Danja Đokić: Silvestrovo

Jutro i nije bilo obećavajuće. Od tramvaja do željezničke stanice trebalo je preći tridesetak koraka, ali nimalo lakih, zbog uglačanog leda kojeg donose siva zimska jutra i bola koji je osjećala u desnoj potkoljenici. U zadnje vrijeme imala je probleme sa grčevima u toj nozi, ponekad čak i osjećaj nemoći i proklizavanja. Nije se toliko zabrinjavala, vjerovatno je u pitanju genetika, na iste stvari se nekada žalio i njen otac. Stisla je zube, ukočila sve mišiće i zakoračila. Pet minuta koliko treba do stanice rasteglo se u dvadeset minuta, za nju, inače nevještu hodanju po snijegu i ledu i nakon toliko godina provedenih u gradu gdje je snijeg bio redovna pojava veći dio zime. Valjda je i tu genetika u pitanju, njeni korijeni vuku do morske obale, sada tako daleke i neizvjesne. Kartu je jučer kupila, bez povlastice, ni umirovljenik, ni zaposlena, ni socijalni slučaj, čak ni u evidenciji biroa za nezaposlene. Postojala je na računima koji su stizali uredno, svaki mjesec i u matičnim knjigama upisana nekih davnih dana i potpuno zaboravljena u okruženju u kojem je boravila. Ni susjedi je nisu često susretali, a uglavnom bi spustila glavu kad bi naišli, izbjegavajući svaki mogući kontakt. Možda su je smatrali čudakinjom, ali nije joj to bilo ni važno. Živjela je svoj život u svijetu kojeg je greškom odabrala, naučila se živjeti sa tom spoznajom i pomirila se sa postojećim stanjem.

Vlak je bio postavljen, kao i uvijek, prvi peron, drugi kolosjek, tri vagona i lokomotiva. Nije bilo puno ljudi, ali nije joj ni to bilo važno. Sjela je u prazan kupe, za pušače, smjestila se do prozora koji je opran nekad davno. Toliko ukorene masnoće i prljavštine više nije dozvoljavalo ni njihovo otvaranje ili se netko našao i doslovno shvatio poruku sa one pločice na okviru prozora „Ne naginji se van“ pa prozor iz opreza zabravio. Gledala je u maglu koja je bivala sve gušća, više, kroz ono malo čistog stakla, ni konduktere na peronu, koji čekaju zvižduk da uđu u vlak, nije vidjela. Tišina je rezala zrak i nelagoda se gnijezdila u Silvestrinoj duši.
– Oprostite, je li slobodno? – prenu je glas i vrati u stvarnost.
– Da, izvolite! – odgovori onako, radi reda, ne gledajući tko će joj biti suputnik.
Ali, nije mogla ostati gluha na puhanje i stenjanje nekoga tko se mučio da podigne očito težak kofer na policu iznad sjedišta. Osmotrila je osobu, žena poznijih godina, u tamnosmeđem kaputu, sa šeširićem kojeg su vjerovatno posjetili moljci poodavno, podizala se na prste da kofer smjesti na policu. Dok je skidala kaput, Silvestru je zapahnuo vonj znoja pomiješan sa mirisom neke jeftine kolonjske vode. Nimalo ugodan miris koji joj na trenutak stvori mučninu u želucu.
Žena veoma bučno sjede prekoputa nje, nalakti se na okvir prozora i počne monolog pun psovki na vrijeme, na gužvu u redu za karte, na neljubaznost osoblja, na prljavštinu u vlaku. Pokušala se Silvestra oduprijeti zvuku tog piskutavog glasa, ali je bilo naprosto nemoguće. Nervozno je iz torbice izvukla kutiju „jedne jedine“ i upaljač i prinijela cigaretu ustima. Duhanski dim, pomiješan sa vonjem znoja i jeftinog parfema i mirisa uvučenih u presvučena sjedišta bio je zastrašujući, ali je punim plućima uvukla dim i nervozno ga otpuhnula. Postarija gospođa je pogledala i ljutito joj se obratila.
– Smeta mi dim cigarete. Možete li izaći vani, na hodnik, dok ne ispušite cigaretu.
Pogledala ju je u čudu i odgovorila:
– Ovo je kupe za pušače. Ali ako vam smeta, izaći ću na hodnik.
I već je ustala, dok je još izgovarala, otvarajući vrata kupea. Na hodniku je bilo hladno, propuh je dolazio vjerovatno od slabo zatvorenih vrata i požurila je da ispuši cigaretu i vrati se u kupe. Sjela je na mjesto i nastavila gledati kroz prozor.
– Putujete li daleko? – začula je glas suputnice.
– Da, daleko.
– Gdje, ako se smije znati?
– Daleko, u prošlost…
Žena ju je iznenađeno pogledala.
– U prošlost, daleko, hmmm… A gdje je ta stanica?
– Na kraju puta.
– Mislite, do zadnje stanice?
– Ne, mislim na kraj putovanja.
Žena je slegla ramenima i nelagodno se promeškoljila.
– Imate nekoga tamo, idete u posjetu?
– Da, imam zauvijek nekoga tamo.
– Hoće li vas dočekati?
– Nije izvodivo, ali sad je nevažno.
Žena joj se toliko približila, da joj se naprosto uvukla u lice, kao da joj želi reći neku veoma važnu stvar, nešto u povjerenju.
– Ostajete li dugo? Znate, povratna karta vam je jeftinija, a vrijedi dva mjeseca.
– Uzela sam kartu u jednom pravcu. Ne znam koliko ću se zadržati?!
– Ja uvijek uzimam povratnu kartu i znate, niste baš razgovorljivi, vrlo ste tajnoviti.
– Da, takva sam.
Gospođi je očito ponestalo pitanja, povukla se u dubinu svog sjedišta, ali je svako malo pogledavala ispod oka, ponekad vrteći glavom. Kloparali su točkovi vlaka, smjenjivali se tuneli i klanci, ponekad bi se vlak zaustavio na signalu ili nekoj omanjoj stanici i opet nastavljao put.. Odbila je kavu konobara koji je spretno nosio na tacni već pripremljen topao napitak u plastičnim čašama. Nije voljela piti kavu iz plastičnih čaša, ježila se od pomisli na dodir usana sa toplinom kave preko plastike. Za nju je pijenje kave bio ritual kojeg nije voljela upražnjavati na bilo kakvom mjestu.
Kondukter se pomolio na vratima, učtivo poželio dobar dan, zatražio karte, nešto zapisao na njih i obratio se starijoj ženi:
– Gospođo, za desetak minuta smo na vašem odredištu. Pomoći ću vam da ponesete prtljagu do izlaza.
Bučno je skinuo kofer, i iznio ga na hodnik. Žena je navlačila kaput na sebe i ponovo je Silvestru zapahnuo neugodan miris jeftinog parfema pomiješan sa znojem. Prije izlaska, gospođa je promrmljala, okrečući se prema njoj:
– Sretan put, doviđenja.
– Hvala, doviđenja.
Pomislila je kakva je to glupost iz učtivosti reći doviđenja, kao da se ne radi o neznancima koji se nikad više neće vidjeti i samo iz krutoazije se obraćaju takvim riječima. Čista glupost. Vlak je stao na stanici, čulo se bučno otvaranje vrata, zatim zatvaranje, zvižduk i vlak je nastavio put. Pripalila je cigaretu, zavaljena u sjedište pored prozora, promatrajući krajolik (koji je sad bio, kroz onaj komadić stakla, koliko toliko vidljiv, jer nije više bilo magle) i zvučno ispuštala dim iz usta.
U zraku se još osjećao vonj njene saputnice, zadah znoja i jeftinog parfema lebdio je kupeom. Postala je svjesna da je to miris koji će nastojati zadržati u nosnicama, jer tamo gdje je krenula, čekao je zadah prohujalih vremena, truleži i crnila kojeg već godinama nosi u sebi. Ni gradić okićen ukrasima i užurbanost i veselje na licima ljudi, ni cvijeće koje će usput kupiti u cvjećarnici neće ublažiti taj zadah, možda će samo nagnati suze na oči i otvoriti ranu na duši. Ali, bila je spremna na to, vremenski i prostorno, tko zna još koliko dugo.Jedino što je čudilo je bio red vožnje, ovaj put, vlak je stizao na vrijeme, bez kašnjenja, baš kao što ni nova godina nikad ne kasni.