Širokog srca pokušaću i ovoga puta da opišem krajolik koji me gnječi kao staru sliku sklonjenu iza heklanih teških zavjesa do sjeverne strane kuhinje.omale sobice urasle u brdo voćnjaka i sela.
Hladnoća brije iza prostora-slike koji je ram sam od sebe,kao iglice rose i propadanje koje tek predstoje,slaganje slika požutjelih iza ormana u uglu šupe.Ostavljena ogledala sjaje ko nikad do sada,peglanje magle i slaganje nijansi koje postoje i koje samo ja mogu da vidim…Ispod leda zelene oči paraju tanku pokrovicu koja se kupi na svakom mom pohodu preko tog mosta koji ne vodi nikud.To sigurno…
San opet je na čekanju,slatki otkucaji srca biju svaki minut koji se bilježi i ostaje iza svih lutanja i posrtanja…kretanja i spavanja…
Pohod neznanca je prisutan i led i san opiru se često…i čitava slika gubi na sjaju i trajanju i ostajem zbog toga samo u pokušajima…samo u pokušajima.
Pred zoru opet skupim se i pomjeram dah svevišnjeg koji i te kako razbija led i san oblači u šarene kapi jutarnje rose…blagi lahor jutra i molitve koje biju najdublje što mogu i čiju miris traje u krošnjama šljiva do podne i predaha zasluženog.
Roj muva se sruči često i zaledi u mjestu-smješnoj piramidi koja narsta svakog dana sve više i više…bez granica i kraja puta,mostova koji sebi vode,led i san opiru se često…




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *