Izdavač: Računajte na računare
Broj strana: 203
Pismo: Latinica
Povez: Mek
Format: 23 cm
Godina izdanja: 2017.
AUTOR PRIKAZA: Živko Ivković

Evo i nastavka ili knjige dva naslova “Rokenrol u kandžama interneta” koju potpisuju Branimir Lokner i Predrag Jovanović. U neku ruku, ovaj nastavak se i očekivao iz razloga nesmanjenog interesovanja koje je pomenuti naslov pobudio , usput, odlično koncipiran i zamišljen a predstavljanje knjige u preko trideset gradova (samo u Srbiji) je paraf ugleda koji uživaju obojica autora, i bez lažne skromnosti, reći ću, pogotovo Lokner! I tu nema nikakvih nedorečenosti, navijačke obojenosti jer Loknerovo ime je sasvim garancija kako se ovde radi o ozbiljnoj priči koja ne nastaje tek tako a iz koje se mogu izvući odredjeni zaključci vezani za, danas prevladjujuće, šta je rokenrol dobio (ili izgubio) pojavom interneta. Tu su, kako i stoji , brojni stavovi, razgovori i prikazi na zadatu, i ono najznanimljivije je to da su autori izneli vidjenja, zapažanja i biografije (verovali ili ne) četiri generacijerokenrol muzičara. I mišljenja su, naravno podeljena, od onih koji smatraju da je internet doneo-uneo mnogo toga zbilja dobrog, pružio šansu nebrojenim stvaraocima ili kreativcima, pa sve do grupacije onih ortodoksnih koji se ne mire sa time i ne vide šta je tu dobro, te da je rokenrol i zbilja u kandžama internet i da je pomenuti samo pospešio marginalizovanje do nedavno neprikosnovenog svetskog no1 muzičkog pravca. Sve u svemu, ovde su, pitanja od ranije poznata, ali su ispitanici novi, te tako imamo mnog širi krug onih koji su dali svoje odgovore na ključnih dvanaest. Izdvojio sam najznanimljivije odgovore na, uglavnom prvo, na izvestan način i najdirektinije, , podsetiću, glasi ovako: Da li je pojava kompjutera dovela do ekspanzije loših muzičara!? Milan Petrović iz istoimenog kvarteta kaže da ako ne izadješ na binu, oči u oči sa publikom, kao i da nisi snimio niti jednu jedinu stvar a kamoli album. Aleksandar Karadžić gitarist grupe Prljavi inspekttor Blaža i kljunovi doslovno naglašava kako je pojavom kompjutera došlo do ekspanzije snimanja muzike u kućnim uslovima, a što je poremetilo neki do tada ustaljeni poredak (proba, nastup uživo, producent ili izdavač koji te primeti i, tek na kraju snimanje u studiju).
Narušivanjem tog redosleda u muzičkoj industriji loša muzika je polako je polako ali sigurno preuzimala tu medijsku dominaciju. Aca Seltik pak kaže: Kao i sve drugo u životu, tako i ovo dostignuće ima dve strane medalje. Internet je širom otovorio vrata nekim novim eksperimentima i mnogo doprineo u oblasti zvuka i muzike, ali je pri tom i šljamu omogućio da sebe nazove muzičarima, otvorio do tada zatvorena vrata studija onima koji ne umeju da sviraju i pevaju, uz zaključak da je kompjuter dobar sluga ali zao gospodar. Zanimljiv je i odgovor Gabora Lendjela, koji glasi da se pojavom kompjutera apsolutno stiglo do ekspanzije loših muzičara, jer je, na žalost, daleko više onih koji bi da pomoću skupocene opreme prikriju svoje neznanje ne bi li tako na brzinu plasirali kič i šund ovoj, već sasvim dovoljno izmanipulisanoj slušalačkoj publici. Nenad Pejović iz sastava Kanda Kodža i Nebojša kaže da je širenje informatičke tehnologije doprinelo toj većoj vidljivosti amatera i diletanata u svim oblastima, u duhu onom, koji kaže da sve što je napravljeno tako da ga i idioti mogu upotrebljavati-uglavnom takvi i koriste!! Milić Vukašinović ističe da je pojavom interneta i digitalnog zvuka uništena autorska zaštita muzičkog stvaralaštva! I Miloš Cajger iz Generacije 5 na to, prvo pitanje kaže kako je loših muzičara uvek bilo te da će ih i dalje biti ali da je koriščenje kompjutera definitivno dobro došlo grupaciji netalentovanih! Zanimljivo je ovde i pitanje pod brojem pet koje glasi: Da li danas svak može biti studijski muzičar, i da li se pojavom programa za snimanje muzike potreba za dobrim i kvalitetnim muzičarima smanjila uz odgovor Dragiija Jelića koji ističe da ste nekada morali biti totalno spremni jer, nije bilo drugog tejka. Ko zna-zna, ko ne zna ne bavi se tim poslom. Sa druge strane je važna ljubav, jer ko se bavi muzikom iz razloga slave a ne živi istinski tu priču, nije iskren, a to se vidi i oseti. Tako da su se pojavom kompjutera stvorli uslovi za učešće gotovo svih u keiranju muzike, te onda i ne začudjuje ovakva, nazovi muzička scena, bilo da se radi o domaćoj ili svetskoj. Želja za proverom sopstvenih mogućnosti i nada u neki, bilo kakav uspeh kod mladih je sve prisutna i ne izostaje, ali, složiću se sa ovde iznesenim gitariste Yu grupe, koji jednostavno kaže, ko zna-zna, te da je važna ljubav a ne slava i najvažnije ono, ko ne živi istinski tu priču, nije iskren, a to se vidi i oseti! Mišljenja ovde su ipak na neki način podeljena, naravno da stariji imaju taj negativan odnos kada se radi o, da tako kažem, kompjuterskom rokenrolu, dok mladji naginju na suprotnu stranu, njihova iskustva i kreatiavnost su gotovo nezamislivi bez kompjutera&internet a što im se i ne može uzeti za zlo jer, šta su i koliko oni to proživeli i iskusili?! Pa ipak, prevladjuje ono, izaći na stejdž odsvirati koncert pred brojnim fanovima i mogu samo iskusni sastavi dok muzički kreativci za kompom svoje opuse i mogu ponuditi isključivo internetskoj populaciji, te je sasvim isključeno da takvi sebe mogu proizvesti u muzičare. Nekako sam ubedjen da Lokner/Jovanović dvojac neće stati nakon ovog drugog nastavka te da se može očekivati i treći deo jer, aktuelna pitanja ovde, uz nesmanjeno interesovanje/intrigiranost uvek povlače nove i do sada nezabeležene odgovore brojnih onih iz rokenrol branše!

U Šapcu, 12.12.2017 godine

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *