(Iz zbirke pripovedaka i priča ,,Utvara“)

Bučni glasovi žena prenuli su je iz razmišljanja i pogledala je na sat. Bilo je tri sata popodne, vreme da krene kući. Anastasija, ili Staša, kako su je oslovljavale koleginice na poslu, njih preko pedeset u istoj, klimatizovanoj kancelariji jedne od višebrojnih bankarskih kuća u gradu, brzo je sa radnog stola pokupila neke lične sitnice, ubacila ih je u tašnu i požurila kući. Nije morala da žuri, imala je dvoje odrasle dece, ali bilo joj je mnogo lakše da o svojim problemima razmišlja u tišini svog doma, jer joj se u poslednje vreme dešavalo da načini grešku u poslovanju, pa je morala da oćuti šefove prekorne reči:
– Šta je sa vama, Stašo? – pitao je zabrinuto, nagnut nad njom i upirući prstom na ono mesto na službenom papiru, gde je u nizu brojeva stajala upadljiva greška. – Uvek sam govorio da ste mi vi najbolja i najpouzdanija službenica, a u poslednje vreme dešavaju vam se ovakve greške. Zašto? Ako ste u nekom problemu rado ću vam pomoći da ga prevaziđete, samo ako je to u mojoj moći.
– Oprostite… Poslednjih dana ne osećam se baš najbolje… Hvala vam na ponudi, nije mi potrebna nikakva pomoć, samo nisam bila dovoljno pažljiva… Neće se ponoviti, obećavam.
I dok se izvinjavala tom naočitom mladom čoveku, u koga su sve njene kolegonice bile potajno zaljubljene, Anastasija je duboko udisala miris njegovog tela, dok joj je glavom prolazila bolna misao:
,,Miriše isto kao moj Dragan… Isti parfem koriste…“
Šta je trebalo da odgovori na njegova brižna pitanja? Zar da mu kaže da ih je Dragan napustio? Ne, o tome niko ne treba da brine, to je bila samo njena briga kojom nikoga nije želela da opterećuje. Jer, ko zna, možda se predomisli, pa im se vrati? Nakon godinu i po dana otkako je prigrlio drugu ženu, teško da bi to bilo moguće, ali nada je ostala da tinja kao žižak koji nikako da se ugasi.
Kao i njenim koleginicama, tako je i njoj teško padao susret sa vrelim vazduhom ulice, svaki put kada je iz prohladne kancelarije izašla napolje. Na trenutak je zastala pred vratima Komerc-banke, tek toliko da joj se telo bar malo adaptira uzavrelom vazduhu, i nevoljnim korakom krenula je prema autobuskom stajalištu. Razmišljala je o Draganu. Nikako nije mogla da shvati tu njegovu odluku. Kako je moguće tako nešto, kad su se bezgranično voleli? Takvu bi priču mogla smestiti u bilo čiju porodicu, ali u svoju…? Ne, to prosto nije bilo moguće. Zar je tako jaka ljubav visila o tako tankoj niti? To je bilo pitanje koje nikako nije nalazilo put do njene svesti, pa je iskra nade da će joj se ipak vratiti tinjala, i tinjala.
Nije to bila ljubav od juče, već od pre gotovo dvadeset godina, potvrđena rađanjem dece, borbom za njihovo podizanje i vaspitanje, potvrđena savladavanjem svih poteškoća koje život sa sobom nosi. Kako onda da prihvati takvu njegovu odluku, kako? Život nije čaša hladne vode koja se tek tako, nadušak ispija! Zato joj iz glave i ne izbijaju njegove poslednje reči:
– Ne čekaj me, neću se vratiti.
– Ne šali se tako sa mnom, Dragane… – promucala je kroz grozničavi smeh, iščekujući da čuje i njegov, ali je on izostao.
– Ne šalim se, Anastasija, kao smrt sam ozbiljan.
Slabost u nogama ju je naterala da sedne.
– Ali, zašto…? Šta sam ti učinila? Gde sam pogrešila…?
– Nisi ti ništa kriva, niti si pogrešila. – odgovorio je pucketavi glas iz telefonske slušalice. – Ovde sam upoznao Hildu, pa eto… Ostaću da živim sa njom.
–Čekaj, stani… – izustila je tiho. – Gde si sada?
– U Holandiji.
– Pa, kada se vraćaš kući? – upitala je u beznađu, skrhana bolom.
– Rekoh ti da se ne vraćam, zar me ne čuješ…? Poljubi mi decu. Pomagaću vam koliko budem mogao.
Za stolom, sa telefonskom slušalicom u krilu, iz kojese čulo neprekinuto ,,tu-tu-tu-tu“, zatekao ju je sin Lazar. Gotovo je odneo do kreveta, iz kojeg nije ustajala nekoliko narednih dana. Pozvao je njenog šefa na poslu, da bi joj opravdao otsustvo. A ona, čim bi otvorila oči i ugledala pred sobom Lazarove, iznova i iznova bi neutešno plakala. Imao je iste oči kao Dragan, sve je od njega nasledio, baš sve. I dok je Dušanka bila ,,mešanac“, jer je ponešto od oba roditelja nasledila, Lazar je bio očeva slika i prilika, samo što ga je stasom za glavu nadvisio. A oči – beskraj plavog mora pod plavetnilom letnjeg neba!
Na autobuskom stajalištu do svesti joj je doprla vest da je gradski saobraćaj u zastoju, zbog nekakve nezgode na obližnjoj raskrsnici. Premeštala se s noge na nogu, dok joj se niz leđa slivao hladan znoj.
,, Vratiće se, mora da se vrati…“ – opet joj nagrnuše misli, potiskujući vrevu grada.
Bilo je krajnje vreme da sagleda svoju grešku i vrati se porodici. Pa, porodica nije roba široke potrošnje, pa kad se potroši – kupiš novu! Ona je kao komad pčelinjeg saća sa maticom i pčelama, živa ćelija jedne košnice. Niti matica može bez pčela, niti one bez nje! To je nešto što se ne deli, nešto što samo kao celina može da egzistira. Doduše, trutova može biti i više, ali su nekorisni i matice ih se odreknu, ostave samo jednog, onog najsnažnijeg.
A sada joj je nekakva belosvetska Hilda otela i tog jednog, voljenog čoveka. Pred očima joj zaigra očev lik, koji nije izbledeo iz njenog sećanja zahvaljujući malom broju iskrzanih crno-belih fotografija, tom jedinom nasleđu od davno preminulih roditelja, stradalih u saobraćajnoj nesreći. Lebdeo joj je pred licem, gotovo da je mogla čuti njegove blage reči:
– Dali smo ti lepo ime, Anastasija. Znaš li šta ono znači? Ne znaš? Ono znači da ćeš iz svake životne neprilike izaći kao pobednik, kao nova, preporođena.
Tako je i bilo tokom celog života, sve do sada. Susretala se raznoraznim problemima, naročito od kada je brigu o njoj preuzela baka. Zato se i trudila da ne sekira tu milu staricu, koja je svojim likom podsećala na oca i imala jednako blagi glas, kakav je i očev bio. Trudila se da bude dobar đak, da sačuva lepe manire i da se petkom uveče ne zadržava dugo u diskoteci. U jednoj takvoj je i spazila Dragana, kada joj je telo uzdrhtalo pod nepoznatim osećanjem i kada je zaključila da je to ta zaljubljenost, o kojoj njene drugarice već odavno pričaju. Bila je srećna okolnost što je za sobom ostavila dane školovanja, jer bi svakako popustila u učenju. On je potpuno orobio njene misli i šta god da je radila, radila je razmišljajući o njemu i u iščekivanju večeri određene za izlazak u diskoteku.
Tada je upoznala još jedno osećanje; ljubomoru. Bila je ljubomorna na svaku devojku kojoj bi se Dragan obratio, ili je pogledao. Bila je očajna, jer nju nije primećivao. Pitala se, zašto? Zar je toliko ružnija od svojih drugarica? Dugo je stajala pred ogledalom, trudila se da uvežba ruku kod nanošenja šminke na lice, i konačno je odlučila da preduzme nešto i po pitanju oblačenja. Dragan je bio vredan toga, jer bio je pristojan mladić. I nije bio lenj. Već dve godine je radio kao vozač kamiona u jednom velikom špediterskom preduzeću. Pričao je drugovima kako mu je životni san da vozi šlepera po evropskim zemljama i gradovima, što mu je i pošlo za rukom, samo dosta godina kasnije, kada je već uveliko imao porodicu.
Anastasija se poverila Lani, najboljoj drugarici, kada se ova zadesila u njenoj kući.
– Reći ću ti nešto u poverenju… Sviđa mi se Dragan, samo što…
– Šta, ,,samo što“?– prekide je Lana, provukavši četku kroz kosu, grubim pokretom ruke. – Ne traži izgovore, Stašo! Odmah kreći u akciju! Dragan je sjajan momak… Zar misliš da nisam pokušala da ga zavedem? Ne budi smešna! Jesam, samo što…
– Šta, ,,samo što“? – sad Anastasija upade Lani u reč. – Hajde, odgovori mi.
– Ne mari za mene, eto to sam ti htela reći – odgovori Lana i spusti četku na stočić.
– Upravo je to ono što sam i ja tebi htela da kažem – snuždeno će Anastasja.
– Pa, ko ti je kriv, kad me ne slušaš? Od kada ti govorim da skineš taj džak od haljine? Pogledaj se na šta ličiš! Na babuskeru! Zašto se kriješ ispod odeće, obuci kraću suknju.
– Ali, nemam takvu… – podiže ramena, pravdajući se.
– Imam ja! Sledećeg petka dođi kod mene ranije, pa ćemo naći nešto zgodno za tebe – reče Lana samouvereno.
Pozdravila se sa njom i izašla iz njene kuće.
,,Lako je reći ,,do sledećeg petka“, ali ko da ga dočeka?“ – razmišljala je Staša tih dana.
Nervozno je hodala po sobi, dugo stajala pred ogledalom, zadizala haljinu do iznad kolena, dvoumila se, pitala se koliko bi haljina smela biti najkraća, te odlazila u malu baštu sa cvećem, iza kuće. Mada je ružičnjak uvek bio uredan, bespotrebno je čupkala tek iznikle travke, samo da od bake sakrije zbunjeno lice i nemir.
A sledećeg petka je, izlazeći iz male prizemne kuće u predgrađu, rekla baki da ne brine, da će se na vreme vratiti kući. Nije ni slutila da će se vratiti mnogo brže, nego što je to bilo uobičajeno. Lana je živela u višespratnici u centru grada, pa je po njenom savetu Anastasija požurila da na vreme stigne i prepusti se njenim kreativnim rukama. Više od sata se Lana trudila da je obuče onako kako se i većina devojaka oblačila. Uz oskudnu suknjicu lepo joj je stajala tesna majica, pa su joj i vitke noge i raskošno poprsje došli do izražaja. A sa svom onom raznobojnom šminkom na očima i licu – nije više ličila na sebe, već na filmsku divu. Dragan je slep, ako je sada ne bude zapazio!
Draganovom oku tako nešto nikada ne bi promaklo; odmah ju je spazio i krenuo lagano prema njoj. Mislila je da će umreti, toliko joj je srce snažno tuklo, a noge podrhtavale, na sandalama sa visokim potpeticama. Kada joj je prišao sasvim blizu, zastao je, a onda joj uputio pogled pun prezira. Sa neskrivenom odvratnošću je okrenuo glavu na drugu stranu. Navala mučnine ju je naterala da se uhvati za stomak. Ne malopre, već sada, sada je zaista pomislila da će joj srce prepući! Osećala ga je u grlu, gušio je stid kakav do tada nije doživela! Istrčala je iz diskoteke, izula sandale i potrčala, najpre dugačkom i osvetljenom ulicom u centru grada, ne mareći za radoznale poglede prolaznika, dok nije izbila u predgrađe. Pretrčala je preko pruge na nedozvoljenom mestu i, pobojavši se da će se sresti sa nekim poznanikom koga bi zasigurno iznenadio njen izgled, krenula je obilaznim ulicama do same kuće; osećaj stida je nije napuštao.
Na kući je bio osvetljen samo prozor bakine sobe, pored kojeg je prošla krišom, povijenih leđa, i došla do onog od svoje. Po Laninom savetu ostavila ga je otškrinutog, te ga je bez većeg napora preskočila i ušla unutra. Presvukla se i obrisala šminku sa lica i očiju i tek tada izašla pred baku. Starica je spustila pletivo sa iglama u krilo, sa čuđenjem pogledala najpre nju, pa zidni časovnik, i slegla ramenima, rekavši da je nije očekivala tako rano.
Prošlo je dobrih par meseci od te večeri, kada je drugarica ubedila da pođu na igranku. Pošla je, ali u suknji do ispod kolena i u pristojnoj košulji. Lana se naglas smejala njenom izgledu, zadirkivala je i govorila joj da se nikada neće udati. Još sa vrata diskoteke spazila je Dragana i okrenula se licem od njega, trudeći se da im se pogledi ne sretnu. Nisu ni do tada, pa ne mora ni sada. Onaj prvi i poslednji njegov pogled će zaboraviti. Vrlo važno, kao da je on jedini momak u gradu!
Ali, nije sve zavisilo od njene volje. Nakon kraćeg vremena prišao joj je s leđa i rekao:
–Zdravo, Staša. Kako si?
Okrenula se i pogledala ga. Istog trenutka učinilo joj se da tone u plavetni bezdan njegovih očiju, te je jedva izustila:
– Dobro sam, hvala…
– Dozvoli mi da primetim, večeras si veoma lepa – rekao je kroz smešak.
I tako je započela njihova ljubav. Smejali su se onom njegovom insceniranom pogledu ,,punom prezira“, koji joj je uputio sa namerom da joj kaže kako ne treba da se menja, da bude ono što jeste, onakva kakva je oduvek bila.
Gotovo da su je uneli u gradski autobus, toliko su se oko nje tiskali nervozni i užurbani ljudi, premoreni svakodnevnim radnim obavezama. Svi su hteli da što pre stignu svojim kućama, pa su neki među njima psovali gradski saobraćaj i gradske vlasti, psovali su vrućinu, grdili jedni druge. I ona je bila premorena svojim obavezama i svojom mukom, pa se sa olakšanjem spustila na sedište do prozora. Okrenula je lice prema napolje, čvrsto rešena da ovoga puta ne ustupi mesto ni starijima od sebe, ni bolesnima. To sedište joj je trenutno mnogo značilo, jer se nije osećala dobro.
Nastavila je da razmišlja o Draganu i sebi, o deci koja su uskoro došla i kojoj su se toliko radovali. Naročito je on bio srećan kada im se najpre rodio sin, a kako je vreme odmicalo, sve češće je tražio i nalazio na njemu svoje crte lica, boju kose i očiju. Bio je srećan i ćerka kada se rodila, sa odlikama oba roditelja. Bilo je dosta muka tokom njihovog odrastanja, počev od onih uobičajenih dečjih bolesti, noćnih nespavanja, roditeljskih sastanaka u školi i svega onoga što život čini životom.
I kako onda da shvati one njegove poslednje reči? Kako da shvati i tu strankinju, Hildu, koja je toliko nezadovoljna svojim životom,pa mora otimati tuđe? Kako? Trudila se da shvati sve i da svakog opravda, ali do razumnih zaključaka nije došla ni nakon više od godinu dana, niti je mogla da nađe dovoljno dobra opravdanja za nečije takve postupke. Po prvi put u životu su se sa surovom stvarnošću sukobile reči njenog oca, davno izgovorene, kada joj je objašnjavao značenje njenog imena. Do sada su te reči i njen život bili u potpunom saglasju, a sada više ne. Nije bilo izlaza iz tog životnog problema, a ipak je osećala nadu da će nekakav preporod napokon doživeti.
U poslednje vreme nije skrivala suze od ljudi, nije obraćala pažnju na njihove znatiželjne poglede, a sada je svoj pogled usmerila kroz prozor autobusa i odbijala da zamisli Dragana uz neku drugu ženu…
A onda ga je ugledala! Stajao je usred grupe ljudi na autobuskom stajalištu. I on je nju spazio. Mahnuo joj je rukom, dao joj je znak da izađe iz autobusa. Ustala je sa sedišta pre nego što se autobus zaustavio. Trudila se da požuri, ali to je bilo nemoguće, jer je mnogo ljudi bilo ispred nje. Kada je konačno u tome uspela, pogledom ga je potražila u tom mnoštvu užurbanog sveta. Prišao joj je i zagrlio. Osetila je da tone u plavetne dubine njegovih očiju, ali je sa poslednjim zrakom razuma pred potpuno potonuće, uspela samo da prozbori:
–Pa, to si ti, sine Lazare…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *