(Izbor iz knjige reportaža)

ČOVEK KOJI JE ZABORAVIO DA JEDE

Bilo je, to, one godine kad su me, kao kusog psa, poterali maler za malerom, ali, nekako sam se izvukao, doduše, uz mnogo lude sreće i nekoliko manjih „ožiljaka“. Ali, neću o tom nego…

Te godine sam upoznao čoveka koji je bio nesrećniji od mene, a da li se i on izvukao, ocenićete sami. Radilo se o bivšem teškom alkoholičaru, „zamalo izgubljen slučaj“, njegove reči. Lečen i zalečivan bezbroj puta.

– A koliko tako, bez pića, odnosno s pićem, izdržite? – pitam ga.

Odgovara: između devet i petnaest meseci, kako kad, pa opet mora, kad dara pretera meru, da se oporavlja u bolnici, svi ga, već, znaju „k’o staru paru“.

– Odem, kažem dobar dan, i dobijem pižamu.

– Tako?!

– Lepa reč i bolnička vrata otvara – kaže i smeška se…

Milan T. je rođen pre pedeset dve godine u Adrovcu, blizu Aleksinca. Visok, a ne više od pedeset pet kila, sama kost i koža. Seo je za moj sto oko devet sati u dnevnom restoranu hotela „Moskva“. Naručio je vodu, običnu vodu, konobar ga zna. Milan T. voli da priča, ja volim da slušam i zapitkujem, odmah smo se „prepoznali“, srodne duše se lako nađu.

– U pola dvanaest, kao svaki dan, moram poći u bolnicu, na ručak. Idem gradskim prevozom – kaže veoma važno kao da…

A ja:

– Niste u bolnici, a idete u nju, i to svaki dan. Ne razumem… Za takvu kontrolu nisam čuo.

– Nema tu šta da se razume, ako ne doručkujem i ne večeram, moram da ručam, tako kažu doktori…

Iz njegove brze i oštre priče saznajem da je Milan T. izgubio volju. Mnoge stvari je imao u životu, pa ih više nema. Ni volje. A krivo je piće. Priznaje. Čovek koji nema volje. Volje da jede, na primer. Zato on mora, bar, jednom dnevno, da ima volju, to jest da ode u bolnicu na ručak, inače…

Žao mi ga. Spuštam mu ruku na rame. Čudna priča, bogami. Pa mu kažem:

– Razumem, jesti je isto što i disati. Ako moraš imati volju da dišeš, moraš je imati i da jedeš.

– Niste u pravu. Ništa se ne mora… U stvari, kad ne bih jeo, ne bih ni živeo, to je tačno… A s disanjem ti je ovako: dišeš sam od sebe, tu ti nije potrebna volja. I vi dišete bez volje… A s jelom ti je ovako: ne setim se da jedem, potpuno zaboravim… Kao sa satom…

– Šta sa satom?

– Pa s mojim satom. Ovim, na ruci. Nije nov, polovan je. Navijam ga, radi. Ali ne gledam na sat. Zaboravim da gledam.

– Kako?! Zar ga ne doteruješ na tačno vreme?

– Ne doterujem. Šta će mi, ionako ne gledam na sat. Koliko je kod tebe?

– Sad je 10.20.

– A kod mene 4.15, eto… Ali pričali smo o mom jelu, o bolnici… Doktori su mi preporučili da redovno dolazim u bolnicu, na ručak.

– A doručak, večera?

– To bi bilo preterivanje.

– Samo ručaš?

– Dosta od mene. Jedva sam i to navikao. U početku su dolazili po mene da me vode na ručak, sam nisam mogao da se setim… A onda je psiholog rekao. Znate šta, Milane, ne morate da pamtite, samo gledajte na sat. Kad bude pola dvanaest, polazite u bolnicu.

– Ali vaš sat ne radi tačno, ne doterujete ga, nemate naviku da gledate na sat, kako znate koliko je sati?

– Lepo, pitam, pa mi kažu… I vas sam malopre pitao, zaboravili ste… Kad bude pola dvanaest, recite mi, moram na prevoz…

Hteo bih da skrenem s teme, ali ne mogu.

– Kakva je bolnička hrana?

– Otkud znam. Ne mislim ja o tom. Ne znam ni šta pojedem. Dosta od mene što sve pojedem koliko mi sipaju. Kad ručam, za mene to nije neko određeno jelo kao, na primer, pasulj, ćufte u sosu, đuveč i slično, nego samo ručak. Razumete, ja idem na ručak i ručam, jedem ručak…

E, Milane, šta učini piće! Da čovek, zdrav i prav, zaboravi da treba da jede. Kažem mu, to.

– U pravu ste, sto odsto… Zato se i vi čuvajte. Za mene jeste kasno, ali ima nade. I danas ću ručati…

– A ja, Milane, uopšte ne pijem. Ne mogu. Ne prija mi…

– Blago vama, vi ste kao i drugi: doručkujete, ručate i večerate… Bravo!…

Ispija drugu čašu vode. Popio je lekove, čitam na kutijicama: DITAMIN – RETARD od 2,5 mg, 3×1; TRANEX 5 (Dikalijum hlorazepat) 3×1… Puši „marlboro“… U džepu mu „Ekspres“ od pre pet dana. Neobrijan. Oči upale. Osmeh topao. Nosi protezu… A kad pije? Kako da ga pitam?… Ma pitaću…

– Hoćeš li i danas neku „trgnuti“?

– Obavezno. Moje vreme je pred veče.

– Koliko?

– Pravi si amater! To jedino zna baba Vanga. A sutra ću opet biti kao soko, takav je život… I ručaću… Koliko je sati?…

Milan T. je rođen u Adrovcu, u Aleksincu je završio gimnaziju, Filološki fakultet u Beogradu, bio profesor književnosti u školi za KV radnike na Dorćolu, ženio se tri puta, žene ga ostavljale zbog pića, dece nije imao…

– Sreća što nisam imao dece – kaže – šta bi deca sa mnom, šta bih ja deci?!

Sad je u penziji, prevremenoj. Ima brata časovničara, na Banovom brdu, kod „Beteksa“, koji ga malo pomaže, ima sestru od tetke koja ga pomaže malo više, ima strica i strinu u Los Anđelesu koji mu šalju paketiće s pšeničnim klicama i redovno mu pišu… Samo Milan T. nikom ne pomaže, jedva sebi. Čak sasvim ni to jer država, to jest bolnica, podseti Milana svaki dan da mora da ruča.

Milan jede „jelo“, jede „ručak“, ne primećuje šta su mu sipali na šuberu u odeljenskoj trpezariji gde jede s bolesnicima. On je nešto posebno u mojim očima. Ni zdrav, ni bolestan, ni prisutan u životu ni odsutan, čovek „između“. Između ručka i ručka. Između meseci kad je na „slobodi“ i meseci kad je u bolničkoj pižami.

Milanovi dani teku. Niti se goji, niti mršavi. Novo ne pamti, staro je, sve, zaboravio. Sreće, kaže, ponekad, bivše učenike. Ne seća ih se, ali oni kažu da su njegovi. Ne može u oči da ih pogleda. Sve čovek može da izgubi, ali ponos ostaje. Susreće i bivše kolege, poznanike. Svi ga prepoznaju, on ne prepoznaje, više, nikog. Ipak, ima tri „stvari“, u stvari „priče“ koje slede kao da donekle demantuju Milanovo zaboravljanje. Ili su samo izuzeci da potvrde pravilo.

Prva „priča“ se odnosi na „škodu“, druga na Njegoša, a treća na Milanovu prvu suprugu. Ovaj niz bi nekom mogao izgledati smešan, čak sarkastičan, ali u „slučaju“ Milana T., bivšeg profesora a sad lečenog ali ne i izlečenog alkoholičara… treba da se uzme u obzir.

– Imao sam „škodu“, belu. Uzeo sam je na licitaciji. Polovna „škoda“. Vozio sam tu „škodu“ kao ptica, nisam tad pio. Uopšte. Položio iz prve kod „Crvenog signala“, iznad Slavije. Imao sam 11 sati praktične vožnje. Malo za ispit. Ali, bio sam talent. Položim iz prve… Napunim rezervoar do vrha, pa pravo do aerodroma da dopunim tek kupljen akumulator, suvošaržiran, „trepča“… Stigao srećno na aerodrom. Popio na spratu sok i kafu pa natrag, vozi po Beogradu… S Dedinja na Karaburmu, s pristaništa do Liona, s Dorćola na Banovo brdo… sećam se kao da je bilo juče… I „uhvati“ me sumrak kod Londona, na uzbrdici, ja ni makac, ne znam da vozim po mraku, instruktor me nije učio. Parkiram na trotoaru, čekam da svane… A posle sam se bio izveštio…

– A sve što sam od profesure znao, zaboravio sam. Pamtim samo Njegoša. Da, piće učinilo svoje, sve izbrisano, samo Njegoš ne… Ponekad, iz strasti, kad sam trezan, onako, sam, između četiri zida, govorim o Njegošu… Kuku meni ako i njega zaboravim!

To je bila „druga stvar“. A treća?

– Sretnem ja jednom svoju prvu ženu. Desilo se to pred RK „Beograd“, na Terazijama. Prilazi mi jedna žena s crvenom kosom, onako, sitno isfrizirana. Stoji ispred mene, osmehuje se. Pita me kako sam. Kažem joj da sam dobro, ja sam uvek dobro. A bio sam malo pod gasom. Ona mi kaže da je bila moja žena. Kaže mi i ime. Imena se sećam, ali nje ne. Ama uopšte, kao da je prvi put vidim. Sve je kod nje bilo nekako… ne znam kako da opišem, nepoznato… Počela je da me napada što sam pijan. Pala u vatru. Podigla nokte. E, bogami, tu se ja nje malo setim. Zbog tih noktiju. Šta je nju briga što sam neobrijan, što sam pod gasom?! Nije mi, više, ništa, pa zar nije tako?!… Zašto sam zapušten!… Rekla mi je da smo dve godine bili u srećnom braku! Bogati!… Ne sećam se te sreće… Ali kad je ona to rekla, verujem joj… Posle se malo smirila. Pustila suzu. Uvela me u robnu kuću da mi kupi košulju. Izmere mi centimetrom obim vrata. Ona i prodavačica se dogovore koju ću košulju. Izađemo napolje. Rastanemo se, nekud je žurila… Posle nekoliko dana dobijem košulju poštom. Bila je zaboravila da mi je preda. Eto, bivša ljubav, zaborav, žurba, dim… A ja tu košulju nikad nisam obukao. Šta će meni košulja? Leti jedan džemper, u jesen dva, a zimi tri džempera. Lako se pamti…

Milan T. ustaje, zove konobara da plati.
Konobar se smeška. U redu je, ne treba ništa da plati, imao je samo vodu, a voda je besplatna.

– U redu – kaže Milan.

I, veoma teatralno, rukuje se s konobarem, a meni smešno.

Kroz staklo vidim kao ulazi u autobus. Gotovo uskače.

On ponosno odlazi u „svoju“ bolnicu, na ručak. Ješće, iako mu se ne jede, mora. Ručak mu je „prepisan“…

Eh, što meni neko ne napiše takav recept, bogati, svaki dan ručak!… Za godinu dana bih uštedeo za čamčić s dva vesla! Ili… za „Sabrana dela Miloša Crnjanskog“! Ili… da dozidam predsobljence, metar-s-metar, ispred svoje sobice, da mi zimski vetar ne duva i ne ubacuje snežan prah do kreveta, ponekad i do lica… O, želja je mnogo… želja bez smisla… još nisam sve ni rekao… ali, valjda, naslućujete…




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *