Veljko Bosnić: LAGANA PJESMA ZA NOĆ

KRATKI REZOVI
Kljiga druga

Cjelu noć kiša je bespekorno lila kao iz „kabla“, sva moguća voda je kinula i jurnula ovim prevojom i ivicom mog kreveta koji smješno visi na kraju ove slike.Posljednje kapi zvonko biju od krovni prozor koji je naočigled vjetra koji tek treba da pokaže svoje žute i klimave zube –zvonko trućkaju nevezano i bez reda i očekivanja.
Tupi pogledi –crni su im misli,konji gotovo nevidljivi,oštre potkovice biju na beton oko kuće,taj crni vitez okreće se u mjestu.Sa šeširom crnim od nacrnjeg sna,šalom koji pada do skute konja,svila leprša nestvarno i gotovo čudno,bjesnilo putnika i nemoć ukućana koji su manji od maka,skroz izgubljeni.Gdje obale rjeka,strmo padaju u vodu…blato i lišće ,,kipe,,nadrastaju krajolik noćni,pogureni i ćitljivi slušamao Šopenov Nokturno,basmislene noter otresaju rosu sa oboda viteza,crnog od noći koja sterže i ne pušza nikakao.Ide kad im se prohte,uglavnom tabanaju na stepenicama,krišom udaraju iza plota u baštu,lome kolje za paradajiz,luk gnječe,kaubojskim pištoljem skiadaju noćne usnule ptice u krošnji bagrema.Na prevoju iza plota,djete nervozno plače,noćna buka odzanja kao sudbina,komešanje nelagodno u štali osjećam…Na klupi do bašte ispod stare jabuke,i očevog banka i pepeljare-limene,sa mjesnjeceom u nogama moja majka spava,prolaze visoravnom iznad njene glave,moj đed i baba,majka ih ne vidi,broji strukove kupusa i slaže velike glavice kupusa u ddrvenu kacu za zimu…
Nedugo,drvarska zvona u svitanje biju,u osustvu drugog izvora i vode koja tek treba da poteče,sruči se niz Mamlovića klanac sved olje do Drvare i donje bašte.Nepotkovani konji lupaju niz klanac koji probija se kroz maglu,sjenke koje igraju svoju igru,prevare koje traju i britko sjeku pred zoru.Ljigava i teška smrt naa prstima promiče uskim klancem,dolinom ispod Brine,na krilima južnog vjetra,dodiruvši me onako ovlaš,skamenio sam se… sjaj u čima sam izgubio,miris ukislih jabuka… i svježe rakije.
Rumenih obaza mjrsec se u to ne mješa,i zarobljenih pogleda i usta koja jecaju. Ali ona dolazi kasno…Uvio sam se u svoje mi9sli,a ostavio sam uspomene na policu u predsoblja. Bez vjetra vrijeme prolazi,ne slušam ga…Kruže rječi oko mene,Kruže sjenke ka klancu-Šopen i dalje „otkida“ uvodnu misao. Note pletu svoju igru,severni vjetar tek treba da se pruži-da hladnoća zamrzne svitanje u ogrtaču Anđela i smijemo se naočigled svih.
Doka jutarnje zvjezde gase se,cjelu noć kiša bespekorno lije uz laganu… posve laganu pjesmu za noć.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *