Lukić Marija

3401 W. 53 ST st. #514

SIOUX FALLS

South Dakota, 57106<

Evo da ti se javim nakon dugog putovanja. Da ti kažem da mi je put bio najteži. Da sam mogla sa pola puta bih se vratila. Deca su jedva izdržala vožnju. Starija je jedva izdržala vožnju. Dvanaest sati je neprekidno povraćala, a ostali samo iz Čikaga do Dakote. Šta da ti pričam, ovo je sve lepo, ali meni se ne sviđa, nema do Juge ništa. Ja mogu sve i svuda pa mi zato nije problem, ali je za ostale. Lako je bilo u Srbiji, moj suprug sedi kući, a ja sve ostalo završavam, ali sad on mora sve. Kaže da je znao šta ga čeka da nikada ovamo ne bi došao. Ja mislim da ovo nije loše, sponzor plaća četiri meseca stan unapred, struju, a telefon nismo još priključili, mada i telefon prvu ratu plaća. Oko 500 dolara nam daju mesečno za hranu, a 450 za higijenu. U roku od četiri meseca jedno od nas se mora zaposliti. Deca moraju u vrtić i školu, ali mislim da neće poći pre 1. marta jer sad 28.02. imaju T.B.T. Tako kad to završe onda polaze u školu. Škola za nas je obavezna bar tri do četiri meseca. Da bi mogli nešto lakše da se sporazumemo. Svi koji su otišli viču – mili Bože što je dobro, zaposlili se svi, dobre plate, a ono od sramote ne mogu da kažu kako im je. Oni što su navikli da merače danonoćno oni pogotovo ništa nisu stekli. Ovde samo daju kredite i možeš da uzimaš šta hoćeš, ali bogami kad ti legne plata ti nemaš šta podići jer se skoro sve odbije. Ne mora da znači da je svuda ovako. Ovde sada najviše ima izbeglica iz Nemačke, vraćaju ih za Jugoslaviju ili da biraju koju hoće državu. Svih nacija ima u Čikagu, ovo je ludnica.
Šta da ti pišem, kakvih sve budala ima, znaš i sam, kakvi su bili tamo ovde su još luđi. Videli Ameriku kao da su je osvojili. Meni je svejedno, ali da ti kažem da je lepše tu – samo da je disciplina bolja sve bi bilo super. Evo ovamo se priča da se rat završio i više se izbeglice ne primaju. A na vestima javljaju kako će se opet zaratiti u Srbiji. Kome sada da veruješ? Mi smo dobili stan i u njemu nameštaj, kompletan kuhinjski, to ima svaki stan, a za svako dete smo dobili po jedan krevet i za nas bračni. U dnevnom boravku kauč i televizor. Nije loše, mogu da ti kažem, da sam pola od ovoga imala da mi na pamet ne bi pala Amerika. Ali sam zbog dece najviše želela da odem. Otkada smo otišli muž više nema gušenja, deca se ni jednom nisu nakašljala niti imala onakva gušenja. Ne znam šta više da ti pišem, mislim da sam rekla dosta o ovome što sam do sada videla.
Samo molim te, ako pišeš, pazi šta budeš pisao jer je ovaj moj ljubomoran i može svašta da pomisli. Kada zaradim nešto para rekla sam da ću se vratiti u Srbiju da tamo živim pa da mi ne bi prebacivao zbog koga ili čega se vraćam. Eto toliko, primi puno pozdrava od mene. Sada mi puno pozdravi našeg Dušana i koleginice.
A čim dobijem telefon javiću se odmah. Za sada se možemo čuti preko pisma.
Puno Vam hvala na vašoj pomoći i želim da ostanemo prijatelji i dalje.
Ćao, piši.

Marko Antić (C)







Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *