Previše svetlosti. I beline. Miris smole, četinara i mora. Neka kamena ograda i ti na njoj, sediš. Kratke pantalone, bele patike, majica je mornarska. Dolazim odnekud. Pružaš ruke i privlačiš me u zagrljaj, snažan, snažan, stvaran. Toplota izbija iz kamena i tebe. U blizini nema drveta, nema hlada baš ni malo. Nema ni reči. Samo moje telo utonulo u tvoje ruke. Budim se. Drhtim. Osluškujem noć. Ustajem. Koracima smirujem uzdrhtalost i shvatam da te odavno nema ovde, da dani prolaze i da je stvarnost neumoljiva. Snovi te vraćaju, na kratko. Ponekad me dozivaš. Glas je živ, mogu ga opipati, mogu ti, prema onom što sam čula, odrediti stanje duha, nežnost, ljutnju, nestrpljivost, bol, tugu. Znam iz kog ugla je došao glas, onako sanjiva idem ka njemu, i ne našavši te, naslanjam se na prozor i gledam usnuli grad. „A ja sam te ostao željan, moja mila“, tutnje u tišini noći omiljeni stihovi koje si mi šaputao u teškim trenucima kad citostatici zamrače tvoju svest i bol uzme kormilo. Kao kad život stane na filmskoj traci, stanem i ja u prebiranju po uspomenama na jednom trenutku. Sve je pokazivalo da odlaziš. Tonuo si u neki prostor između. Suprotno dotadašnjim navikama, okretao si se prema spoljnoj strani ležaja, ruka je podrhtavala i tražila oslonac. Okretala sam te ka prozoru, tako si voleo da spavaš, i samo za kratko ponovo si bio na ivici kreveta sa rukom koja nešto traži i drhti kao da je dodirnula struju. Kad su se pokušaji da tu uznemirenost smirim pokazali bezuspešni, polako sam te pogurala na suprotnu stranu i legla kraj tebe. Pažljivo sam te zagrlila, svojim telom ispratila tvoje, i počela da šapućem nešto. Ruka je prestala da se trese, začulo se ujednačeno disanje i san je zagospodario. Bio je to poslednji trenutak tvoje svesti. Ono posle bila je koma. Toliko godina sam bila tvoj saučesnik u borbi sa opakom bolešću, toliko sam ti darovala dana i vere da mi moramo da pobedimo, ali da te noći nisam legla uz tvoje namučeno telo, i zagrlila te kao bebu, ne bih znala šta je najveći poklon i šta je potpuna snaga ljubavi. Tom trenutku se vraćam. Zato me grliš u snovima.

***

Tata je bio posebno osetljiv u vezi sa odećom. Košulje su mu bile uredno poređane u ormaru, besprekorno ispeglane, pastelnih boja, naročito one letnje. Zimske su bile flanelske, karirane, tople. Leti je nosio svetle pantalone i sivi ili krem lagani šešir. Svu tu letnju eleganciju kvarile su vunene čarape, za koje smo mi znali i smejali se kad nekad provire ispod lepih pantalona. Uspomena na ratna smrzavanja, to je bilo sve što bi nam rekao na komentare vezano za čarape. Ne bi on otišao u centar sela da se ne presvuče, nikad. Stara škola, govorili smo. I ne bi prošao pored prosvetara da ih ne pozdravi skinuvši šešir i blago se naklonivši. Odlazi moja majka. Za sandukom idu tata i brat, iza njih sestra i ja. Odjednom obe stavljamo ruke na usta i zaustavljamo krik. Nemo se gledamo. Naš tata u cipelama potpećenim, onima u kojima ulazi u obor kad hrani svinje, i u nekim vunenim pantalonama koje se nose samo po dvorištu. Gore uredno sako i lepa košulja. Odlazi njegova jedina ljubav, naša mama, svima oslonac i temelj nežnosti i dobrote. Totalno pogubljeni zaboravili smo da vidimo tatu i kako se obukao, a i računali smo da o tome ne treba brinuti, znajući ga. Ljubav ima mnogo lica. I ovo.  „Jedan čovek i jedna žena“. Za sva vremena.

***

Devedesete se bliže kraju. Protutnjali ratovi, i moćni nas „milosrdno“ darovaše bombama, na kraju te najstrašnije decenije mog života. Moj grad ostao bez mostova, ranjen i odsečen od sebe samog, neprirodno zarobljen uz jednu obalu Dunava. Trpeli smo sankcije. Siromaštvo se čitalo na ulicama, u izlozima, na licima ljudi, u redovima za vize, izbijalo iz napuštenih fabrika… Izbeglice tražile svoje mesto u novoj sredini, političari pričali o pobedi, narod ćutao i čekao nešto. Dojadila neizvesnost. U Domu zdravlja, u laboratoriji, rani jutarnji sati, gužva velika. Tišina skoro neprijatna. Deka dopratio baku, smestio je na klupu, ušuškao i nešto joj šapnuo, potom otišao. I oni su u devedesetim, njihovim. Sve nam govori da su bili dobrostojeći, njihova odeća, obuća, sitni detalji. Tačno kad treba, stigao je gospodin. Brižno je pomazio, grejao joj sićušnu šaku svojim rukama, potrudio se da joj kaput obuče, ogrnuo je velikom maramom preko ramena, uzeo njenu tašnu, ponudio joj ruku, naklonio se  pacijentima i zaštitnički je poveo kroz gužvu. Ona i on. Ispraćeni pogledima. Tišina mi sad smeta. Plače mi se, ne mogu da se zaustavim. Sakrivam se od pogleda, plačem nemo. Još nije poznata dijagnoza, znam da nešto debelo ne valja, znam da to nije obična prehlada niti išijas, znam da moj muž ne može ni do kupatila, da noge otkazuju, leđa ne služe, gubi kile, znam da jako dugo traju analize krvi, da neke reagense čekaju iz Mađarske, i da je smešten na hematologiju, i osećam strašan strah, bespomoćnost i izgubljenost. Plačem zbog te nežnosti kojom me dodirnuše onih dvoje tihih starih ljudi. Pomisao da to neću imati boli i suze nekontrolisano klize.

***

Voz neobično sporo i dugo ide. Stariji gospodin diskretno mi se obrati: „Dete, oprosti što tako napadno gledam u tebe. Kao da sam te ranije znao, kao da sam te poznavao kad si bila devojčica, što je, naravno, nemoguće. Nemam običaj da smetam saputnicima, ali sve vreme hvatam sebe kako gledam u tvoje oči kad god mi se ukaže prilika!“ Osmehnuh se saputniku i utonuh u misli o seminaru koji me čeka, radujući se i susretu sa drugaricom kod koje ću biti. On opet, izvinjavajući se, poče: „Bila mi je komšinica. Mali vrag. Nasmejana, vižljasta, puna priča i pesama koje je pevala ne obazirući se na prisustvo drugih. Zvao sam je Kreja. Samo ja. Kako smo rasli, postajala mi je jako važna, moja prva misao koju sam skrivao od drugih. Odoh u beli svet noseći je u srcu. Nikad je nisam zaboravio. Sam celog života. Sreo sam je jednom i prepoznao  odmah. Po tim očima (gledao je u moje oči). Čuvala je ćerkinu decu i vraća se kući, ispriča mi.“ Iz voza je pokuljala kolona ljudi i granajući se nestajala na gradskim ulicama. Pozdravivši se, zaboravila sam na saputnika. A onda, godinama posle, tetka mi ispriča čudnu priču, o momku koji je mnogo voleo njenu sestru, moju mamu, o mojoj strogoj babi kojoj se gradski momci nisu nikako dopadali i kako je pogrdnim rečima pričala o gradskom nemoralu, o zabrani da se spomene njegovo ime u kući. „Zvao je moju seju Kreja“, dodade tetka na kraju.

* * *

Gabrijel Garsia Markes „Na kraju su se tako dobro poznavali da su, posle trideset godina, bili kao jedno biće podeljeno nadvoje… Zajedno su savladali svakodnevne nesporazume, trenutne nastupe mržnje, uzajamne grubosti i veličanstvene uzlete u bračnoj zaveri. Bilo je to vreme kad su se najviše voleli, bez žurbe, bez preterivanja, kad su oboje bili svesni svojih pobeda nad nevoljama i zahvalni zbog toga. Život im je, svakako, spremao nove mučne izazove, ali to više nije bilo važno…“




One thought on “Kosa Pakuševskij: <strong><u>LICA LJUBAVI</u></strong>”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *