Neopaženo posmatranje prolaznika u jednoj od najpoznatijih novosadskih ulica, po čijem trotoaru većinom prolaze iste osobe i to decenijama, nije ništa neobično ako se sâm posmatrač zna sakriti u senku istih. Sakrivanje iziskuje poznavanje tajni koje prolaznici godinama vešto sakrivaju u svom načinu života kao i svom veštom pretvaranju u nešto što oni nisu kada se nađu na trotoaru iste ulice.
Sama Pašićeva ulica, još uvek je za mnoge prava tajna a pogotov za one koji se u tom prostoru ne nalaze često. Punih pedeset godina prolazim tom ulicom i uvek mislim da sam savladao tehniku u načinu ulaska neopaženo u tuđe senke. Dogodi mi se da poneku neopaženo nagazim na sasvim novi način i ako mi je naj draže ulaziti u one koje godinama poznajem.
Performans senki nastaje, kada po nekom neobičnom rasporedu, znanom samo odabranima sa Božijim darom, počne pojavljivanje na glavnom ulazu u Maticu Srpsku. To pojavljivljivanje izaziva u očima prolaznika potrebu za novim načinom posmatranja senki, da bi se što lakše i što pre odgonetnulo čija je senka najotmenija i najprepoznatljivija u svom književnom postojanju.
Anrićeva senka ostavlja neizbrisive tragove vremena i mirise miliona prolaznika preko ćuprije na Drini i ponire u dubine ljudskih duša gde sve češće nestaje pravih osećanja za prepoznavanje topline u očima. Svakodnevni politički događaji postavljaju nova pravila u prepoznavanju i odabiru za formiranje dnevne rang-liste senki, čiji bi tragovi trebali zapravo pronaći svoje pravo mesto, a ne postavljati nove temelje na poroznom tlu bez osećanja.
Vešti paparaci u službi isterivača i brisača najpoznatijih književnih senki, savremenim osluškivanjem i posmatranjem, sve češće pronalaze brutalan način za obračun sa istima. Brisanje je surovo, brutalno i uvek sa ciljem uništavanja po svaku cenu i za sva vremena iz svih prostora. Tako na jedan za mnoge još uvek ne prepoznatljivi način, preko noći nestaju senke velikih iz genofonda čovečanstva koje će nestati, jer će se u novom načinu merenja vremena i prepoznavanja vrednosti za mnoge izgubiti pravi smisao i vrednosti u pokušaju za očuvanjem kontrole na masovnom načinu razmišljanja i duhovnom načinu života. Veličina Andrićeve senke, u vremenskom postajanju i očuvanju, kao i veličina senke Crnjanskog čije je nastajanje najviše naraslo u Seobama, do dana današnjeg, očuvaće masovni osećaj načina života, na prostorima događaja i ako se svakim danom u sadašnjem vremenu pokušava, pa i sve više uspeva izaći iz svega onoga što je zapravo deo temelja za opstanak umetničke pisane reči u savremenoj istoriji naroda na ovim prostorima. Nastajanje savremenih senki na ulazu u Maticu Srpsku, koje još uvek ne uspevaju mnogima poznatima da oiste ostave za sva vremena, menjaju način razmišljanja u masovnom ponašanju senki, a njihov isproban način mnogi ne prepoznaju niti će ga ikada i prepoznati.
Godinama se i sâm pokušavam prilagoditi novonastalim načinom razmišljanja, prepoznavajući šta je to danas najvažnije u očuvanju neizbrisivih tragova i senki, mnogo puta i neuspevajući, jer način na koji razmišljam i na koji dolazim do informacija, duboko u sebi sakriva i vuče tragove najvećih senki pisane reči iz naše prošlosti. Sa strahom da se to događa i drugim koji su se odlučili da na isti ili sličan način prepoznaju performans senki u Pašićevoj ulici pre konačnog ulaska u Maticu Srpsku, moram, makar za trenutak izmisliti, da pronađem vezu u vremenskom postojanju, da ne bih narušio taj zatečen vremenski osećaj koji kod mnogih može u datom haotičnom trenutku preokrenuti raspored vremenskih događaja i promenuti raspored najvrednijeg misaonog trenutka u trenutak razlaza sa vlastitom senkom. Neznajući unapred ko će sve i kada početi i u kom vremenu praviti novi raspored senki, i na neki novi samo njemu znani način odrediti i samu veličinu istih, sa procenom koja ne mora biti i konačna i realna, ne usuđujem se ulaziti u senke dovoljno za mene još uvek nepoznatih imena i to ne iz razloga da ne bih povredio njihovu veličinu, već zato što u vremenskom periodu oni još uvek nisu ostavili za sobom taj vremenski kôd prepoznavanja vlastite senke. Njihovi pokreti tela, gestikulacija lica, boja glasa i izgovorenih reči, kao i različiti način izražavanja u zavisnosti od prisutnih i okoline i prostoru na kojim se u određenom trenutku nalaze, u mnogome utiče i na sam njihov način razmišljanja i prenošenja misli na prisutnu većinu. Često pokušavam u njihovom pogledu pronaći pogled većine prisutne u očekivanju temeljnog postavljanja senki na koji je moguće odmah reagovanjem u načinu komunikacije biranjem odgovarajućeg novog načina izražavanja odrediti i samu buduću rang-listu istih na ulazu u novo vremensko razdoblje i pronalaženje novog načina merenja vremena i određivanja datih vradnosti.
Kada bi svako mogao odgonetnuti tajnu jednog naroda, tada ona ne bi bila tajna koju mogu samo izabrani sačuvati. Jednu od tih tajni čuva i život bez senke. Mesec, čovek i njegova senka druže se od iskona, ali dokazano je da senka može nestati na različite načine. Jedan od njih je u izvoru svetlosti. Pra istorija naroda kome pripadam, svoj život bez senke započeo je na obroncima Karpata. Uprkos vekovnih raseljavanja, tajna je prenošena s kolena na koleno. Za odvejanje od senke treba razpoznavati sazvežđa i tačno odrediti prostor i vreme. Obred odvajanja od senke vrši se i na prostorima Panonije, ali samo jednom u periodu od dvadeset pet godina i to odvajanje traje svega pet minuta. Postupak se izvodi na otvorenom prostoru, ulazeći u stablo stogodišnjeg oraha, čekajući strpljivo onaj trenutak kada se sunce sprema za nestanak sa horizonta, a pun mesec svojom pojavom obasja svečani trenutak. U tom trenutku samo izabran sa Božijim darom povlači nožem pored samog vrha nožnih prstiju i u tom trenutku se odvaja od senke. Pritom glas mu se čuje iz krošnje oraha, a senka ostaje van stabla, tako da se može dotaći.
Prastari običaj čuva se za naredna pokoljenja, od kojih samo poneko ima dovoljno znanja i hrabrosti da otputuje do izvorišta vekovno čuvane tajne, do samih Karpata. Tamo izabere dvestogodišnji hrast i uđe u njega. Pri tom odredi potomke koji prisustvuju obredu u životu bez senke, makar i na kratko.
Taj performans senki pokušavam godinama postaviti na meni znan način i u Pašićevoj ulici. Sa svojim položajem, istorijom, i sadašnjim stanjem još uvek postoji realna mogućnost izvođenja istog. Brzina vremena u kojem živimo i u kojem sve manje ima onih koji prepoznaju vrednosti poruka izabranih senki jednoga dana sam izgled Pašićeve ulice pretvoriće u sasvim drugačiji raspored istorijskih događaja i tako će nestati i realna šansa za vekovno očuvanje izvođenja performansa senki.
Upravo zbog tog neprihvatanja novog tumačenja, a ne uspešnog čuvanja, istinitih i vekovima proverenih mogućnosti u pravilnom razdvajanju od mogućeg i takozvanog nemogućeg, potrebno je, s vremena na vreme i kada je za to pravi čas, učiniti taj običan korak koji su činili i naši preci da bi sačuvali tajne i na pravilan način preneli na nove generacije, gde tehnologija razmišljanja još nije prodrla u pravilno odgonetanje tajni senki najpoznatijih i vremenski ne ograničenih u trajanju ispisanih knjiga velikana naše književnosti.

Sa rusinskog na srpski jezik preveo autor

Beleška o piscu:
Vladimir Kočiš je rođen 4. septembra 1949. godine u Đurđevu. Prvu pesmu je objavio 1965. godine u „Literaturnom slovu“ (podlistku novina na rusinskom jeziku „Ruske slovo“). Piše poeziju, prozu, drame i sdenarije za dokumentarne filmove. Objavio je knjige pesama: Večera u plavom, Novi Sad, 1985; Nedeljni ručak, Petrovaradin, 1999; Jutarnja ispovest, Novi Sad, 2005. i knjige pripovedaka: Stakleno oko, Novi Sad, 1989; Golub od papira, Novi Sad, 1994; Marunka, Novi Sad, 2002; Boršč za Ševčenka, Novi Sad, 2009. Takođe je pripremio Antologiju poezije Vojvođanskih Rusina Žuta pričest, Smederevo, 2003.
Autor je drama: Događaji kod komšija, Kovertirano vreme, Ukrštenica, Kosac i balerina, kao i monodrama: Pas, moj najbolji prijatelj i Pod ikonom.
Više puta je nagrađivan na kljiževnim konkursima NIU „Ruske slovo“ Novi Sad, a za scenario dokumentarnog filma Kod krsta dobio je nagradu na međunarodnom festivalu u Užgorodu. Film je takođe prikazan i na međunarodnim festivalima u Beogradu i Veroni.
Pesme i pripovetke su mu prevedene na srbski, slovački, mađarski i ukrajinski govor. Zastupljen je i u više antologija vojvođanskih pisaca.
Član je Društva književnika Vojvodine i Upravnog odbora ove reprezentativne organizacije književnih stvaralaca.
E-mail: kocisv@eunet.rs




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *