Sjećam se kao dječak dobio sam na poklon jednu veliku knjigu. Isprepadala me. Šta će to mojoj cijenjenoj glavi? Isti dan sam na policama đedovog kabineta susreo novo brdo još debljih knjiga. Do tada ih nisam ni primjećivao. Bio sam prestravljen. Želio sam da ih više nikad ne vidim. Da me poštede tog napora. Čitaj ! Govorio je đed, knjige su predah. Nisam ga razumio, meni su ličile na rijeke znakova bez smisla i pri samoj pomisli na njih hvatao me opet taj ogroman strah. No ipak bilo je tu nešto…bojažljivo, korak po korak krišom ulazio bi navečer u đedov kabinet koji je bio cijela jedna rijeka tajanastva. Posle sam se odvažio, ušao sam cio u tu rijeku tajanstva i preplivao mnogo tih rijeka. Bilo je virova, brzaka, mutnih voda, hladnih, mulja svakojakog, no ipak njen ukus, sam miris korica osvajao me. Posle je došla i poezija, e to je tek bila bajka. Kostur kao da mi prodrhti dok čitam. Baš maloprije u simbolu neobičnom što pročitah preplavilo me more bogatstva riječi u pustinji tišine realnoga svijeta. Kada smo skupa, ne znamo gdje idemo, ali uvijek otputujemo negdje daleko i bude nam lijepo. Danas veliki drugari, a nekad ljuti neprijatelji, što bježasmo jedno od drugog, knjiga i ja…U životu uvijek očekuj neočekivano, pa i da pišeš pjesme, što ti ne bi savjetovao …