HOMMAGE SARAJEVU

AUTOR: Nikola Šimić Tonin

Pod motom “Grad u teatru, teatar u gradu”, od 16. do 24. studenog u Brčkom će se održati 34. susreti kazališta na kojim će, u natjecateljskome dijelu, biti izvedeno osam predstava iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Festival je 16. studenog otvorila predstava “Sve se nekako preživi, osim smrti”, redatelja Dine Mustafića, u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo. Selektor ovogodišnjih susreta Almir Bašović u Izvještaju selektora, između ostalog, naveo je: “’Sve se nekako preživi, osim smrti’ jeste jedna vrsta hommagea gradu Sarajevu. Porodica kao egzistencijalni osnov u ovoj se predstavi tretira upravo preko različitih vremenskih perspektiva likova koje se upisuju u sliku grada, a dramska napetost se suptilno gradi na odnosu među generacijama, ali i na odnosu ‘Sarajevo nekada – Sarajevo sada’”.
Rasute krhotine života kupe se u jednu sliku – Sarajevo, i pamti se jedan jedini lik predstave, pamti se Sarajevo – glavni lik predstave – Sarajevo. Glumci ne glume, glumci daju govor, dušu glavnom liku – Sarajevu. Govore njegovu tugu, stradanja, radosti, bezizlaze, patnje, zapitanosti, tragedije… ekavica daje potpunost donesene slike. Upotpunjuje je.
Suvremena predstava, vrvi vizualnim i glazbenim efektima, aktualna i dnevna, sarkastična i bolna, tragikomična… a neupitno bosanska, sa onim neupitnim bosanskim humorom, crnim humorom da crniji biti ne može, na momente se doima poemom, angažiranom poezijom, poezija se pretvara u dramski tekst i obratno.
Behar izgorjelog papira izgorjele Vječnice.
Bijes unutarnjeg gorenja. Akumulirani bijes. Bezizlaz. U djelu se kroji djelo, sublimira se priča, glumačkom uvjerljivošću na momente se doima kako glumci glume sami sebe unose u tu priču svoje životne priče.
Isključen u svijet knjiga. Život na dozama sapunica. Zahvaćena valom iseljavanja. Razočarani branitelj. Pravednica… samo su neki od likova s kojima se i sami možemo poistovjetiti.
U kovitlacu života likovi su lišće zahvaćeno tim kovitlacem, nadopunjuje crnilo slike kaplje vode, od suza satkano Sarajevo, kao odnekuda da čujemo Crnjanskog: „Kada bi suze imale moć koju novac ima!“
Kava – nadsimbol Bosne. Flinđan kafe. Melem na životnu ranu. Liječenje riječima. Seanse proricanja sudbine gledanjem u flinđan.
Crni se oblaci nadnijeli nad sve flinđane – Rat. Nestalo komšija. Kafenisanja. Nestalo Bosne kakvu znamo.
Avlije prijeteći gledaju jedna na drugu. Ne bliže ih ni mirisi kava. Zašutjelo se. U Bosni više ni golubovi ne znaju letjeti. Prostori bez doma – prostori bez domovine. Konac koji kida život. Gubljenjem komšiluka pogubila se Bosna. U kući u kojoj i zidovi smrde. Snijeg TV ekrana. Izgubila se slika.
Sjebano Sarajevo – Sjebana Bosna! Upališ Dnevnik, da umreš od tuge… Grad razvaljenih biografija…
Pitanje tko je ovdje živ, kako izaći iz tog nečega, a i da izađeš gdje bi? TV kamere su otišle na druga ratišta. S klasom u zubima leševi zijevaju u oblake. Zrakoplovni zvuk odlaska, realnost ovih prostora. Da ne izađu van, izašli bi na ulice.
Negdje iz prikrajka prikradaju se Šantićevi stihovi: Ostajte ovdje…
“Sve se nekako preživi, osim smrti”