MENART
ZAGREB – 2015.
Tekst: Živko Ivković

Autorova priča ovde kreće od poslednje a završava se prvom, i to nije u domenu neobičnog onog, zaključite isto odmah po okončanju čitanja ovog (Srce od zlata) naslova! U zadnjoj, toj, (u samom uvodu naslova) već imamo detalj za presudno ono, zašto baš Srce od zlata!? Tek, usisavajući tepih, ugledao je mali zlatni i u obliku srca privezak, a što je autora nekako povuklo nazad u sedamdesete i prisećanje tada ustanovljenog načina življenja, vreme aktuelne Heart of Gold stvari Nila Janga! Autobiografija Hrnajkova sadrži ukupno trideset i četiri priče, a po fotkama ovde, razdoblje od upoznavanja njegovih roditelja, preko autorovog rodjenja i odrastanja pa sve tako sa zaključnom Prvom!! Štiva o grupi Azra i članovima te, usput, ostaju tako zauvek aktuelna, mogu samo dodatno intrigirati, skrenuti pozornost, a što je (nema tu nikakve sumnje) slučaj i sa ovim Mišinim! Srce od zlata i zbija ima snagu jednog iskrenošću protkanog autobiografskog štiva, pa, ukoliko se uzme da brojne ovakve storije i nisu od nekog značaja bez ugradjene iskrenosti, tek tada (bez dodatnih književnih začina) kapiramo Hrnjakovu! Tako da je ovde, svaka priča i vise negoli upečatljiva, autor se rado priseća prizora iz davne i ne toliko prošlosti, te su seizmički potresi u čoveku, nakon pročitanog ovog, sasvim izvesni, jer, iskrenost je jednaka prihvatljivosti i to na prvo već čitanje. Nećete tako ovde naći niti jednu stranicu koju bi ‘žuti’ mediji mogli iskoristiti i nahraniti svoj na senzacionalističkim novostima navučen I obrazovan establishment, autor je prolazeći kroz sopstvenu magiju života, krojio svoj put, izgradio tu, samosvojnu ličnost, uspeo je pobeći od stapanja u svakodnevica prosek. Imamo ovde (retko doduše) i preskakanja u hronologiji, prekide pa onda nadovezivanja, trčanje sa dogadjanja ovog na ono drugo, a što sam shvatio na način ‘daj da samo zapišem ovo, zaboraviću, proći će misao, pa onda povratak na već započetu’ (ili je to samo dobro osmišljen koncept pisanja)! Sa samo deset godina Hrnjak (na biciklu) pored drugara koji su sedeli na klupi u parku dolazi do spoznaje o Džimiju Hednriksu, posredstvom naravno frenda koji je mahao omotom i singl pločom Hey Joe, ali i tužnim, iznenadnim tako reći saznanjem o njegovoj smrti! Hedriksovo gitarsko umeće je Miši i drugarima već tada, sasvim sigurno, ali ulazilo pod kožu, njemu možda i više jer, na školsku uniformu je prišio crnu traku u znak žalosti za preminulim gitaristom! Nenadani odlazak u USA, i to sa svega dvanaest-trinaest godina je umnogome doprineo proširenju sopstvenih vidika ali i upijanju, pamćenju najboljeg iz proputovanog i doživljenog, jer, sve o pomenutoj zemlji je video samo na televiziji, u bioskopskim predstavama ili pročitao u romanima Zejna Greja i Karla Maja, i to je bila privilegija, pa tek onda sticaj okolnosti i ponovo privilegija!! U priči o ‘bijelom fenderu’ i odlasku u tek otvoren Dom sportova na koncert Earth Wind & Fire ostaje njegova fasciniranost bas gitaristom kog su podigli gore iznad stejdža (pomoću nekih žica, kako to ovde stoji) , a prebiranje po žicama na vratu tog mu toliko raspaljuje maštu te donosi odluku da će barem pokušati dostići vidjeno te večeri. I uopšte je rokenrol Hrnjaku doneo mnogo toga benefitnog (svirao je u raznim grupama (Sunčev splet, Eustahijevi virtuozi, Radnička klasa i Azra) te otuda to prerano sazrevanje uz mnogo toga doživljenog, mnogo toga preturenog preko glave jer, ono o čemu su drugi mogli samo sanjati (u nekom regularnim za odrastanje godinama), on je, već kao stariji tinejdžer prošao i spoznao! Tu je i poznanstvo sa Džeremijem Spenserom, gitaristom iz one, originalne ili izvorne grupe Fleetwood Mac, a u pitanju je 1967. godina! Mnogo toga je išlo u prilog tada mladom Hrnjaku i nj. uplovljavanju u rokenrol vode, pa i činjenica da se rokenrol prvo javlja u Zagrebu (1956./Shake Rattle And Roll-Ivo Robić pa onda Karlo sa svojim Regalima) pa tek onda u Beogradu i ostalim gradovima SFRJ!! Nekako sam i stekao utisak da ga taj, rokenrol talas nikako nije mogao zaobići, te tako i imamo do srži jednu iskrenu autobiografsku storiju, a ono što ovde pleni je to da nj. sećanje seže duboko u detinjstvo i javljanje tih malecnih, neizbrisivih detalja. Sanjam (usput) kako će nas Hrnjak obradovati novim nekim naslovima, jer, do te, nebeske gaže mu, uprkos vremenu neprijatelju , preostaje godina i godina!! Demanti, naravno, ne bih uvažio! Ono, nezahvalno je prognozirati, pa ipak (sic itur ad astra – ovakvim pisanjem se dolazi do časti ali i prihvatanja u narodu). Po svemu, imamo ovde jedno zbilja zadivljujuće autobiografsko delo i, dodaću, pročitao sam brojne te (vezane za ličnosti iz sveta rokenrola) no, nekako je, ova, Hrnjakova, pisana osebujnim, Mišek jezikom, te se ne mogu oteti utisku kako su ini izbegavali , bežali od iznošenja kompromitujućih detalja i epizoda, a što autoru ove, ubedjen sam, nije palo na pamet, ono, bilo je što je bilo, mladost je samo jedna, i svaka je predivna, te brisanje pojedinih epizoda proživljenih, se podvodi pod one doterane i našminkane, što je jednako drugorazrednim takvim! Hrnjakov zdenac života je rokenrol, iz tog je srkutao svakodnevicu takvu, osećao se više negoli dobro (kao i svi uostalom u tom vremenu) jer, po sopstvenom, zadovoljavao se priuštenim (kao i drugi), nije mu trebalo mnogo, nešto sitno za cigarete i pivo pa onda hajd’ na svirku i druženje! Tako dodje i prva proba sa Džonijem i Borisom!! Ispisivanje zlatnih stranica istorijata grupe Azra je tako zapravo i krenulo. Turneja po Slavoniji i jadranskim gradovima, uz, onu veliku na Yu nivou, vezanu za promociju prvog albuma. I ovde nailazimo na ime Siniše Škarice, koji se svojim autoritetom izborio za ‘tiskanje’ drugog onog, dvostrukog lp albuma (Sunčana strana ulice)! Jugoslovenska turneja je podrazumevala nastupe u brojnim gradovima i povlačila dogodovštine sa tih , kojih je bilo koliko i nastupa, uz, ono, pregurati umor, mesto za mestom, grad za gradom, a što je svakodnevnica sastava iz grupacije onovremenih velikih!! Tu je i ona, decenijama prepričavana , a tiče se svirke pored bazena u Dubrovniku, tada je Džoni odložio gitaru i skočio u taj, onako sa garderobom na sebi, otplivao tamo i ovamo, izašao potom, vratio se na stejdž, skinuo košulju i nastavio svirku sa svojom Azrom. Kada se ticalo popularnosti grupe Azra, dovoljno je navesti jedan od primera, a Mišo ovde navodi sedam uzastopnih svirki u beogradskom SKCu (1982.) i to je taj realni pokazatelj prihvaćenosti ovog trija tada, velikog ugleda koji su uživali, mada, ni danas, nakon toliko godina taj nije sporan. i, ono što je karakteristika samo velikih grupa, svirati dva i po a ne retko i tri sata bez zastajanja izmedju dve stvari je uspevalo i Azri (njihova set lista je sadržavala neverovatne pedeset i dve numere)i to je samo jedan od razloga koji je ovaj sastav svrstao u najznačajnije i najpopularnije tada!! O zahtevnosti tih, Azrinih koncerata, najbolje govori podatak koji ovde iznosi Hrnjak, gde kaže da svirku započne sa šezdeset i osam kilograma, a da je po okončanju svake bio lakši za četiri kilograma!! Pomislimo onda, kako je trebalo pregurati stotine i stotine svirki, preživeti ih i povratiti snagu, a, što je, članovima Azre kako tako ali uspevalo! Imamo tako i sedam uzastopnh svriki u Kulušiću’ te trostruki lp album snimljen pete večeri u tom prostoru i to je ta nikada ugasla žedj za ovom grupom u osamdesetima, a ponosni vlasnici svih snimljenih albuma ove grupe se, barem u Srbiji, nikada ne bi rastali (ni po koju cenu) od tih!! Bilo je i nesuglasica sa Džonijem, ono, ne tako ozbiljnih, na sreću, Mišo je tu (kao najmladji) uvek izvlačio deblji kraj ili najkraću slamčicu, na njemu su se kola lomila, mada, uglavnom nije slovio za krivca, ali dežurnog onog, to svakako. E sad, da li je Džoni tu glumio starijeg (nekoliko godina) brata, te se istresao i ne samo na Hrnjaku, je, neka, sasvim druga priča. Ravno do dna je trostruki lp album i može se posmatrati kao tobako roud, mada ni kao paranoična priča nazvana, ne bi izgubila na značaju, ili, okolnom kapiranja putu (nije lako naći izlaz iz pakla, nemojte nikada ni probati niti prići blizu, zna se već čemu). Odupreti se samo, pomirljivo reći, nije to za mene, stvar je volje, no, mlad čovek i nema tu snagu, sve bi probao, o posledicama se ne razmišlja , jer su produkt mladosti ludosti! Htio sam popraviti svijet, ispraviti sve nepravde, srušiti zla i kazniti stostruko sve one koji ih čine na ovom svetu – piše ovde Hrnjak – i to je važilo onda ali se negde usput, do danas izgubilo, a broj krivaca se već mnogostruko uvećao! Melanholija, nakon svega proživljenog i pet Azra lp albuma, besciljnost te nemogućnost izlaska iz komatoidnog sna uzrokovanog ovim ali i onim, do konačnog budjenja svesti, otrzanja od do tada dostignutog stanja, želja za prosvetljenjem, nalaženjem svetla na kraju tunela, konačnim raskidom sa dotadašnjim načinom življenja, odnose prevagu!! I tu vidim svu Hrnjakovu veličinu, uz moje ubedjenje, da je svoju priču ovde, napisao Srcem od zlata, i nigde znakova interpunkcijskih , kao da nije imao vremena za te, a sve je složeno tako da ne može bolje biti, pa tako ovde imamo i tu njegovu genijalnu književnu crtu! Na prekretnicu u autorovom životu dolazimo nakon redova o Children of God, ogranku Jesus People of America u Budimpešti! Ni sanjao nije kako će upravo u toj komuni naći srodne duše, promeniti način življenja, proputovati celu Evropu, ustanoviti sasvim druge standard i principe, prestrojiti se konačno u onakvog kakav je i želeo postati. U rezimeu Mišinom ovde, pored ostalog stoji kako se konačno skrasio u toj hipi komuni (Nagymaros imanje) gde postaje uzoran član, uz ono najvažnije, upoznaje svoju buduću suprugu koja će mu podariti petoro predivne dece. Imamo ovde i ono, precizno ali objektivno izvedeno Mišino: moćna smo plemena, mi Južni Sloveni! Znamo se snaći i udružiti, organizirati i preživjeti, ali samo kad lupi nevolja. Stoljetna iskustva. Jebe nas to, kada netko sa strane dodirne te povijesno-političko-religiozno-osjetljive tanke žice, pa nas posvadjaju iznova. Potučemo se medjusobno, još uvijek glupi i tvrdoglavi, a netko treći se smijulji i broji lovu. I tako stoljećima. Hoćemo li konačno odrasti (kraj citata)!! Autor je tako u ovom naslovu smestio svoju autobiografiju, jedno i previše bogato iskustvo, epizode koje je prošao (i prešao) sa grupom Azra te beznadje nakon ugasle te, ali i odlučnost u pronalaženju novih životnih vrednosti, gde se potpuno uklapa i kao ličnost dokazuje svu svoju veličinu, pa, otuda i moj neki zaključak, Hrnjak je to Srce od zlata!!

15.04.2018. godine




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *