Teško, mučno, dugo buđenje. Tek za trenutak otvorio bi mutne oči i odmah ih iscrpljen zatvarao, grčeći se od umora i boli.
Oporavak Roberta Z. trajao je mukotrpno nekoliko mjeseci u Središnjoj bolnici Južne pokrajine. Sporo i otežano, jadno i bez budućnosti. Tih nekoliko riječi odzvanjale bi u Robertovoj glavi u rijetkim trenucima svijesti. Uistinu, Robert se mogao smatrati sretnikom. Odmah po ulasku konvoja u Plavi klanac bili su žestoko napadnuti minobacačima i raketama. Jedan za drugim, kao na pokretnoj traci za proizvodnju pakla, kamioni su letjeli u zrak, raspadajući se. Zapaljeni komadi vozila zviždeći razlijetali su se na razne strane, no najčešće se stremili u vis, kao da su se željeli osloboditi, pa makar i samo fragmentarno. Nagorjeli komadi metala i guma, bučno su se odbijali od sivih, okomitih stijena Plavog klanca, strelovito se zabijajući u tlo, dižući guste oblake prašine. Konvoj se nije zaustavljao, tko prođe, prođe. Te su se devize svi vozači držali pa i Robert Z. Plavi klanac nije dopuštao okretanje a i da su takvo što pokušali postali bi još lakša meta.
Robert je pretpostavljao da bi uz ovakve gubitke da bi trećina konvoja moga biti sačuvana te dostići predviđeni cilj. Kamioni su bili opremljeni ojačanim branicima koji su im omogućavali da odguraju s ceste raznesene dijelove pa i cijelo zapaljeno vozilo. Jedino je problem nastajao ako bi poneki dio uništenog vozila izravno pao na kamion koji se žurno probijao prema izlazu.
Misleći na užareni komad koji s visina juri prema njemu, čvrsto je držao upravljač, mučeći se kako bi održao što je moguće kraći razmak prema vozilu ispred njega.
Konvoj je duboko ušao u nekoliko kilometara dugi Plavi klanac, tegobno napredujući kroz vatru, neprestane eksplozije, oblake gustog, crnog dima. Iznenada je vatra prestala, odjeknulo je još nekoliko eksplozija različite snage. Vodeći u konvoju izletjeli su iz smrtnog zagrljaja jureći prema spasonosnom izlazu iz klanca. No neposredno pred samim krajem klanca, preživjeli iz prvog okršaja suočili su se s gustom mrežom ukopanih mina. Mine su imale razornu moć, od vozila su ostajale samo krhotine.
Robert Z. ulijepljen znojem, tek što je odgurao nešto kvrgavo, nešto što je do malo prije bila vozačka kabina, osjeti palucanje vlažnog crva , klizeći se polako spuštao niz nogu. Znao je, nije morao gledati. Pogođen je, nešto ga je dohvatilo. Ubrzo je osjetio kako mu se tenisica nalazi u lokvi, u lokvi krvi. Ipak može voziti. Srećom, još par metara i vani je. Nešto sasvim neprepoznatljivo skliznulo mu je s glave, na oči, osjećao je samo slabinu. Ugledao je napokon i vražji izlaz i klonuo nemoćan na volan.
Robert Z. je imao vrašku sreću, uspio se probiti iz pakla i spasiti se. Samo su mu to govorili u Središnjoj bolnici u onim rijetkim trenucima svijesti.
Zapravo, Robert je sasvim dobro prošao. Sudbinu Plavog klanca preživjelo je tek nekoliko vozača. Robert je bio pogođen s nekoliko metalnih dijelova s tko zna čijeg kamiona, dva puta ozbiljno u noge,.te nešto lakše u leđa.
Iako su se liječnici i medicinsko osoblje svojski trudili, liječenje, oporavak Roberta Z.nisu davali dobre, pozitivne rezultate. Naime, izgledalo je kao da Robert jednostavno ne želi ozdraviti, kao da želi vječno ostati na toj tankoj crti između života i smrti, sna i jave.
Bez obzira koliko neće um, hoće tijelo i Robert je nakon gotovo pola godine napustio Središnju bolnicu.
Kamo sada? Valjalo bi potražiti Rindta. Još nesigurna koraka, mekanih pokreta, nazvao je poslodavca.
Rindt je znao sve detalje o njegovom dugom oporavku.
– Slušaj herr Robert, osiguranje je već sve uplatilo što treba. Do nove voižnje malo se odmori. Već sam ti u bazu poslao avionsku kartu. Znam da bi volio otići u stari kraj.
Čudno, pomislio je Robert, nijednom se proteklih mjeseci nije prisjetio starog kraja, domovine, daleke zemlje na zapadu. Sjetio se, jednom, one male crno bijele fotografije s dvije osobe ispred stare kuće. On, Robert Z, i Ivana Š. u davnim vremenima. Sjetio se i svog odmjerenog pokreta kada je fotografiju prepustio plamenu.
Ipak, otputovao je prvim avionom daleko na zapad. Njegov se rodni grad od zadnjeg posjeta nije mnogo promijenio.. Činilo mu se da ljudi hodaju užurbanije, doista, njegov je grad postao košnica.
Odmah po dolasku, već idući dan posjetio je bez mnogo emocija svoju staru ulicu, ulicu svoga rođenja, no ona se u cijelosti izmijenila. Od nje je ostalo samo ime, novogradnje su ispunjavale obje strane. Ponegdje se uklopilo i kakvo staro drvo, nekada ukras vrta a uglavnom smetnja za parkiranje. Približno je odredio položaj davnog doma. Na tom mjestu uzdizala bijela višekatnica s uvučenim balkonima.
Hm, eto, ovdje žive novi stanari, novi stanovnici stare ulice, tugaljivo je mislio.
Pogledao je još jednom pozorno višekatnicu uspoređujući je s kućom iz davnine.. Da, stara je kuća imala dušu, a ovo, ovo je samo dio košnice.
– Hej, stari – trgne ga glas.
– Hej, tebe nisam vidio cijelu vječnost.-
-He, Robert-
Robert se okrene i učini mu se da je prepoznao Borisa, znanca iz tih davnih doba.
– Ne prepoznaješ me, ja sam Boris.
– Naravno prepoznajem te Boris.
Prijateljski su se rukovali i pomalo zbunjeno započeli razgovarati.
-Ti si vani, čuo sam da dobro zarađuješ. Nama ovdje nije lako. Borimo se preživjeti,- brzo je govorio Boris.
-Pa dobro, nije mi loše. I ja sam često u vrtlogu preživljavanja.
-jest, samo to je puno lakše kada imaš novac, nervozno mu uzvrati Boris.
Boris je Robertu ispričao sveo svom pomalo jednobojnom, dosadnom ali organiziranom životu obitelju, o tegobnom poslu.
-A ti, što je s tobom,- iznenada ga upita Boris.
-Pa ja, ja sam, imam posao na istoku, da, da, dobro plaćaju, ali od toga svega, ne znam, nemam baš nešto osobito.
-Brak, ljubavnice, preljubi?- ustrajavao je Boris.
-Ma dobro, poznavao sam neke zanimljive žene ali posao te uvijek odvuče na drugu stranu kada postane napeto. I tako, stalno, uvijek sam u nekom krugu.
-A što je bilo s Ivanom?_
-Ne znam, zamišljeno odgovori Robert.
-Nisam je vidio još od onda. Ne znam.
-No da, tako je to, zdvojno će Boris.
Pozdravio se s Borisom. Svatko je otišao na svoju stranu. Boris je zakoračio iznova u svoj tegobni život a Robert je pogledao prema istoku, osjećajući u nosnicama teški, ogavni miris spaljenih vozila.
Boris ga je pozvao na večeru, kod njega doma. Naime, Boris je nastavio stanovati u staroj ulici ali na novoj adresi, u višekatnici na samom kraju ulice.
Idućih nekoliko dana Robert je šetao gradom, ponekad bi susreo ponekog neznanca. Njihove su priče bile iste, Robertu već dosadne.
Večeras mora otići kod Borisa i njegove obitelji. Dvoumio se stanovito vrijeme. Trebao bi ga nazvati, ispričati mu se i ne doći. Opravdati se glavoboljom.
No, ipak je otišao.
Borisova supruga oduševljeno ga je prihvatila.
-Boris o vama priča kao o jedinom preživjelom iz onih vaših, davnih vremena.
Nekako se kiselo nasmiješio.
Večera je protjecala u opuštenom raspoloženju. Robert je i na svoje iznenađenje ispričao nekoliko benignih detalja o poslu s kojim se bavi. Boris i supruga gledali su ga razrogačenih očiju. U neko doba zvono na vratima zaustavi njihovu priču. Ubrzo je Boris uveo elegantnu gospođu.
-Dobar večer Roberte, reče mu žena i pruži mu ruku.
-Dobar večer Ivana.
Robert polako ustane pružajući joj ruku. Uzbuđenost, nelagoda, izmješani. Nakon prvotne zbunjenosti, Robert je ostatak večeri proveo razgovarajući s Ivanom. Boris i njegova supruga diskretno su se udaljili.
Ona je sretno udana, ima dvoje djece, već odrasle, suprug je poduzetnik, stalno je u poslu, ali, njoj je dobro.
Iznenada, Ivana se nježno nasmiješi.
_Znaš. Jednom sam slagala neke stvari i slučajno sam pronašla jednu fotografiju. Malu, crno bijelu. Na njoj smo ti i ja, ispred tvoje stare kuće. Dala sam je Borisu, on nas je snimio, on će je najbolje sačuvati. I onda, prije nekoliko godina, Boris je tu fotografiju odnio u naše novine jer je netko tražio bilo što,što podsjeća na staru ulicu. Baš mi je žao. Trebala sam je sačuvati. Sada bi je zajedno gledali i sjećali bi se, zar ne?
-Sjećali čega, muklo prozbori Robert-čega?
-Pa, onih vremena, naših emocija, tvog glupog ponašanja, na primjer, ljutito mu uzvrati Ivana.
-Moram ići, pozdravi Borisa i suprugu.
-Čekaj, ne ljuti se. Nisam mislila biti gruba prema tebi. Žao mi je što nemam tu fotografiju. Ona doista predstavlja jedino što je preostalo od onoga što smo bili.
Robert se nasmiješi.
-Ja sam prije nekoliko godina tražio bilo kakav trag o postojanju ulice, ostatak iz onih vremena. Ja sam uz pomoć novina dobio tu fotografiju.Izgubio sam je u plamenu prije polaska konvoja kroz Plavi klanac. Eto, uništio sam namjerno, svjesno jedini dokaz naših emocija.
Mahne joj rukom i ode.
U hotelu je zamolio recepcionara da kaže onima koji će ga zvati kako je već otputovao.
Robert je namjeravao ostati još nekoliko dana u hotelu, isprva ne priznajući sebi kako želi da ga Ivana nazove, da mu se bar javi telefonom, ako već ne može doći u hotel.
No, dani su lijeno prolazili i nitko ga nije zvao. Otputovao je u ponedjeljak. U utorak je preuzeo novi konvoj. S iznenađenjem je pregledao mapu puta. Rindt mu je uputio nekoliko riječi.
-I herr Robert, kako je bilo na zapadu?Ništa?Ništa osobito. OK Konvoj čeka. Sretno.
Kamionski motor je tutnjao, pjenio se i gutao kilometre. Konvoj se kretao brzo.
Cijelo je vrijeme Robert mislio na susret s Ivanom
Zaustavljanje. Kamioni su se grupirali u nove skupine.
Karta je jasno pokazivala, konvoj ne prolazi kroz Plavi klanac. Nazove Rindta preko radio uređaja.
-Za kratko je vrijeme Plavi klanac postao dio prošlosti.
-Da, veselo odgovori Rindt-Plavi je klanac duboko ostao u prošlosti.
Hm, mislio je Robert čudno raspoložen, sve je zapravo prošlost osim dana u kojem udišemo zrak punim plućima.