Omer Ć. Ibrahimagić: VRIJEME TREŠANJA

Saburom je džennet potpođen.
(Derviš Sušić)

Nije on tog prijepodneva kasnio na posao zato što je naumio.
Jednostavno, opet mu se omaklo.
Pa je prespavao i zakrmeljao.
A da nije bio umoran, ne bi prespavao.
Nit’ bi zakrmeljao.
Što znači da je imao razlog za kašnjenje.
I već, u dugogodišnjoj praksi, razrađenu teoriju za svaki dan u svakoj hefti.
Pa i za ovaj današnji.

– Koliko god da kasnim, pacijenti to rade i češće i više. Došao ja u ordinaciju u osam ili u devet, pola od njih će doći iza deset, kada završe poslove po čaršiji jer je pazarni dan. A valja mi ih opet sve saslušati i pregledati. Tako da je bolje da ja kraće radim, ali da budem efektivan. Da ne sjedim bez razloga i da prespavam s razlogom.

Matjaža Župančiča je prema Bosni usmjerila ljubav, ništa drugo. Nije to bila obična ljubav, nego ona koja ima kratko odvajanje „i“ između „l“ i „j“. I to samo onda kada je kao riječ izgovara jedan Slovenac. Pa je izgledala lijubavnije nego druga, neka sasvim obična ljubav. U Matjažovom izgovoru i „Lijublijana“ je izgledala nekako gradskije od drugih gradova, baš zbog tog „l“ i „j“. I „Celije“, isto. A ljudi su bili nekako više lijudi. Ili se bar nama tako činilo. Bosancem ga, pazi samo, nisu prozvali njegovi Bosanci, već njegovi Slovenci. I to onda kada su ga otpustili od sebe i vidjeli da im se ne vraća, Matjaž je posprdno postao Matek, a dodatak Bosanac mu je prišiven u njegovim rijetkim dolascima „kući u deželu“.

Sve je počelo onog dana kada je na plaži u Kopru opazio Hatidžu Osmanović. Ona je, opet, stigla da vidi brata što je za male pare gradio i uljepšavao slovenačko primorje, ne sluteći kako će joj taj musafirluk zauvijek promijeniti život. Znakovito, medicina je na Župančiču ostavila jasnu brazdu, jer je bio posebno marljiv. Učio je, učio, pa preučio. Kanio ju je popeglati odmarajući se nekoliko mjeseci kod bake Mojce što ga je pazila i mazila, nadoknađujući u četvrtoj četvrtini života sve ono što je propustila sa Matjažovim ocem u drugoj.

Stvari se obično dese obratno, pa se Slovenka zagleda u Bosanca.
Ovaj put nije bilo tako.
Pa je ispalo da je Hatidža glumila Bosanca, a Matjaž Slovenku.
Kroz godine će se ispostaviti da su se okolnosti baš tako i namjestile.

Tako je iznureni mladić sa prestižnom diplomom ugledao rasnu Hatidžu bez ikakve diplome. Dok se pojavljivala iz vode, u oči su mu prvo pale njene oči sakrivene od ostalih kupača, pa njene pletenice suhe k’o barut, pa onda njena jedrina koju donosi zdravlje, stid na obrazima i na koncu njena figura. Takvu bi poželio svaki novopečeni medikus, izmučen po život opasnom naobrazbom. Zato ju je nazvao „Belvedere“, u mislima je pozivajući svaku narednu noć. Nekoliko dana kasnije su se zvanično upoznali. Doktor se skrh’o, baildis’o, i sav belvederir’o. Zaljubio se do ušiju, a ona ‘nako, iako nipošto nije bila ravnodušna. Njemu se desilo sve ono što naš narod izrekne u svega tri kratke riječi:
– To i bi!

Župančič je, domalo, bio riješen da se oženi zasvagda, a u Hatidžinoj glavi su se rojile druge misli i otvarala druga pitanja:
– Šta će otac i mati reć’?
– Šta će pričat’ čaršija?
– Hoće li me njegovi otac i mati sikterisat’?
– Kako ću živit’ s drugom vjerom kad ni sa svojom nisam naučila kako treba?

Bilo je to doba socijalizma pa je domaćin Mujo Osmanović iznenađujuće brzo odobrio budući brak. Žena mu, Munira, od Buljubašića, nije smjela zucnuti bilo šta protiv. Čaršija nije ništa znala sve dok se nije počelo šuškati da će Mujina šćer poć’ za njakog Slovenca. A Matjažovi roditelji su bez pogovora prihvatili odluku sina koji je zbog punoljetstva rahat mogao odgovarati za svoje postupke, ali mu nisu halalili. Bilo im je čudno i neobjašnjivo što on, zbog ljubavi, napušta dom gdje je „sve svoje na svom“ i odlazi daleko. Čak tamo daleko, u tu Bosnu, u neko mjesto što su ga do prije tridesetak godina zvali jednostavno „Stanica“. Vjerovatno jer se tu, kao u kaubojskim filmovima, bar nakratko zaustavljao vlak. Bili su ljuti što odlazi daleko, u gradić izrastao tik ispod starog grada koji se još 1333. godine spominjao u nekoj od brojnih bosanskih povelja Dubrovčanima. I rijetko, vrlo rijetko, bilo kada poslije.

Idi mi-dođi mi, Slovenac se u Srebrnik nastanio zbog žene i postao domazet. Kojom je brzinom stigao u Bosnu, tom su brzinom njegovi od njega digli ruke. Zaposlio se kao jedan od prvih ljekara u Domu zdravlja i radio prilježno, onako kako su ga vaspitali i naučili.
– Nije šale! Slovenac doš’o da nas ovdje liječi, heeej! – ibretili su se stariji žitelji strpljivo čekajući na pregled.

Ono „Župančič“ je čaršija polako, zehru po zehru, pretvorila u „Zupančić“, ali se doktor na to nije puno obazirao. Hanifa je, među prvim ženama u kraju, uz njegovo sačuvala i svoje prezime, ali se nikada nije doznalo na čiji nagovor. Ime Matjaž se „skratilo i slomilo“ u Mato, tako često na potezu Srebrnik – Gradačac – Brčko, jer je takvo svijetu bilo daleko prihvatljivije za izgovoriti. Nije stigao specijalizirati kada je trebao, a kada je mogao nije mu se dalo. To mu nije smetalo da radi k’o insan. Kojega, bar kad je govorio, više niko ne bi smjestio nigdje van Srebrnika.

I stare godine su ostarile i prošle.
I nove su se onovile pa došle.
Postale bivše i zauvijek prošle.
Ponos zbog urađenog posla i čestitosti je visoko podigao čelo na doktoru.
Zalisci su sve češće pobjeđivali kosu, dubeći na njoj delte sa obje strane.
Podvoljak je porastao i bio veći od brade, polako i sigurno spajajući glavu i grudi u jedno.
Trbuh došao na nemjesto, pod liniju kaiša, a ramena se spustila bar za pola pedlja.

Bez obzira na sve komparativne, ali otežavajuće okolnosti, tog je jutra, odmah po buđenju, bio nekako zadovoljniji nego prije sedmicu. Kada je malo bolje razmislio, bio je nekako zadovoljniji nego prošli mjesec. Ma, činilo mu se da ni cijelu prošlu godinu nije bio ovako zadovoljan. Ni onu tamo prije. A ni onu prije nje.

Ustao je, pažljivo protrljao oči, pazeći da šuškanjem ne probudi Hatidžu koja je hrkala kao da je deset uveče, a ne deset prijepodne. Nije mu bilo drago što je skoro deset, ali se zbog toga nije previše uzbuđivao. Iako je Slovenac kroz vrijeme postao „varen i pečen“, baš k’o pravi Bosanac, ipak je zadržao štošta od onog što mu je usađeno kroz odgoj i djetinjstvo. Jer, „srklet“ nije postojao kao riječ u slovenačkom jeziku. Pa zato nije ni mogao srkletit’.

Sebi je nekako bio lahak, samodovoljan. Pravi vašarski momak, jel’ tako? Zbrzio je jutarnju toaletu dok je voda prokuhala pa je kućom kahva zamirisala. Izvadio je one hurmašice što ih je jučer napravio i stavio ih na poslužavnik. I šerbe od ruže-đulbešećerke je iz njegovih ruku izašlo.
– E, sad se moja Hatidža može i probuditi! – zadovoljno je zaključio.

Hatidža, naravno, nije ni pomišljala da bi joj život mogao trajati kao ovdje i kao ovakav. U komšiluku i u kući se svega nagledala, od „šuti, nijedne“ do „nemoj da te crna krv zalije“, od „čupanja kose“ do „preko zuba“. Dan je počinjao sa svanućem, a završavao sa zalaskom Sunca. Nosila je odjeću starije sestre, cipele bi joj uvijek bile nešto veće, iskrzane na peti, više lijevoj. I ta joj je noga zbog toga „bježala“, k’o i sestri, iako je u Hatidže bila prava k’o džamijski klin. Onda, uvijek i uvijek bolja hrana „muškim glavama“, a i škola je za njih, za žene đahkad. Mušku je da hoda, žensko je za kuće. U muška su pare – žensku ih ne daj. Tako je bilo godinama pa se ni ona nije nadala da bi se tu nešto moglo stubokom promijeniti. Naprotiv, s Matinim dolaskom sve se gotovo tumbe okrenulo.

Nijednom više u kući nije čula „preko zuba“. U komšiluku jeste, ali je to nije zabrinjavalo.
– Nije svako svoj kad je na svom nit’ je svako tuđi kad je na tuđem!- mislila je, a onda je to polako i stidljivo počela i izgovarati.

Sunce je počelo čekati na nju, a ne ona na njega. Noći su, začudo, počele kasniti. Jogunila se, poput insana što prestaje biti dijete, a da čovjek još uvijek nije stigao postati. Kada je sestre podmirila, svoju je odjeću počela dijeliti „i šakom i kapom“, po rodbini i svojti, pa bi i komšijama doteklo. Cipele su već bile „one od prošle godine i one od ljetos“. Mato je počeo jesti bijelo meso i krila – batak i karabatak su bili rezervisani za nju. Mato je volio zeljanicu pitu – za nju je jedino burek bio pitac neupitan. Završila je, k’o doktorova žena, vanredno, i upravnu školu, ali se nikad nije kanila zaposliti jer se morala „brinuti“ o domaćinstvu. Kako to već biva, Mato je naučio i kuhati, pa je ona dobila više vremena za hodnju. On bi uvijek imao nešto da završi po kući: opere suđe, sredi kupatilo, složi stvari, pospremi nered, baci smeće ili donese vode dok ono nije „prošao“ vodovod. Nije ni njoj bilo mrsko raditi, ali joj se nije dalo da mu oduzima posliće u kojima je „uživao“. Zato je često obilazila rodbinu, miješajući se svojim savjetima i vazeći – i tamo gdje je trebalo, a i tamo gdje nije. Nikada nije prestala isticati svoj težak i odgovoran posao „vođenja računa“ o raspodjeli novca i odgovornosti jer je samo ona oko vrata nosila ključ od sehare. Zato su kone ispijale svaku njenu riječ kao da je zem-zem voda.
– Kako si se nadala, mašala si se udala! Heeej, doktor je to, pravi! Heej, diplomirani, nije šala! – znala je reći samo sebi i samo onda kada je bila sigurna da je niko živ ne može čuti.

Samo, nije baš sve bilo potaman.Nekoliko godina joj je stvaralo veliku brigu to što nisu mogli imati djecu. Sve su činili, ali nikako nije išlo. Hatidža se, nakon brojnih pokušaja, odjednom, biće u heftu dana, izmijenila i suprug je prestao prepoznavati. Povukla se u sebe, odbijajući i hranu i vodu. Kada su i rezultati nalaza pokazali da je „žena kriva“, sve je, skroz-naskroz, krenulo po zlu. Od onog koliko je nje bilo – „nestalo je pola“. Svi su od Hatidže polako počeli dizati ruke. Tada će se dogoditi nešto što je vratilo u život. Naime, načula je da postoji jedna žena „što je sigurno znala šta je bilo i šta će biti“.

Kada ju je posjetila, ova je, gledajući joj u dlanove i u čelo, otkrila kako je Mato opasno naograjisao kada je išao da pregleda neko dijete u Sladnoj i da je to jedini sevep što nemaju djece. Hatidža joj je povjerovala, platila joj i preplatila. Nije joj dugo trebalo dok je i muža, a doktora, uvjerila da je baš tako i nikako drugačije.

Mato se, bez puno priče, složio, bar naizgled s njom. Istina, jedno dva-tri puta se napio „k’o deva“, a potom se prepustio kolotečini i sam počeo vjerovati u Hatidžinu bajku s tužnim krajem. Supruga je prestala kopniti. Iz dana u dan je postajala sve više „ona stara“ – rasna i jedra. Kroz vakat su se supružnici potpuno naslonili jedno na drugo (uglavnom jedna na drugog), neravnomjerno trošeći samo na sebe ljubav koju su mislili podijeliti po djeci. Naravno, Hatidža je to radila manje, jer valjalo je misliti na sebe: „nemajku i nerotkinju klete sudbine“. Pa je, u rijetkim trenucima kad bi ozbiljno zagustilo, k’o adut iz rukava, vadila mužev tobožnji sterilitet zbog naograjisavanja. Svojom ugodom bi tjerala Matu u neugodu. Natenane, ali sigurno, zaboravljala je kako je išlo njeno odrastanje. I sve joj je fino i dobro postalo normalno i svakodnevno, a sve što bi joj, makar namalo, zasmetalo, odmah bi nazvala „pravom katastrofom“.

I tog jutra je Mato, poput prokušanog baletana, došao na vrhovima prstiju sa poslužavnikom do francuskog kreveta, trudeći se da je naglo ne probudi kako se ne bi desila „prava katastrofa“. Spustio ga je na noćni ormarić, pa pažljivo otklopio poklopac bronzanog ibričića. Kahveni se dim, mamen i potjeran, raširio po sobi, a Hatidža je pomjerila vrh nosa, zapućkala usnama i mljacnula. Onda je otvorila oči što su zasijale poput lakiranih noktiju na Suncu.

– Pa, što me nisi probudio da nam ja zalijem!- prošaputala je, mazno.
– Pusti, Hatka, k’o da je to sad važno!
– Ništa ne razumiješ! Važno je, ti haman hoćeš da ja zaboravim skuhati kahvu, jel’?
– Ma neću, samo, meni je ovako lakše!
– Ma jel’ de! Pa ćeš poslije po Srebrniku razglasiti da sam lijena i da mi ti čak i kahvu praviš, ha!
– Ma kakvi, ja ću pričati da moja Hatka pravi najboliju na svijetu!
– Tako i treba, tako bi svaki normalan muž i govorio! Pa vidiš da i ovo tvoje hafifno šerbe od ruže pijem samo da se ne bi bacilo, a svijetu pričam da ga pravim baš ja.
– Tako ću i ja govoriti!- pomirljivo je rekao Mato.
– Zato što si, fala dragom Bogu, normalan! Eto zato!- dokrajčila je Hatidža početnu zamisao, potvrđujući sebi kako je Matu ponovno „prekuhala“ po tajnom receptu.
– Da meni nije tebe, ja ne znam kako bih izašao na kraj sa samim sobom!- finiširao bi i Mato, gotovo pa istinski vjerujući da je kahvu, najbolju na svijetu, i sok, koji nije baš nešto, jutros napravila baš ona, Hatka – glavom i bradom.

Nije shvatao da je, kroz vrijeme, poput dresiranog psića, počeo misliti baš onako kako mu supruga kaže, čvrsto vjerujući u to kako je mišljenje isključivo njegovo. Nije, bezbeli, spoznao, kada se „to nešto“ preokrenulo u mozgu, kada se spojio spoj na nespoj? Je li to napravio radi „mira u kući“ ili zbog želje da bar može „disati u kući“? Uglavnom bi, bez puno opiranja i razmišljanja, prihvatao sve što bi mu voljena žena, već u par rečenica, servirala kao gotovu stvar. Teškoće u komunikaciji sa drugima nije imao, ali je u svetoj instituciji braka bio „obaren, očerupan i zaliven po ustima“, tako da je više nego dobrovoljno pristao da servilno sluša, prihvata i klima glavom po tipu „da-da“.

– Ti, Mati moj, opet kasniš!- k’o biva zabrinula se, kad je „spontano“ bacila pogled na sat, srknula pa onda dopihnula onaj kahveni kusur iz fildžana.
– Sam sam kriv, sinoć sam do ponoći prao sudije!- kazao je i zijevnuo, pokazujući umnjake i šireći usta, prije nego će im predvorje pristojno zakloniti šakom.
– Nisi treb’o, imaš danas cijelo poslijepodne, ja ću svakako do Suljagin’ce na promociju „tapervera i ceptera“. Spremila sam ti hrenovke i jaja za ručak u frižideru pa ih ti onda još samo skuhaj, ništa više ne moraš! Senf ti je u tegli, a mlijeko u tetrapaku u vratima!
– Hatka, ti si prava žena! Ja uz tebe ne moram nikad brinuti za hranu i piće! Tako si brižna, jednostavna i neposredna.
– Nemam ja sto muževa, već jednog, ali vrijednog, dragi moj Mati! Za koga ću se, ako neću za tebe, brinut’ i kome ću spremat’, ako ne tebi, ha! – stopostotno uvjerena u ono što govori, cvrkutala je Hatidža.
– Nego, lijepe su ti ove hurmašice, Mati! Šta bi bilo da ti nisam negdje „iskopala“ onaj prastari recept moje nene, ha!- dodala je.
– Bez tvog recepta ništa ne bi ispalo kako je ispalo, a ja bih se i dalije samo vrtio u krug i
pravio hurmašice onako kao prije kada se nisu sviđale ni tebi, a onda ni meni, moja ti!

Hatidži je bilo beli drago kada bi joj se Mato obraćao sa „moja ti“. Naime, kada je počeo cijediti te dvije važne riječi, za nju je, a da nije jasno znala zbog čega, prestao biti Slovenac, a postao Bosanac. Tada je, nekako, prihvatila da se uistinu vezao za ovu grudu. Bojazan, da bi jednog dana Mato mogao poželiti da se vrati u Ljubljanu, tako je definitivno odlepršala do netraga. Pa joj je svako novo „moja ti“ predstavljalo čvrst dokaz da ga je zasigurno „gruntovala i prekuhala“. Vjerujući kako je Mato postao puno više Osmanović, nego što će ona ikad biti Župančička.

Oprao je fildžane, skinuo sa stolice pantalone i košulju, sinoć opeglane, i odjenuo se. Izašao je iz kuće, napravljene prema ženinom projektu – tako nalik na one okolo. Samo bar trideset posto veću. Pomilovao je cuku Kikeza i mačka Lojzea što su ležali jedan pored drugog, nimalo se ne trudeći da mu pokažu kako se oni ustvari slažu kao pravi pas i mačka. Krenuo je polako uz cestu, osjećajući šljunak i ugaženu travu pod đonovima. Vraćao se korijenima, sam-samcijat, prisjećajući se čudesnog ljetnog dana. Šeširića sa runolistom, bermuda sa hozntregerima i vesele porodične povorke na potezu Ribčev Laz – izvor Savice. Ječala je okolina Bohinjskog jezera nezaboravnim stihovima:

Moj očka ‘ma konjička dva,
oba sta lepa, šimeljna.
Cing-cingel, cing-cangel, cing-cingel, cing-cong,
veselo je moje srce.

Za enega poprosil bom,
da drevi v vas pojezdil bom.
Cing-cingel, cing-cangel, cing-cingel, cing-cong,
veselo je moje srce…

Kompozicija ga je zanijela i prenijela. Zbog toga mu nije moglo pomoći ni to što je, iako odnešen do djetinjstva, tek relativno pažljivo gledao pred noge. Nije uspio izbjeći svega tri bare, jedan pseći izmet i mrlju od motornog ulja, toliko veliku da je ni zemlja nije stigla upiti. Pogađao je tako sve što nije trebao dok nije stigao do raskrižja, pogledao lijevo-desno i ne vidjevši automobile, brzo pretrčao cestu.

Onima koji ga nisu znali, ali i onima koji su ga znali, bilo je čudesno promatrati tu nevjerovatnu transformaciju, u svega stotinjak metara razdaljine od porodične kuće do zgrade doma zdravlja. Kao da je Mato svakim korakom prestajao biti Mato Hatkin, a postajao sve više Mato Doktor. Gdje je granica definitivno pređena, to niko, pa ni on sam, nije znao?!

Kuću je napuštao jedan običan čovjek koji je zaboravio misliti na sebe, a u ambulantu bi ulazio ljekar koji prije svega misli na druge lijude. Čim bi prošao ispod velikog hrasta, tu ispred samog ulaza, i nogom kročio u hladovinu dupke pune čekaonice naraslo je poštovanje i prestajao bi žamor.
– Evo ga, dolazi! – čuo bi nekoliko puta dok se probijao prema ordinaciji. Na njihovo, bar dvadeset puta izgovoreno „dobar dan, gospodine doktore“, odgovorio je jednom, za sve prisutne, dovoljno glasno kako bi ga čuli:
– Dobar dan, lijudi!- obuhvativši ih panoramskim pogledom i nasmijavši se.

U sobi pred ordinacijom je čekala Mubera, medicinska sestra i bliska rodica njegove supruge. Naime, Hatidža je, kako bi se osigurala od mogućeg preotimanja, učinila sve da blizu Mate namjesti nekog svog. Ta joj je nakana i uspjela. Zbog toga je bila rahat, sigurna da još jedan par očiju i ušiju, njoj pouzdan, prati sve što muž radi na poslu. Mubera je znala da je osoba od apsolutnog povjerenja, trudeći se da njena doktorovica Hatka uvijek može stopostotno računati na nju. A u trenucima kada je htjela da joj se podvuče pod kožu znala je, kao u povjerenju, kazati riječi što ih je Hatidža od nje najvolila:
– Draga moja rodice, ne zaboravi! Ti si doktorovica, heeej, a on je samo običan doktor! Ti si ona koja postavlja dijagnoze, a Mato je taj koji samo ispisuje recepte! – i momentalno bi iznijela osmijeh: iz Hatkinog srca sve do usta. A ponekada bi je doktorovica, kad bi to čula, iz čiste dragosti znala uštinuti za mišku.

Nakon što je od Mubere saznao koliko ga pacijenata čeka i kakvi su, doktor je počeo sa radom. I radio, radio, radio… Pa popio čaj, pa pojeo tarhanu koju mu je, ama baš svaki dan slao Abduselam, aščija kojem je spasio život, još ono sprva, kad je tek došao u Srebrnik. Avdu je biće tada, „ujela ‘čela, pa je otek’o k’o bumbar, poplavio i zakov’o disat’, k’o da mu je zadnje!“. Kad mu je doktor dao injekciju, otvorile su mu se oči, usta prestala trnut’ i prodisao je k’o čo’ek. I taj je dan godinama slavio kao svoje drugo rođenje, a od ‘čela se sklanjao k’o da su bengalski tigrovi, a ne bosanske ‘čele. Cijele dvije godine Mato je Avdi redovno slao razmotan novac za tarhanu – cijele dvije godine aščija nije popuštao pa mu ga je vraćao smotanog. Popustio je Mato, ne naviknuvši se sasvim, na njemu, bar mu se tada činilo, strane bosanske adete.

Poslije tarhane koja bi ga uvijek razrahatila, počinjao je ono što je najbolje znao. Raditi, raditi, raditi. Sve dok nije pregledao sve one koji su strpljivo čekali. Što je trajalo dugo, jer je on bio „jedan od onih koji pregledaju i postavljaju dijagnoze, a ne pišu samo recepte“. Bar su takve priče o njemu kolale „tamo sve do u Tuzlu“. Dakako, istinite priče, a ne tek seoske koještarije. Jedva je dočekao trenutak kada je Mubera ušla u ordinaciju nakon što je prozvao slijedećeg, po običaju spustila naočare na vrh nosa, unoseć’ čaj od kamilice, nasmijala se i kazala:
– Gospodine doktore, nema sljedećeg! Gotovo je za danas!

Porculan je zazvonio spuštajući se na stol, a prateća škripa vrata je učinila da za sekundu tišina zavlada prostorijom. Mato je ustao i otvorio prozor, udahnuvši taman toliko zraka da razbije i razrijedi nekakav bljutav okus u ustima. Vratio se, zavalio u stolicu i otpio gutljaj lijekobilija (kako bi on zvao kamilicu, nanu i majčinu dušicu), još malo pa perfektnog, k’o onog što mu ga Hatka pripravi.

Prisjetio se riječi, nekoliko puta izrečenih toga dana, („Bog, pa doktor!“), osjetivši pravi spokoj, ama i primjetnu neugodu. Znao je on da nije tako, da je pravi pravcati grijeh tako govoriti. Razuvjeravao je lijude, pričao da nisu čista posla tako jednostavno miješati Božije i lijudsko. A onda se polako prestao boriti protiv te nesuvisle rečenice što ga je svaki dan u stopu pratila i od koje nije mogao pobjeći, ma koliko htio. Podigao je čašu, vrhom dotaknuo usne pa nagnuo, zabacujući potiljak unatrag. Kamilica je, sva pažljiva i zabrinuta, kliznula niz grlo, sve do u trbuh, hladeći mozak i podsjećajući srce da se kad-tad uskuca, sada kada je sve bilo mirno.

Po glavi su mu se vrzmale dvije slike. Jutros je, naime, tek što je došao, pregledao djeda koji je, pun modrica i sve se poštapajući, došao da mu „doktur Mato pomogne kako zna i umije“. Sve ga je bolilo i sav je bio u modricama nakon pada sa trešnje. Molio je da mu se prepiše ako ikako može „bilo kakva suha injekcija protiv ubojstava jer su uboji svukuda, k’o nikad do tad“. A druga je bila slika uplašenog dječaka koji je prije nekoliko dana osunećen u Tuzli. Smijao se doktor kako je dijete sračunalo da od bijelog mantila treba bježati kako god: daleko i što dalje. Malac je došao na kontrolni pregled, s vrata psujući i prijeteći:
– Ti, Slovenac, da mi više nisi priš’o, jes’ čuo! Pregledaš me prvi put, pošalješ u Tuzlu, oni cap i odoše krajnici! Pregledaš me drugi put, opet pošalješ u Tuzlu, oni cap i ode kite pola! Nećeš mi više ni pogledat’, a kamoli dirnut’! Kad god se sretnemo, s mene poslije uvijek nešto capnu. Umjesto da me je sve više i da rastem – mene sve manje, stalno sebi sve više falim! Znaš šta, Slovenac, nek’ si glavni doktor od svih doktora što su izdoktorovali tu tvoju medecinu, neću ti se ja ‘vako liječit’! Ovo dosad ti halalim, ali što si me skraćiv’o-skraćiv’o, ja više sebe nikom ne dam ni cenat!

Veselio se Mato oštroumnosti, ali i praktičnosti dječakovoj. Vidjelo dijete šta se dešava, sabralo stvari, a doktor postao pravi poreznik, što svaki put nešto otkine. Istina, nikako za svoj lični ćar. A onda su se raskrilila vrata.
– Gospodine doktore, mogu li unić’? Mubera me upustila!- zapitala je starica, izborana, činilo se, nekako više od života nego od vremena što je prohujalo.
– Možete, slobodno je! – rekao je Mato, sklanjajući porculan, odmah jasno prepoznavajući „onu ženu što je znala šta je bilo i šta će biti“.
– Ono, znam da sam okasnila, ali morala sam prikrajčiti poslove sa njakim ljudima koji bez mene ne mogu sve i kad bi oni htjeli. Vidi onu, vidi onog, reci koju lijepu, zamisli se, uzdahni, pogledaj u daleko, okreni fildžan, baci grah… i ništa od dana! Razumiš?
– Razumijem, svakako. Šta vam je, zbog čega ste došli?
– Aman jarabi, nisam dobro! Eto to mi je! Vazda sam govorila da mi daju sve ono što doktori zabranjuju jer im nisam plaho vjerovala. A zar nisam i ja, u neku ruku, doktor, jel’ da je tako? A ispalo je da nisam i da sam samo nekakva obična žena, što ni sebi ne more pomoć’, jel’ da je tako? Pa, naravno da jest!- pitala je i sebe i doktora, a sama odgovorala, ne čekajući šta će on reći. Malo je oklijevala, pa nastavila isto kako je i počela:
– Nisam dobro, eto šta mi je! Teško mi dihat’, bururet mi u glavi i u trbuhu, nemam kuveta, jedva na oči gledam, a zamantaj i vrtoglav mi nedaju koraknut’. Ja huda, znam sigurno, sebi više pomoć ne morem, a drugim ljudima morem. Čaram-baram, mađijam-omađijam, stravu salivam, duše nalivam! Nekom su to trice i kučine, nekom su, djece mi, pravi bir-iladži, jedan po jedan. Evo, zato sam ti okasnila, gospodine doktore, valjalo je hejbe svijeta podmirit’! I ne znaju oni da sam je ovde došla. Aaaa, jok! To sam ja sa Muberom uredila. Da sve bude, ‘nako! Ono, eto našla se ja tu k’o slučajno.

Onda ga je proburazila i prostrijelila, očima k’o rudničkim oknima, pogledom što nije tuknuo na dušmanski, već na upozoravajući, pregovarački, pa možda i molećivi – tante za tante. Nastavila je, nakon što se nakašljala, hvatajući dah, kao rijeka prije kršenja u sunovrat, osjećajući da će preživjeti izgovoreno:
– Plus što si mi, doktore, velik’ dužnik, a da ni ne znaš. Ja sam ti, ima tome kol’ko hoćeš, u tebe ženu naučila da to što je nemajka nije do nje već do tebe. I tako sam je, časti mi, od ludila spasila i u pameti ostavila, a to ne znaš! Sačuvala je pravu-zdravu, a ni to ne znaš! I zato si mi dužnik, da znaš! Ali, ti mene „samo pregledaj i samo me izliječi“! Ništa više mi ne treba! I neće ti bit’ džaba, i to da znaš!

Iako je već odavno trebao biti kod kuće i šišati travu, Mato je, gotovo pa sat vremena, uz kratka pitanja, pregledao onu „što je znala šta je bilo i šta će biti“. Kada je završio pitala ga je, kratko, gotovo bez daha:
– Ima li mi lijeka?

On je pogledao ženu za koju je znao da je, bez obzira „što je baš ovakva kakva jest“ – sačuvala njegovu. Potapšao je po ramenu, pomilovao po glavi i, bez ikakve hile i nadmenosti, odgovorio:
– Ima bona, naravno da ima!

Nakon toga će ispisati nalaz u kojem je ona „što sve zna“ vidila samo nekakve znakove i numere, što ih nije znala odgonetnuti jer se nije bavila „tom granom medecine“. Doktor Mato je dodao još nekoliko recepata što su trebali podebljati garanciju za zdravlje u vremenu za onu „što je znala šta je bilo i šta će biti“. Ujedno i vraćen dug: do danas nevidljiv, ali itekako prisutan.

Starica je „iznišla k’o što je i unišla“, ni ovaj put se „ne zahvaljujući na lijeku“. Na samim vratima je pokazala na trbuh, obješen poput džaka u kukuruzištu, zagonetno se smješkajući. Doktor je ostao na prvu zamišljen, a onda ga je nešto osvijetlilo. Činilo mu se kao da i sam nazire ono što je bilo i što će biti. Vratio je pred sebe Hatkinu sliku od jutros, pričinilo mu se da je nekako zaobljenija, drugačija. Pa se dosjetio da je hurmašice slistila u trenu, a ono nakiselo šerbe od ruže iskapila brzo, k’o što nikad nije. I trešanja je preko noći nestalo k’o da je kući donio tek pregršt, a nekamoli dvije pune kese. A tek njene oči što sijaju. Usta su mu se razvukla, a Mato je, obradovan onim o čemu je sanjao da dolazi, k’o mladić, iskočio iz stolice, hitro svlačeći bijeli mantil. Nije ni pomislio da ga okači na čiviluk ili složi.

Mala kazaljka na satu je davno prošla pored broja 4 kada je izašao iz ambulante. Mubera se, nakon što je ugovorila pregled, izvukla prva da doktoru ne bi morala objašnjavati razloge za iznenadnu posjetu one „što mu je sačuvala ženu, pravu-zdravu“. Izvadio je ključeve iz džepa pa onim najvećim zaključao teška, masivna vrata koja su iza sebe krila tajne života i smrti, poznate medicini, ma i onom što ljudi nazivaju sudbinom.

Prepriječio je put, brzo k’o tane, pravo k’o sječivo, ne pogledavši lijevo-desno, kao da je znao da mu se ne može desiti ništa naopako. Jedno jedino Sunce ga je i ogrijalo i zapljusnulo i okupalo. Pogledao je u zemlju i vidio svoju sjenku, neuobičajeno dugu. Osjetio se važnim, baš kao da je danas izrastao zajedno sa njom. Koliko god žurio nije je mogao sustići. Pomirio se, nastavivši dalje, a onda se u trenu sjetio kako neočekivano brzo prolazi vrijeme trešanja i da će, bar za Hatku, biti „prava katastrofa“ ako ih već danas ne donese kući. Zastao je na čas, okrenuo se, pa brzo, k’o da je oglavu, požurio do radnje gdje je još juče naišao na najljepše crne hruštove ikad. Znao je da mu se opet valja debelo prepirati oko plaćanja iako je kroz godine sasvim svikao na, tako bliske i svoje – bosanske adete.




O PISCU
Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inostranim časopisima, listovima i portalima: Pulsus, Kratki spoj, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Svijet, Most, Front slobode, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, Pulse, Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, Plus, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni i Dometi.

Publikovao je knjige:
– «Boje Sunca» (proza, 2000.),
– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),
– «Obične riječi» (poezija, 2012.),
– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),
– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),
– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja).

Koautor je prve zbirke poezije ljekara – liječnika u Bosni i Hercegovini «Šest bijelih mantila» (Tuzla, 2007.). Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija (Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana)» (Zagreb, 2012.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče).

Radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih nauka i profesor Univerziteta u Tuzli. Publikovao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.