HIPNOZA JEDNE LJUBAVI

Nikola Šimić Tonin
Riječ pisca i redatelja Dušana Kovačevića:

„Svake godine u Srbiji nestane jedan manji grad od četrdeset do pedeset hiljada stanovnika. Toliko nas je manje jer odlazimo – napuštamo zemlju, selimo se u neke druge krajeve ili put neba. A godine brzo prolaze i za deset godina nestaće grad od petsto hiljada stanovnika i ako se tako nastavi, Srbi će u Srbiji biti nacionalna manjina za sto godina. Jedina nada je ljubav prema bližnjima i zemlji kojoj dugujemo sve što imamo.“

Igraju: Ljubomir Bandović, Anica Dobra, Nina Janković, Dragan Petrović Pele, Uroš Jakovljević, Ivan Mihailović.

 

Iz predstave:

„Kako da spavam kad je ovako lijepa noć? Nigde na celom svetu nema ovoliko zvezda kao iznad naše kuće. Bog nas je pogledao kad nas je ovde naselio i ovolikom lepotom darovao. Kad je Dostojevski video nebo sa ovoliko zvezda, rekao je: Samo će lepota spasiti svet.“

 

Kada je kazališna predstava prekidana dugotrajnim aplauzima i kada  predstava zadrži pozornost dva puna sata i kada nakon aplauza izađete iz kazališne sale sa osmijehom obogaćene duše, suzom u zakutku oka i pitanjima koje sebi postavljate, ne dolazeći dugo sebi, a riječi nestanu, ostanete bez riječi, znate,  upravo ste nazočili uspješnici, umjetničkome djelu same gornje razine povrh koje je samo Bog.

Pred vama se stvarala magija, dramsko čudo, vjerovali u čuda ili ne. Dovoljno je reći: Dušan Kovačević.

Kazališna predstava je ovo o kojoj se pisalo i mnogo prije već što je komad postavljen na Daske koje život znače. Kovačević je uspio jednu ozbiljnu i potresnu priču uviti – upakirati u veo humora i mašte. Bez da je oštro odredio temu, ostavio je otvoren prostor nama, bez nametanja svojih stavova i tumačenja čime mnogi manje vješti unište dramski tekst, pa će različiti ljudi različite motive istaći kao najbitnije ili najdominantije.

U medijima se prije same premijere pisalo kako je tema komada odlazak mladih iz Srbije i odumiranje naših sela i gradova, što je na žalost jednako zahvatila cijeli region, seoba, seobe, odlasci. I prije se odlazilo. Ali sada odlaze cijele familije, školovane mlade snage bez želje da se vrate. Ako ne izađu van iz ovih okvira koji ih stežu, guše, izaći će na ulice.

Za romantičare, romantične duše središte kazališnoga komada ipak je sama ljubav koja se pojavljuje u naslovu, slovi cijeli kazališni komad.

Kazališni komad govori o ljudima koji nisu spremni razumjeti išta van svojih svakodnevnih uskih okvira, ali su i te kako spremni da nekoga obilježe „ludim“, okrenu na podsmijeh i šprdnju, dok svoju racionalnost stalno dovode do ruba, pa i do ruba zdrave pameti, nesigurni i zapitani s manjkom samopouzdanja. Kao i svaki drugi veliki – mali ljudi, nesretni su i usamljeni, ne shvaćaju koliko im malo nedostaje da budu sretni, sve dok to malo ne izgube. Na primjeru jedne uobičajenije porodice, pisac je ilustrirao priču između realnosti i snova, upravo onoj granici koju je ponekad teško odrediti.

Spisateljskim manirom svojstvenim samo čarobnjacima pisane riječi, a Dušan Kovačević  je još jedini živi među nama, vješto koristi motiv Malog Princa u slikanju ljubavne priče, smješta istu u šire socijalne koordinate. Bajkovita je to priča o ljubavi koja nailazi kao i sve velike ljubavi na nerazumijevanje uslijed  neobičnih okolnosti izvan rama realnosti. Upravo to nerazumijevanje i generacijski jaz, koji se javlja među likovima drame, predstavlja svakodnevni problem današnjice. Racionalnost ponekad postaje prepreka razumijevanju stvari i ljudi koji su nam vrlo bliski. A što ostaje kada prestanemo da se međusobno razumijemo, ostaju praznine koje nas udaljuju jedne od drugih i sve drugo zlo koje dolazi iz njih?

Izvanrednim darom Kovačević slika veliki broj društvenih problema kako naše zemlje i mentaliteta, tako i jednog ,,globalnog sela“, „avlije“ apostrofirajući probleme u širem kontekstu. Istančanim, gotovo novinarskim okom za detalj, pisac i redatelj  povezuje mnoštvo teških pitanja, motiva i problema, koje ostavlja bez odgovora da ih publika može misliti, osjetiti i suosjećati sa njima.

Kada na jednoj planini imamo samo dvije obitelji iz kojih je po jedan mlađi član otišao na drugi kraj planete, a drugi se tek sprema, jasno je kakva je sudbina te planine. Pa i sam pojam planine, zar za nas nisu planine mjesta vila, čarobnjaštva, ljepote netaknute prirode, zdravost zdravog zraka, iskon, mjesta s koji se najbolje vidi nebo i najljepše zvijezde, zvjezdano nebo koje su nam u gradovima ukrali javnom rasvjetom, a ujedno je i planina nerješiv il’ teško rješiv problem.

Odlasci mladih iz zemlje koji su kao epidemija zahvatili cijelu regiju nisu inovativan motiv, ali način na koji Bandović svojim replikama ukazuje na činjenicu da baš ti mladi ljudi ne odlaze iz rugla, već iz jedne prirodne i neopisive ljepote, daje drugačiji pristup, mnogo puta pokušavanom, rješavanju problema.

Trajno pamtljiv detalj predstave je kad vanzemaljac dolazi zadivljen ljepotom u kojoj živimo ukazujući nam na nju.

Scenografija (Nenad Brkić i Nikola Nikolić) toliko realno predstavljena, a opet nestvarno hipnotizira gledatelje utičući na njihov doživljaj planinskog ambijenta pod zvjezdanim nebeskim svodom. Što uz ovo uz sve drugo rečeno misli sam kako je ovu predstavu trebalo dati na kraju Brčanskih pozorišno – kazališnih susreta jer je previsoko podigla vrijednosnu ljestvicu za druge predstave koje dolaze iza nje.

Dobra Anica Dobra i Ljubomir Bandović u ulozi roditelja oslikavaju stalno prisutnu podjelu na ,,dobrog i lošeg policajca“. Iako se na sceni Teatra nije našla četvrt vijeka, njena gluma briljira, dok Bandović, kao i uvijek, uspijeva uvjeriti publiku u iskrenost svoje uloge oca ženskog djeteta, zaštitnika i sanjara. Sama ta dosegnuta prirodnost vrh vrhova je glumačkoga umijeća

Pele (Dragan Petrović), svojom već izgrađenom reputacijom humorističnog glumca, gogoljevskom manirom, govorom tijela, tikovima, grimasama, zapitanostima… izmamljuje najveće aplauze, ostaje samo upitati se da li se genijalnost njegovih replika krije u samom tekstu ili njegovoj izvedbi istog. Neupitno jest, tekst je čista klasika, buduće lektirno kazališno štivo, a i same glumačke izvedbe treba predočavati studentima ukazivati na njih jer iz njih se toliko toga ima i da naučiti.

Druga generacija glumačke postave koju čine Ivan Mihailović i Uroš Jakovljević na čelu sa Ninom Janković, nimalo ne kaska za starijim kolegama. Iako pomalo (prema scenariju) stavljeni u drugi plan, ipak, njihov značaj je ključan za čitav dramski komad koji je tako koncipiran da tjera suze na oči, bilo suze sreće ili suosjećanja i tuge. Vidi se sretnost odabira njih za ove uloge.

Dugo se čekao ovaj kazališni komad, a još duže će se pamtiti. Pitanja koja drama nameće ostaju dugo u mislima. Rešenja koja su ponuđena nose isti naziv, iskon-priroda, prirodnost u odnosima i nadasve i prije sveg – LJUBAV.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *