Sanjala sam. Sklupčala mi se u krilu, onako krhka i topla kao kad je bila dete. Obujmila sam to koščato telo, prihvatajući svojim svaki ubod prkosne strukture koja se probijala kroz bledu kožu. S njenog potiljka kotrljao se vlažni miris nevinosti, poigravajući se mojom amigdalom. Njišući je, ljubila sam joj izdajnički crveni ožiljak na vratu, i šaputala: „Ne boj se. Ne ideš ti nikuda. Čvrsto te držim i nikada te neću pustiti“.

Sanjala sam. Blistavi vatromet na crnom nebu. Boje su iskrile u mojim očima, a grad se razlivao u suzama i nestajao. Duša je htela da poleti, ali telo, čvrsto sraslo sa zemljom, nije joj dalo. Nije joj bilo vreme.

Sanjala sam. Hrapavost zida pod rukama na koji su nas nagurali. Ljudske sardine. Kretali su se ispred nas i glasno smejali, pijano saplićući reči preko usta. Osionost im se iskrila u očima dok su nam se unosili u lice, slinavo se kezeći i mašući oružjem. Nisam ih slušala. Pogled mi je lutao po okolini, zarobljen u sivoj skali crno-bele fotografije. Negde u daljini, kroz zamršeni drvored naslućivala sam obrise mladića androgina. Poluraskopčana bela košulja lepršala mu je oko neopredeljenih golih grudi. Iznenada, snažni rafal pocepao je vazduh koji smo disali, i neka toplota me je snažno zgrabila oko pasa. Zbunjena, okrećem glavu prema ljudima s oružjem, a zatim pogled vraćam na mladića. Maše nam. Liči na anđela s belim krilima. Osećam nagli priliv tople i guste slane tečnosti, koja mi ispunjava usta. Ona me guši. Iskašljavam crvenu lepljivu tečnost, unoseći nemir u crno-beli svet, i padam. Poslednje u oku što mi ostaje jeste beli anđeo, koji mi poljucem sa usana poslednji dah oduzima.

Sanjala sam. Da sam bulka, samonikla na pustoj poljani. Tanane latice mi, kao leptirova krila, trepere na vetru, a velika glava mi se klati na dugačkoj dršci naježenih dlačica. Osmehujem se srećno „zalutalima“, krijući male kapsule otrova u sebi. „Zalutali“ mi se dive. Širim sreću i osmehe, čineći svet oko mene lepšim i boljim. Nenadano, dotrčao je dečak krupnih smeđih očiju i isčupao me iz nedra zemlje. Moje latice su pomodrele i uvenule. Dečak je ostao da gorko plače nad lešom cveta.

Sanjala sam. Leševe na ulicama Nice. Egzekutirana tela koja tužno vise sa inventara restorana. Pedofile koji se naslađuju. Profesore koji znalački ručak iz žutih kontejnera biraju. Bombaše samoubice koji lete. Klovnove koji ponosno vladaju dok nam deca od teških bolesti umiru. Sanjala sam državnike koji ratne igre igraju i zaštićene koji, pljujući nam u lice, u zatvor ne odlaze. Sa televizora poručuju: „Bezbedni ste od gama zračenja!“. Glupost preovlađuje. Priroda prkosi. Intelekt me boli.

Ne, oprostite. Poslednje je moja stvarnost.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *