Ladislav Babić: Portal

Zbilo se to – prema pričanju mog izvora – otprilike ovako. Diplomirani politolog, član Partije prije prevrata, a nakon njega biran za suradnika nekog parlamentarnog odbora za provjeru koječega, surađivao je na lokalnom portalu s desničarskim tipom osuđenim na višegodišnji zatvor, presudom koje pravomoćnost – kao što to biva u ovoj državi – još uvijek očekuje. Do svoje prirodne smrti, dakako. S obzirom da su otkrivene neke stvari iz prošlog, ali još crnje iz ovog sistema – kad je obavljao spomenutu dužnost – to je dušu dalo za ucjenu. Kako svatko prvo spašava vlastito dupe, u golemom strahu, satjeran dokazima u ćošak, bio je prisiljen na suradnju s obavještajnim službama. Napustio je desničarski portal za koji je do tada pisao, i u suradnji s dodjeljenim mu agentom osnovao sasvim kontra, ljevičarski – na koji je prenošenjem tekstova s drugih srodnih mjesta i plagiranjem vizualnog identiteta jednog od najčitanijih, privlačio mušice u zamku. Njegovim gazdama to je koristilo za upotpunjavanje spiska protivnika nacionalšovinističkog, koketirajućeg s neoustaštvom, režima – katalogizirajući potencijalne protivnike u eventualnom oružanom ustanku protiv vlasti koja je popljačkala državljane do gole kosti. Naivni suradnici portala, uvjereni da sudjeluju u iskrenoj lijevoj intelektualnoj pobuni – svojim tekstovima raskrinkavajući grijehe režima i njegovih epigona – padali su poput zrelih krušaka u postavljenu zamku. Ipak, neki od autora ponesenih ljevičarskim idealizmom, previše su se zanijeli u ulogu, te ih je – kad su već bili upisani u baze podataka obavještajnih službi – trebalo pod svaku cijenu neutralizirati kao suviše opasne, a da ostali suradnici ne shvate kako su svi skupa tek pioni u igri režimskih snaga. Stoga je portal iskoristio mjesto za komentiranje tekstova, pripuštajući lijeve i desne komentatore (brojnost potonjih se fiktivno povećavala dozvolom korištenja više nickova jednoj osobi), potonje usmjerene ad hominem dezavuiranju autora odveć se pouzdavajućih u demokratski privid portala s kojim su surađivali. Zavisno od opasnosti autorskih stavova i objelodanjenih „nepodopština“ kriminalne vlasti, sve su više ubacivani (uz pomoć inženjera informatike – bivšeg ukrajinskog agenta zavrbovanog za režim kao suradnika – s ciljem držanja urednika na kratkoj uzdi) desni komentari. Naravno, anonimno pisani protiv neanonimnih tekstopisaca, kako bi ih iz svih mogućih oružja – koristeći istine, laži, citate, polucitate, fragmente priča pisanih u trećem licu, komentare sa drugih portala koje su naivneži pisali pod vlastitim imenom i prezimenom – natjerali iste da zatraže zaštitu od anonimnih napada na svoju osobu. Što je, uostalom, bilo i zajamčeno izjavom o zaštiti privatnosti i općim uvjetima korištenja portala. Jasno, samo kao prikladna maska, s obzirom da su zahtjevi autora odbijani, s preporukom neka se registriraju za komentatore i brane sami, a primjenjivani tek u posve banalnim slučajevima kako bi se stvorio privid uredničke profesionalnosti, odgovornosti, demokratičnosti i moralnosti. Kako pred bezimencima – ponašanja sličnog igrački koja se, kad je nagneš automatski vraća u prvobitni položaj – efikasne civilizirane obrane nema, jasno je koliko je proračunato tendenciozan bio taj perfidno smišljeni savjet. Njeno vladanje određuje gravitacija, a njihov – interes i mržnja prema svemu humanom, posebno kad je popraćeno činjenicama. Autori koji bi se na taj način upuštali u igru dokazivanja, sve bi se više upetljavali u mrežu laži pletenu oko njih, prekasno shvaćajući kako gube vjerodostojnost u svojim potpisanim i dokumentiranim člancima. U igri laži i istine, potonja može pobijediti tek na način objelodanjivanja identiteta lažova, ili jedan mnogo ekstremniji.
Ipak, jednog lijepog dana, jedne lijepe godine, unatoč očekivanjima režima i njegovih suradnika da do toga neće doći, zbila se krvava – kako na ovim prostorima to biva – revolucionarna promjena vlasti. S obzirom da se tajne, čak i u duboku rupu zakopane, kad-tad otkriju, raskrinkani su glavni suradnici ove režimske podvale. Od agenata koji su je osmislili, preko urednika i njegovog informatičkog pomoćnika koji su je realizirali, do anonimnih suradnika obavještajnih službi u funkciji opanjkavanja i registriranja tekstopisaca. Postoje dvije verzije završetka storije, podjednako uvjerljive kao lešinarenja anonimnih križara po komentatorskom dijelu spomenutog portala. Po prvoj, bez ikakvog suđenja, samo temeljem dokaza koji su im prezentirani prije egzekucije, eliminirani su kratkom postupkom. Metkom u čelo. Druga, ponešto relevantnija u svojoj irelevanciji, govori kako je nakon predočenja dokaza zločiniteljima, svakome ostavljen pištolj sa po jednim metkom, uz usputnu napomenu o časnim rješenjima oficira negdanjih carističkih vojski. Jedan od dvojice uhapšenika, čiji su preci svojevremeno bili u službi jedne od spomenutih, to je shvatio. Za drugoga to baš i nije sigurno, s obzirom da ga je – iz silnog straha – izdalo srce prije „izbora“ časnog rješenja. Bilo kako bilo, kaže dalje priča, od lešinara ljudskih sudbina na kraju su preostali tek leševi. Kaže mi izvor od kojega sam čuo ovo kazivanje – ostali su za javnost anonimni, baš kao i kad su učestvovali u prljavoj raboti.

Kad ga upitah jeli sve što mi je ispričao istina ili tek fikcija, nasmijao se grohotom i rekao kako ponavljam pitanja koja su sebi postavljali i čitatelji anonimnih objeda o autorima tekstova. I tako, čiča miča, gotova je priča! Ili, c’est la vie, kako bi rekli iskusniji, manje naivni ljudi od u režimsku zamku upalih mušica, ali i od njegovih nositelja i suradnika, uvjerenih da će njihova dovijeka gorjeti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.