(Mirjana Marinšek Nikolić, Panonski triptih, Čigoja, 2009)

U bogatoj i intelektualno radoznaloj ličnosti Mirjane Marinšek Nikolić, spisateljice i vizuelnog umetnika, doktora matematičkih nauka, sjedinjeni su stvaralac i istraživač. Iz tog jedinstva nastaju kreativni spojevi, netipični i originalni, ukazujući na njen veliki stvaralački potencijal koji se obznanjuje kroz različite forme.
Pored romana, naučnih rasprava i vizuelnih projekata ona je u najnovijem ostvarenju Panonski triptih zablistala u svom minimalističkom duhu (što verovatno duguje matematičkoj apstrakciji) u sintezi lične kreativnosti i eruditske usredsređenosti na objekat ispitivanja: slikarstvo, odnosno na komparativne uvide u likovnu i književnu umetnost, kao i podsticaje za njih koji dolaze izvan estetske sfere, konkretno mesta u kojem su se tri odabrana umetnika: Petar Dobrović, slikar, Miroslav Krleža, književnik i Viktor Vazareli, vizuelni umetnik, rodili, školovali ili živeli izvesno vreme. Reč je o Pečuju, gradu koji se posmatra kao slika, kao mozaik u sudbinama trojice umetnika, a možda čak ima i neke lične motivacije u otkrivanju korena, kako se može pretpostaviti na osnovu nekih autorkinih sugestija: Postoji li taj poetični predeo, Pečuj, u kome pisac traži svoje korene? Kažu da nema umetnosti bez korena u kulturi. Tragovi nisu jedino što ostaje kad nešto nestane; Otisci se preklapaju, utiskuju i smenjuju. Kadgod krenem makar na kratko u ove krajeve, iznenadi me otkriće. Tišine Panonije, smirenog sveta, ljudi dobre volje. Tih nekoliko dana odmora je da iskoraknem iz sebe. Da me oslobode od suvišnih sadržaja (knjižeenih, umetničkih, a najpre onih novinskih), koji svakodnevno, a ponekad prekomerno opterećuju um. I telo. U ovoj ispovesti sadržano je autorkino poetičko načelo poimanja umetnosti kao same suštine bitisanja, odnosno posredovanja umetnosti u stizanja do sebe, nakon iskoraka iz sebe prezasićene upravo umetnošću u koju je duboko uronjena , informativnim nanosima svakodnevnih događaja koji blokiraju, zagađuju biće i oduzimaju mu svežinu, energiju za obnovu ili za kreativnost. I taj iskorak je odvodi u tišinu Panonije koja je lekovita, slojevita. Uostalom još je Raičković opesmovio tu palimpsetnu tišinu kao inicirajuću za stvaranje. Napominjući da su brojni umetnici izrasli iz te plodne ravnice, Marinšek Nikolić govori o književniku Miklošu Vamošu i vlastitom poimanju literature, pisanja kao hepeninga, atmosfre u kojoj se sve dešava na nov i neponovljiv način. Dakle, pisanje je kao reka, preliva se iz različitih izvora i utiče u nova ušća.Upravo taj princip „pisanja“ demonstrira se u Panonskom triptihu koji „izvire“ iz Dunava, Pečuja, neprozirnih vremenskih dubina Panonije, ali i iz „stvorenog“ iz Krležinih traktata o Dobroviću, iz Dobrovićevih autorskih tekstova o slikanju iz „čitanja“ Vazarelijevih vizuelnih ostvarenja, iz filma kao podsticaja, iz autorkinog inventivnog tumačenja likovnosti pomenutih umetnika. U takvom strukturnom spoju svega pomenutog niču beletrizovani eseji koji su nadgradnja ogleda, inače visokostilizovanih tumačenja Dobrovića i Vazarelija, ali i intelektualno tumačenje sveta u istorijskom kontekstu u vizuri grada Pečuja koji je u svom viševekovnom postojanju oblikovan različitim civilizacijama i kulturama i čiji šarm se ogleda upravo u njihovim plodnim ukrštajima. Tu je, potom i priča o pojedincu koji se ostvaruje u sudbinskoj vezanosti za mesto i vreme koje mu je rođenjem dato ili ga je zbog nečeg izabrao, jer sve se talasa velikom rekom Povezanosti. Upravo povezanost ili dvojstvo karakteriše Triptih koji je i kripto diptih, jer je izraz dvojstva : autor – tumač, studija – umetničko delo, (a sa autorkinim slikama predstavlja i svojevrsnu repliku na pisanje te se može tumačiti i kao odraz napisanog u ogledalu skica) kao i žudnje za celinom. Govoreći o toj težnji kod Vazarelija, Mirjana Marinšek Nikolić otkriva i sopstveno htenje da se u delu ostvari u celovitosti svog bića, što joj uglavnom i polazi za rukom jer se u celini dela manifastuje njeno vlastito stvaralaštvo i njeno „kritičarsko“ umeće da analizira likovne domete značajnih srpskih i svetskih autora.
Panonski triptih je knjiga bogate teksture sa intertekstualnim prepletima, citatima i autocitatima koja pokreće na razmišljanje: šta je tekst, a u duhu Ingardenove fenomenologije dela kao celine mora se primetiti da uprkos izvesnom biografizmu i pozitivističkom metodu koji je prisutan u predstavljanju trojice umetnika, delo zrači duhovnošću, imponuje metfizičkim kvalitetima i obiluje lirizmom,
eteričnošću misli i bogatstvom ideja uobličenih sigurnim tonom erudicije. A umetničko delo je originalna ideja koja može da se projektuje, reprodukuje. Dakle, umnožava. I to je ta zaključna poetička premisa koja zaokružuje ovo delo: umetnost je neiscrpan izvor stvaranja nove kreativnosti, ona je modelativno potentna, ona generira nove ideje i dela.
Polazeći od postojećih artefakata, slika ili tekstova o umetnosti, Mirjana Marinšek Nikolić je sopstvene refleksije o književnosti i čoveku kao tvorcu umetničkih formi, ili onome ko ih tumači i proučava, objedinila u kompaktnu umetničku strukturu koja je sinteza inventivnosti i poznavanja predmeta koji se tumači, jer u osnovi svega stoji ljubav kao pokretač. Ljubav kao otkrovenje sveta i umetnosti, potencijala podneblja koje je formiralo Dobrovića, Krležu i Vazarelija a nadahnulo i samu autorku da zaviri u njegove dubine i buduće domete jer je reč o gradu Pečuju koji je izabran za prestonicu kulture u 2010. u evropskim okvirima, što govori i o plodnom susretu prošlosti i savremenog doba.
Pišući ovu svojevrsnu beletriziranu esejističku prozu, Mirjana Marinšek Nikolić, koja je vrlo uspešan romanopisac, dakle čisti stvaralac, koristi razbokoreni lirski izraz koji je u isto vreme i vrlo precizan i naučnički sveden u ispisivanju zaključaka o umetnicima kao paradigmi uspeha u svojoj oblasti obznanjujući se kao izvrstan tumač vremena, prostora, ljudi i umetnosti. Slike to su refrakcije. Slike (mesta) su iluzije oka. One se neprekidno menjaju, a tako je i sa darovitim stvaraocima u koje nesumnjivo spada i Mirjana Marinšek Nikolić.

U Beogradu, novembra 2009.




2 thoughts on “Milica Jeftimijević Lilić: BELETRIZACIJA ESEJA”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *