Tekst – NIKOLA ŠIMIĆ TONIN
Velika scena Narodnog pozorišta Republike Srpske, Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, režija i adaptacija: Nikole Pejakovića; Asistent reditelja: Dragana Đedović; Scenograf: Dragana Purković Macan; Kostimograf : Jelena Vidović; Kompozitor: Petar Bilbija.
U PREDSTAVI IGRAJU GLUMCI NPRS: Željko Erkić, Željko Stjepanović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković, Vladimir Đorđević, Slađana Zrnić, Nataša Perić, Danilo Kerkez.
Uistinu pobrojati ne mogu koliko sam puta u raznim izvedbama gledao ovaj Brešanov komad. Sve te izvedbe natkriljuje film – drama Krste Papića sa drim tim -om – glumačkom ekipom ovih prostora.
Onda mi se dogodi ova predstava. Kao da je netko unio sa ulice u našu svadnevnicu, obukao u odijela Brešanove likove, udahnuo u njih život naš svagdanji – današnji. Današnjicu. Sve strahove, borbu za život svagdašnji, životnu egzistenciju.
Lik konobara govori o Hrvatskoj realnosti više nego i jedan, gdje hrvatska visokoobrazovana mladež konobari jadranskom obalom, oni „sretniji“ Irskom. Govori o današnjoj Brešanovoj Hrvatskoj i ne samo njoj. Likovi su doneseni tako realno kao da smo se sa nekim od njih ovoga trenutka sreli negdje u kafiću – na ulici. Govori nam ova predstava više nego uspješno o svevremenosti Brešana, i svrstava ga uz bok Nušiću i Krleži. Govori nam da se i za 50 godina može igrati tamo u nekom vremenu ma što god tada ti likovi, ta stvarnost imala ili nosili.
Svo vrijeme sam iščekivao kako će redatelj zatvoriti predstavu i zatvorio ju je briljantno, kao da je neko toga trena upalio TV prijemnik, ušao u dnevne vijesti i mi smo toga trena vidjeli ubojstvo koje svakodnevno viđamo u sukobima raznih „grupacija”.
Dobro primjeti P. Nešović: nož je direktna poveznica sa izvornim Šekspirom.
Toliko hrabrost nosi i donjelo je ovu predstavu. Ona ostaje, i pamtljiva je, prepoznatljiv i neupitan režiserski rukopis izuzetnoga režisera.
Ne želim o glumcima, jer ne znam kako bih podijelio neupitnost pohvala, briljantnih izvedbi… sveo bih sve u jednu rečenicu: ova predstava nema slabog mjesta, ima svoj prepoznatljiv biljeg i glazbu koja nosi sve pa i glumce unutar predstave.
Na samom otvaranju Susreta visoko je podignula vrejednosnu i teško dostizljivu ljestvicu.
Na dobro nam došla.