Miloš Nastić: SUDBINE

Sudbine? Šta su sudbine? Da li znaš? Sigurno je samo jedno. Nisu zactrtane, kako ti umiješ često da misliš. Kakva je to čudna smješa svega i svačega? Kakvo psihodelično preplitanje i čega? Pošto vidim da ipak ne znaš, poslušaj po nešto pametno o njima. Sudbine počnu da dišu u majčinom stomaku i tu blistaju, tu im je najljepše. Čim ispadnu, jako se rasplaču, to je kod svake zajedničko, posle toga više ništa. Odmah ih raspoređuju po krevetcima, kolicima, obdaništima, školama, fakultetima i one se dijele po raznim interesovanjima. Dodjeljuje im se način života, religijsko ubijeđenje, politička ideologija i one dobijaju čvrsta uporišta, to se zove stav, princip, kako hoćeš, bez njega ne postojiš, a služi za dnevnu prepirku, tenziju ili konflikt širih razmjera gdje se sudbine da ne bude dosadno znaju često i opasno poklati. Ali vratimo se sada njihovom prirodnom putu. Sudbine se dalje zaljubljuju i završavaju u papirima kod matičara, jednostavno nastavljaju proces i sami prave nove sudbine, da se ne ponavljam rade sve ovo od gore opet ispočetka. Kroz svoj slavni put njih ima svukuda, i u predmetima kod sudija, nalazima ljekara, prijavama policajaca, tužbama advokata, naučnim, sportskim, likovnim, književnim krugovima, čak i u dnevnicima ginisove knjige rekorda pa sve do poziva u sigurne ruke, na nebu, a kako je tamo? …E to još niko ne zna, postoje samo nagađanja, koja opet eto služe za nove prepirke, razmijene stavova, ubijeđenja i pretpostavki velikih cijenjenih glava. No ovdje dolje i dalje svi prepliću svačiju sudbinu, prevrću svačiju stranicu, komentarišu, udišu, dahću oko nje, straše, često straše, ovo kao da je svijet neprekidnog prepadanja. U svemu tome po nekad se pitam gdje se to danas tako brzo i nevidljivo gube i sudbine i ljudi, ostaje li nam na kraju zaista samo po neka slamka što je halapljivo srče ona nejizbježna rupa, a njena tečnost je čist strah? No ovaj misaoni proces obično se završi tako što uvidim da sam i ja poput mnogih samo još jedan običan skeptik, jer nije baš tako uprkos svemu po neka sudbina ipak nadvlada sve to pa makar i tiho, a neka postane i „slavna“ pa se eto i piše. I tako dani i godine neumorno teku, životi prolaze i sudbine u njima. I ja sam danas udahnuo jednu sudbinu, onako iz prve ruke…nismo prestrašeni, dok lutamo, pada kiša i noge nam mrznu, mi zamišljamo da letimo i ogledamo lišće koje tiho opada kroz dušu, onu našu, onu jednu jedinu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.