PISAC (po Fokneru)
“Umetnik je biće koje podstiču demoni. Ne zna zašto su njega odabrali, pa mu je obično preveć stalo da odgonetne zašto. On je oličenje amoralnosti, jer je spreman da od bilo koga, od svakog pljačka, pozajmljuje, iskamči i ukrade samo da bi izašao na kraj sa svojim poslom. (…)

Jedina odgovornost pisca je odgovornost prema poslu koji radi. Ako je dobar pisac, biće u svakom pogledu bezobrazan. On je u vlasti jednog sna. Taj san ga toliko kinji da ga se mora ratosiljati. Dotle nema mira. Svaki obzir pada u vodu: čast, ponos, pristojnost, bezbednost; sve otpada da bi se napisala knjiga.”
———–

(po Danilu Kišu)
“Kad čoveku ne preostaje ništa drugo počinje da piše. Pisanje je čin očajanja, beznađa. Staviti sebi omču oko vrata ili sesti za pisaću mašinu, to je jedina dilema. I pisac zapravo i ne čini ništa drugo do to: svaki put se iznova iskušava.”

UBICA STOLEĆA
Denisu Nilsenu, “ubici stoleća“ u Velikoj Britaniji, posle deset dana suđenja pred porotom u Old Bejliju izrečena je najstroža kazna u ovoj zemlji – doživotna robija. U presudi stoji odluka da se molba za pomilovanje ubice ne može uzeti u razmatranje dok ne izdrži kaznu od 25 godina zatvora.
Iako je optuženi još u istražnom postupku priznao da je ubio petnaest ljudi, optužnica ga je teretila za šest grozomornih ubistava i dva pokušaja. Ostale pominjane zločine, u toku desetodnevne rasprave, uporno je poricao i ostali su nedokazani.
Pri utvrđivanju dokaza i izricanju najstrože kazne sudskoj poroti je pomogao i sam optuženi Nilsen koji se u toku pretresa hvalisao da je “ubica stoleća“.
– Lako sam mogao da ubijem i 500 ljudi, ali nisam uspeo da ih pohvatam – govorio je on.
Nilsen je inače, svoje žrtve čerečio i bacao u kanalizaciju, ili zatrpavao u bašti. Pronađen je tako što je kanalizacija, zapušena od ljudskih ostataka, počela užasno da zaudara pa su se susedi požalili policiji.

TORBA OD VRBOVOG PRUĆA
Veče je. Kiša. Trčim kroz vrbake neke velike reke. Zadihan sam i uplašen. U desnoj ruci nosim malu zelenu torbu napravljenu od vrbovog pruća. Znam da su u toj torbi spisi sa strogo čuvanom tajnom koje treba na vreme predati. Gledam na sat. Kazaljke se pomeraju neshvatljivom brzinom. Vreme ističe…
Sada sam u blatnjavom podnožju nekog visokog brda. Kiša i dalje lije. Znam da moram doći do vrha. Pokušavam da se penjem. Uzalud. Noge ne mogu da se zadrže u skliskoj, vodom natopljenoj zemlji.
Na vrhu primećujem ljudske prilike. Glasom promuklim od zebnje i straha zovem upomoć.
Spuštaju mi dva konopca za koji je vezana daska i izvlače me
na vrh. Tamo me dočekuje nekoliko ljudi stisnutih usana i zloslutnog pogleda. Na njihovim ogromnim glavama umesto kose vidim vrbove grančice sa lišćem. Oni mi užurbno uzimaju torbu iz ruke i bez reči nestaju.
———-

BORHESOV KONj
U jednoj Borhesovoj priči iz sna Aleksandra Makedonskog
izranja veliki beli konj. Njegovo vitko, mišićavo telo, savijen dugi vrat, široke grudi i bokovi izranjavljeni su brojnim udarcima mačeva i kopalja. Iz gubice, koju otvara kao da bi hteo nešto da kaže, kaplje krv. U pitomim, tamnim očima neopisiva tuga.
Noć je. Konj stoji pognute glave okupan hladnom mesečevom svetlošću. Na leđima nosi mrtvog gospodara.

PAD
Nalazim se u velikoj svetloj dvorani zasvođenoj mlečnobelom
kupolom. Puno je sveta. Pompezno otvaranje neke medijski izvikane izložbe. Na zidovima brojne slike, crteži, kolaži.
Provlačeći se kroz gomilu ljudi na svoje veliko iznenađenje,
na jednom od zidova, ugledam i svoje radove. Tu su, iz vizuelne poeme “Lunomer“ izdvojeni i dosta uvećani, dete s mesečevom glavom i Armstrongova noga kad stupa na Mesec.
Ne znam kako su se ovi radovi našli na izložbi. Niko mi ništa nije tražio, niti me je obavestio.
Dok zastajem i posmatram svoje eksponate sa leve strane prilaze mi momak i devojka. Devojka je visoka, vitka sa dugom crnom kosom u skoro providnoj ružičastoj haljini. Za trenutak učini mi se da veoma liči na Marinu Abramović iz vremena kada smo se upoznali i kada je ušla u signalizam.
Zagledam se u devojku. Moj znatiželjni pogled, po svoj prilici, nije se dopao i iznervirao je momka. Ljuti se dobacuje nešto ružno i pokazuje na moje radove.
Prilazim mu. Devojka se odmiče. Momak zauzima borben, bokserski stav.
Pokušavam da ga iznenadim i udarim desnom nogom u onaj
najosetljiviji donji deo stomaka. To mi ne uspeva. Od zamaha gubim ravnotežu, padam na pod i budim se.

(Iz zbirke priča u rukopisu)

One thought on “Miroljub Todorović: Borhesov konj (kratke priče, snovi, nađene priče i slike priče)”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *