Niko od nas nije primetio kada je golub sleteo na kredenac i šćućurio se na samoj sredini, dok se sam nije oglasio. Sićurav, ni ptiče, ni ptica, molećivo je gledao u nas, nakostrešenog, slabašnog perja i još slabijeg glasa.
Leto je, vrata su stalno otvorena i svi smo mislili da će, kada se odmori i osnaži, kako je uleteo, tako i odleteti.

Već je mrak, golub i dalje prati svaki naš pokret, ali sada potpuno smireno. Penjem se na stolicu, jer dete sam, kredenac je za mene previsok, nežno uzimam goluba u dlanove, dugo mu šapućem, pažljivo ga spuštam u kutiju od cipela – i vraćam ga na kredenac.
Sada su u kutiji: golub, mrvice od hleba i činijica sa vodom, a vreme je da i mi odemo u svoje krevete.
Prva je, podrazumeva se, ustala mama, posle i svi ukućani, golub nas je sve posmatrao, vrata su stalno bila otvorena, no tek po podne odlepršao je u dvorište, sleteo na žicu izmedju dve bandere, čučao, čučao, pa uzleteo i nestao iz mog vidokruga.
Bila sam ubedjena, zauvek, ali čim se smračilo, eto njega pravo u kutiju.
Drugi dan, izleće pre podne, opet sleće na strujne žice, ali se brzo vraća – pravo na prag.
A na pragu, fino ugrejanom od sunca, spavaju, blaženo sklupčani, naš pas i naša mačka. Samo su zaškiljili na jedno oko, shvatili da je i golub naš i pustili ga da se sklupča izmedju njih i pridruži spavanju.
Celo leto jeli su i pili iz istih činija, čas spavali na pragu, čas skitali, svako svojim stazama, a kada bi pao mrak, pas se povlačio u svoju kućicu, golub je sletao u svoju kutiju na kredenac, a mačka je, kada bi je mama izbacila kroz vrata – kroz otvoren prozor moje sobe, uskakala u moj krevet.
Na jesen, golub je sve češće na žici, pridružuje mu se još jedan, pleše oko njega, oboje guguču, u sumrak svako odlazi na svoju stranu, scena se ponavlja nekoliko dana, a onda…
Uzleće naš golub prema našim vratima, drugi golub ga brzo stiže, napada, nimalo nežno kljuca; vraća se naš golub na žicu, opet guguču, opet naš golub kreće ka vratima, opet ga onaj drugi napada, naš se opet vraća, ja shvatam da je naš golub u stvari golubica; opet sledi gugutanje, opet poletanje, napadanje, poletanje, napadanje…
Golubica se koleba, leti izbezumljeno od žice do vrata, pa nazad, ćutke trpeći žestoko kljucanje i onda, par nestaje u oblacima.
Bila je to moja prva lekcija o rodnoj ravnopravnosti.

One thought on “Zdenka Feđver: LEKCIJA”
  1. Ne volim Zdenku!
    Ona kao da reči vadi iz moje glave i slaže ih u svoje price… Kada čitam, kao da mi je poznato, kao da sam to upravo ja hteo da kazem, al’ Zdenka je brza…
    Valjda se zato i razlikuje od nas, čije su priče jos uvek u glavi, ciji su stihovi neobjavljeni, i nikad neće…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *