Miloš Nastić: SREĆNI ČOVJEK

Jedan čovjek upravo se budi. Lagano otvara oči, zijeva. Oko njega razbacana prekrasna kosa razasuta poput najmekšeg platna. To je neko ko još uvijek sanja. Kako sretan je taj čovjek. A evo i nje, budi se. Prvo što uradi taj čovjek, poljubi je nježno u toplo čelo i popije njen pogled. Poslije osluškuje veličanstvo otkucaja njenog srca, jutros ih po ko zna koji put rasanjuju zvijezde poljubaca. Pogledajmo ih malo zajedno, da vidimo šta to oni jutros zaista rade, dal nešto nama možda i nepoznato, čudno?…Izgleda kao da šapuću, tihi su, evo ih sada i plaču, pa se smiju, pa opet plaču…Ove dvije duše umrijet će skupa, nadam se da hoće. I to će biti nešto kao slatka smrt zadovoljstva, ako me razumijete. Ali nećemo sada o tome. Malo zatim ona mu pruži tajnu mirisa kuhinje, pa tajnu zagrljaja i na kraju možda ono i njeno najljepše, osmijeh u svoj svojoj raskoši. Divi se i ljepoti njene haljine, struka, blago je privlači, stiska joj vrat i glavu, pojubac pa još jedan, pa još…i još…kako se samo ljube, pa ne mogu da se odlijepe sa početka priče, moram ih ipak razdvojit, ja sam surov i zašto nisam on? I tako ipak konačno odlazi na posao. Počinje dan, ali pošteđen ujeda krvoločnog zvijerinjaka, jer on je izvan toga. Muzika klavira njenog srca, njene dobrote prati ga. Takav čovjek može da namigne danu, uoči neku lijepu pticu, djevojku, sitnicu, dostupnu samo njemu. To je njegova realnost i on se odmara cijelim putem svoga života. Ako se pitaš zašto? Pa jednostavno je, ima nju. I smiješka se u sebi nervoznom zecu, ekonomskom magu kao običnom prividu, nebitnoj prašini kolotečine, usputnoj stanici do nje. Nervozni zec kao nadređeni često ga prekori, onako prenapregnut u sopstvenoj krvi kao da će eksplodirati. Ali i to se stiša. U povijerenju stiša se jer srećni čovjek čuje glas razuma, inteligentan je. On ne mrzi nervoznog zeca, ne mrzi nikoga. On drži do sebe. On kaže sebi: „ Polako, sve će proći, glupo je da se nerviram, ljubav će spasiti svijet, reče i Dostojevski, ali samo jednom“. I tako dan se gasi, dolazi noć i obale njenih grudi čekaju ga. Vraća se uvijek srećan. Pa prosto eto on je srećan čovjek. Diječijim skokom strasti preskače umorni vatromet razapetih. Konačno nema ničeg više,  samo ona i on u bašti gdje se ljubav hrabro osmijehuje.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *