Ljiljana Tadić: U MEĐUVREMENU, IZMEĐU STARENJA I…

To da starim pouzdano znam, pričam sve češće o bolesti, zdravoj ishrani. Čak sam i cigare ostavila, i šetam svaku noć, ne večeram, jedem voće. Brutalno mijenjam navike u skladu s definicijom da je ona moja druga priroda. Liječnica mi je rekla da je skoro sve uredu, samo imam višak željeza što je vrlo interesantno. Ubrizgavam si delirijum optimizma svako jutro.

Umanjujem tjelesnu težinu, što osjeti i moj krevet, nije više jadničak, što mi je vrlo žao. Nekad je podnosio teret udvoje. (Prilog nekad je tužna činjeničnost udvostručena prizivom sjete pod jastukom požudnih godina odjevenih u predaju tijela, misli i erogenih sitnih čestica rasutih po tijelu kao zvijezde iz Balaševićeve pjesme. Ne bi se sa mnom usuglasili filolozi, ionako ni sami neusuglašeni, pogotovo na našim barutnim glinenim supstancama.) U gnjavaži ljudskih osmijeha bježim u prostore ukoričenih knjigoteka te nastojim izvršiti selekciju dobrih autora od nazoviautorabeletristike i ostalih napisanih riječi. Sinoć sam pokušala razmnožiti svoje emocije uz koktel, kratku suknju i njegove tamne oči. Sad slijedi: tamne poput noći u kojima stanuje tigar dovoljno spreman da svojim kažiprstom spali žrtvin dah gdje želudac prestaje s radom (tako bar liječnici kažu, eto vidite, opet ja o liječnicima). Ako zanemarim njegove oči, usredotočit ću se, dakle, na dlanove. Pa da, ti su prošli dugo putovanje, gnijezda i lopoče ženske kože svedene od iluzije do raskrinkane strasti pred zabranom djelidbe jer ona zapravo pogoršava pogled u budućnost kojoj se sve zaljubljene žene pronalaze, a muškarci spretno izbjegavaju bilo kakvo obećanje mada ga nerijetko izvršavaju.
Ovi dlanovi znaju tapkati, ponavljam u sebi, tap-tap onomatopejiziram u tom času i sve dublje priželjkujem da mu se objesim oko vrata kao nepročitano A. A. stablo koje završava negdje ispod marquesovskog drveta očekujući da nekom liku iz psihološko-povijesnog romana naraste rep ali u podnožju lijevog ili desnog koljena. Ne natrag, to je dosadno. Ništa, stojim u mjestu žaleći što je već puno popio: prefinjeno piće koje se pije umjereno, neizmiješano s mineralnom ili pak s colom, kod njega je izgleda sve na čistac. A potom, sužava one svoje tamne oči i sad znam što slijedi. O ne, sad će… Tu počinje priča o njoj kao i o njenoj daljini. O ne, zaplakat će, a ja ću se rastopiti poput trapista u sendviču kakav samac vješto priprema. U podnožju donjega kapka… e tu naručujem bilo što ljuto, mada inače ne pijem, i tapšem ga po ramenu govoreći: E da, šta ćeš, sve velike su tužne. I ta je balaševićevska. Otkud mi stalno on. Još samo treba da ga otpratim do ulaza njegovoga stana i tu mu poželim laku noć!
Ali ja se predajem mitskoj predaji da je čovjek prepušten vlastitoj skrbi te treba devedesetpostotno izbjegavati očekivanje od ljudi, pa eto bila to i jednonoćna nježnost. Nazdravljamo i on mijenja temu, iznenada jak i iznenada trijezan, šarmirajući moj kostimirani ego i njegov torzo intime. Vidi, bitanga, da mi je stalo i nastavlja igru. Igra od koje se umaram, možda i osvješćujem. Plaćam račun, ne volim osjećaj duga znajući da je džentlemenstvo izumrlo. Ostavljam mu pogrješan broj telefona ne mareći hoće li zvati, pozdravljam se s njim ali opet u potajnoj želji da krene za mnom. Nema ga. U poluosvrtanju glave nastojim još uvijek održati dostojanstvo u toj, kako bih nazvala, istovremenoj dimenziji uživanja nad porazom i jeda zbog pobjede. Tepam svom krevetu: Kretevetiću, krevetiću, prostri se, aludirajući na sličnoimenu bajku, donekle sretna što liježem sama. Podijeliti nježnost s Muškarcem svojega doba raritet je sretnice. Uliježem u pamučnu postelju obnažena pospanošću koja uspijeva odagnati prijevaru da je ipak sve uredu. Potom upitam sebe, zidove i polumrak neko polusneno pitanje, ali mi odgovara napola svjesna andrićevska šutnja dovoljna da obrazloži sve. Bez filološkoga obrazlaganja.