Tekst je napisan povodom pedeset godina od prvog objavljivanja «Lovca u žitu»

Podatak da su kultna knjiga polovine prošlog veka, Selindžerov “Lovac u žitu” (1951, prvi srpskohrvatski prevod 1958. godine) i njen junak Holden Kolfild već zašli u šestu deceniju, duboko je protresla današnje četrdesetogodišnjake i one starije. Idol njihove adolescencije napunio je pedesetu a da im nije ni malo pomogao da nađu odgovore na pitanja koja je sebi, i njima, postavljao na “velikoj raskrsnici mladosti”. Baš naprotiv: većina njegovih skrivenih strahova, potencijalnih neprijateljstava i preuveličavanih muka, sve ono od čega je bežao Selindžerov književni junak, dogodile su se upravo toj generaciji
Marširali su u antiratnim kolonama i na mirovnim okupljanjima, učestvovali u demonstracijama 1968, posvećivali se indijskoj nirvani i pokušavali da se prosvetle zen-budizmom, opijali alkoholima i udisali opijate… Sve u potrazi za skrivenim rajem u kome zauvek mogu da ostanu, kao što je to tražio Holden Kolfild – Selindžerov “lovac u žitu”. I sve je pokazalo svoje naličje.
Zašto? U čemu je kvar, gvint, kako to da je od sve te potrage i “istrajno bezazlenog i ušeprtljanog” odnosa prema životu, ostala tek uzrečica “opušteno”? Kasniš na ispit – opušteno, ostavila te verenica – ma, opušteno, izgubićeš posao – opušteno, nego šta. Uzrečica koja ne znači prepuštanje već mnogo više – poseban životan stav: ne prihvatiti propisana, etabilirana pravila koja “život znače” ali ne zato da bi ih menjao već da bi ih zaboravio, potisnuo iz sebe i sveta jer ni ona nisu svemoćna, počesto su tek nova forma koja prekriva stare ćupove…
Ako se u tridesetoj godini prvi put podvlači crta i pravi neka vrsta delatnog životnog plana, u pedesetoj je već vreme za rezime, koji može biti i konačan, to je vreme lomova kome ni Holden Kolfild ne bi doakao. I kada se u San Francusku pojavilo re-izdanje kultnog “Lovca u žitu” povodom njegove pedesetogodišnjice, jedan od novinara gradskog dnevnog lista je u ime njegove i svoje bezazlene mladosti obišao Njujork tragom lutanja Holdena Kolfilda po njemu.
Izveštaj je bio, kao što se moglo očekivati, poražavajući: tog Njujorka više nema, Pan stanica nije ni blizu onoga što je nekada bila, čuveni Edmondton hotel više ni ne postoji. Jedino što nije nestalo to je Centralni park sa jezerom u svom južnom delu po kome plivaju patke.
Holden Kolfild je dva puta postavljao isto pitanje taksistima koji su ga tuda vozili: šta se događa sa patkama zimi, kada se čitavo jezero pretvori u komadinu leda po kome se svet kliza?
Prvi taksista se okrenuo i pogledao ga “kao da je nekakav ludak: – Šta ti to ‘oćeš, daso? – rekao je. – Da me zavitlavaš?
Drugi taksista, Mađar, nervozno i ljutito je prihvatio razgovor, vraćajući se stalno na tu temu:
– Kako to, do vraga, mislite – šta rade? Ostaju gde su, za ime boga!… Žive usred tog prokletog leda”
Kao da su rekli: Život je tvrd i težak, sinko. U njemu moraš biti jasno usmeren i izdržati ga, čak i kada te celog zaledi…
Pedeset godina kasnije, taksista, Pakistanac, vozeći pored Centralnog parka odgovara na isto pitanje: – Postoji jezerce sa patkama tamo? Ne, ne, ne. Ne znam kuda patke idu. So sorry, sir.
Kao da je pitao: Postojali su “bezazleni i ušeprtljani”? Oni koje su zvali “šantave patke”? Ne, ne, ne. Ako su i postojali, takvi više ne postoje. Ja ne znam za takve, žao mi je, gospodine.
Novinar iz San Franciska završava tekst konstatacijom: “Holden Kolfild je 50 godina star, vreme je da se povuče u penziju”.
Stara, poznata priča: žal za mladošću, naivnošću, trenutkom u kome je svet još uvek otvoren, kada je sve moguće. Onda život počne da se realizuje, a sve što postignemo zatvara desetine onoga što nismo stigli ili mogli ni da pokušamo.
Sadašnjim generacijama to pitanje o patkama, koje je neke bivše oduševljavalo svojom bizarnom „nepraktičnošću“ i estetikom suvišnog, danas je nejasno, ako ne i smešno. „High Fidelity“, moderna kultna knjiga Nika Hornbija, neki je srazmerni reper. U njoj se svet saznaje i emocije iskazuju posredstvom aktuelnih rok-grupa, uz stalnu brigu kako da se nađe stalna devojka, razvije biznis i zaradi. “Holdenovsku” obuzetost sobom i opuštenost prema svetu zamenila su pitanja: šta okolina misli, kakav mi je imidž i zarada, šta mogu da učinim da ih poboljšam…
“Šantave patke” – ako su zaista nekada postojale – postale su ofucani labudovi bez lepote i sjaja i bez mogućnosti da opet budu patke sa jezera u Centralnom parku. I estetika suvišnog ima svoju cenu.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *