Rajko Glibo: MUDRIJAŠI

Što sam došao u Gornju Vast tj. u Gornje Selo još ne znam. Možda poimam i kanim novo uprizorenje kao otjelovljenu riječ. Nešto kanim. Ali što? Život je, kažu, drama. Poštujem slovo i duh života kao drame. U svom theatru mundi uklanjam se pomodnim ispraznostima čuvajući svoje dostojanstvo i dostojanstvo svoga meta teksta i u trenutcima kada se, trbuhom za kruhom, zateknem u sveučilišnim glumištima. Ovdje u Gornjoj Vasti ( u daljem tekstu G.V.) sam uvijek kada promišljam svoj manje, ili više, uspješno kodirani meta rukopis.
Davne 1978. u Zagrebu mi ugledni tjednik “Arena” nagradi moj prvi meta rukopis naslovljen “Razgovor” i meta razgovor pomiješan s onim bez atributiva meta otada teče i kao proljev, bliže rečeno meta proljev, nikako da prestane. Neki kažu kako su i same nagrade s meta predznakom svojom brojnošću, pa često svojom proizvoljnošću i još češće sa svojim namještaljkama, izgubile na uvjerljivosti i ugledu. I meni se one očituju kao nešto čega je previše, nešto što je proizvoljno, pa zato i neuvjerljivo, i onda sve to nešto i ponešto istinski škodi ugledu nagrada i nagradica. Ali, iskreno, nisam ni protiv takvih nagrada.Da se za njih bore i pisci koji su uglednici pokazao mi je tadašnji urednik u “Areni”, prije toga poznati hrvatski boksač i kasnije poznati dječji pisac pok. Ratko Zvrko. Odveo me u sobu i pokazao mi književna imena koja su svoje radove poslala na natječaj za najbolju priču o životu naših ljudi na“privremenom“ radu u inozemstvu, a eto, nagradu sam dobio kao anonimus – Da! Zvrko je zaslužan bar jednim dijelom što se i danas kao zvrk okrećem od nemila do nedraga na književnom polju. Otada sam požeo desetak nagrada za prozu i dvije-tri za poeziju, ali one su me samo podsticale da u pisanju ne zastanem ni po kakvu cijenu, već da uporno, korak po korak, savladavam nesavladivu strminu planine pune radosti, tuge i stresova. Moj peh kvasao je sve brže a zrno kvasca oblikovalo se iz jednog sitnog, svi bi rekli banalnog, nesporazuma. Danas sam, na čistu miru, omraženo i progonjeno biće od jednog bahatog bodulskog maga i njegove klike. Adrenalin mi poraste kada bodulskog autokratu iz njegove književne udruge imenuju za arbitra i prosuditelja na književnim nagradnim natječajima, jer odmah znam da taj metafalš neće dopustiti kolegama iz povjerenstva da suarbitriraju. Ma kakvi? Neće im dati ni pisnuti, jer autokrata je u biti ostao sitna provincijsko-ruralna bodulska duša i k tome još neka posebna vrsta autiste kada je nešto s predznakom meta u pitanju, autiste koji svakom loncu bez pogovora mora biti poklopac.
U životu u kojemu čovjek, htio ne htio, najlakše dobiva batine, i manje uvjerljiva nagrada, ili nagradica, nekako ipak dobro dođe kao malo mrkve, a onda kao utjeha i motivacija da se i u G:V. ide češće i sve dalje, makar sam se našao u okružju toponima iz kojega su se duše živih iselile davno, ali G.V. umjesto njih, sada sve češće posjećuju i jedno vrijeme tu obitavaju meta duše koje su u društvu raznih magličastih i ponekad teže prepoznatljivih metonima. Metatekstni posao je gorak, utvrdili su mnogi prije mene, ali ima podosta onih koji kažu kako je istodobno, ma koliko naporan i iscrpljujući, pa još k tome sve teži, ipak najljepši na svijetu. On oplemenjuje dušu, a duša to prosijava u tijelo Tim poslom, u naše vrijeme, žele da se bave i oni koji u životu nikada nisu pročitali barem jednu knjižicu ili pravu knjigu, ali eto, nejasni im nagon za pokazivanjem kvasa u njima. Nejaka moć mišljenja navodi ih na zaključak da im se baš taj posao čini primamljivim i najlakše savladivim, pa će, baveći se njime, najbrže stići kao anonimusi u društvo blizu elite, a onda se, vezama i vezicama, inkorporirati u samu elitu i nakon toga biti ćlanom društva od kojega su, u biti različiti jer su prizemljaši, znači, predaleki ruralni provincijalci koji po logici stvari tu ne pripadaju. Gedža ostaje gedža jer za to nema ni mrvu uvjeta, a tamo ga, baš tamo ga guraju njegovi blesasto napuhani snovi iz kojih se, sve je razvidnije, proviruju učestala bolesna maštanja bez ikakve utemeljenosti. Na koncu, jedni brzo, drugi malo sporije, razočarani shvate koliko je zapravo daleko ta “ćaknuta” spisateljska elita, taj soj tako čudnih ljudi i žena s kojim se ne zna, niti može komunicirati, bez pomoći nekoga intelektualno jačeg, u svojoj zaleđini. Jedno vrijeme napuhane gedže sanjaju i svoje snove pothranjuju mislima kako će se oni snaći nekako. Ta, zaboga, već posjeduju isprobane recepte svojih zalutalih prethodnika koji im rekoše kao bajagi sve, samo ne činjenicu da su i oni mislili tako i onda napokon shvatili kako su zalutali tamo, među uglednu elitu, gdje su se opetovano u više navrata osramotili i odakle su šuteći i krijući činjenice kao zmija noge, pobjegli prilično učinkovito, tiho i s malo gubitaka, nazad među prizemljaše, dakle, među obične ljude bez biografije, dolje u Donju Vast – Donje Selo ( u daljem tekstu D.V.). Bolje biti i bez životopisa, nego srljati u nemoguće. U biti su to sve brojniji jadnici koji su na krilima svojih iluzija napredovali, nametnuli se poznanicima i bližoj okolici uvjereni kako će pokazati da su zreli za nomen pisca. Onda od poznanika, s tim imenom u antršelju, očekuju da će biti bolje pozicionirani i više uvažavani.Zaboravljaju da u surovom vremenu kakvo je njihovo ne uvažava nitko nikoga. To je to! Suvremenost, jašta! Biti agresivan i menadžerski učinkovit, plitko dumati, ali na brzake postati netko i nešto, što onda preko noći, donosi kao na pladnju, odavna sanjanu “lovu na krovu”. Tko tako ne misli, nije suvremen. Retrogradan je i nazadan, vele. Taj je zaostao iza svog i iza svakog vremena. Ovo naše vrijeme ne može biti i njegovo vrijeme, jer on je svoje vrijeme davno proćerdao na svoj način i na način koji mu je njegovo vrijeme dirigiralo.Ne znaju te nove, mlade „tabula raza“ duše, razliku između pisca i publiciste. Mnogi prvo zaglibe u publicistiku pa brzo shvate kako im u tim vodama fali riječi, zbog čega onda uvjetno kotiraju kao neki novi specifični publicisti-epizodisti. Pisanje, dakle, poimaju i vezuju s uvažavanjem, a onda se svojim pisanjem predstavljaju kao pohlepni jastrebovi koji po svaku cijenu moraju na brzake biti upisani u književnu udrugu i bez meta crtice, a kamoli ozbiljnijeg meta teksta. Znaju oni da su bez biografije, ali važno je njima da oni kao nomen uđu među imena u leksikon pisaca kada se on bude pravio, a što je njihov nomen gol kao prst, to neka druge iritira i smeta, ako im, eventualno, smeta. O njihovom sazrijevanju u općoj dekoncentraciji i smušenosti u njima i oko njih ne može biti ni govora. Oni čiji meta tekstovi taj atributiv zaslužno ili manje zaslužno nose, motre odavna i dobro znaju, a šutke poimaju, kako njihov mukotrpno stečeni ugled, u vremenu pobrkanih vrijednosti, više ne znači ama baš ništa. Sve su brojnije frakcijske strukture koje već poznate uglednike love, tražeći im Ahilovu petu, kako bi ih potom u “slobodnim medijima” barem jedanput što uvjerljivije ocrnili i pred javnošću usunećene pameti izblamirali kao neznalice i glupane, a ako se, ne dao Bog, kao ja zamjerite nekom profesionalnom autističnom arbitru koji u sebi nosi implementiranog i iskusnog, a dobro prikrivenog autokratu i još ako on na sve druge gleda sa svoje imaginarne visine i k tome još politički drukčije misli, onda ste poželi prije nego što ste posijali, jer takvi desetljećima običnim smrtnicima prodaju muda pod bubrege, a vezana trgovina doktorskim i akademskim titulama ispod tepiha teče i stiže samo tamo gdje autistični arbitar reče. Proskribiranima od strane arbitra bolje je da nadu ostave prije praga pomisli o istini, jer nije u modi stvarna istina, već ona virtualna. Stvarna je proskribirana zajedno s proskribiranom dušom, a proskribirana dušica ne prestaje biti izložena batinama arbitra i njegovih pobočnika iz strukture. Zlo za njih nije zlo, već nakit bez kojega se ne može u vremenu pobrkanih vrednota živjeti pa batinama nikad kraja. Govorim o književnim batinama. O onim mnogo težim, životnim, da se i ne govori.
A nagrada, eventualno nagradica? Ona kao melem stigne iznenada i odjednom. Nagrađenik se razveseli. Zatim se brzo rastuži čim shvati što njemu i njegovoj nagradi (uključujući i sve ranije nagrade) rade. Krovni arbitri moraju ga, bez obzira na cijenu i izgubljeno vrijeme, ograditi kao inokosnika i koliko god je moguće održati ga u “krdu anonimusa”. Ozbiljnu nagradu omalovaže i obezvrijede samo radi njima nepodobnog, a nagrađenog autora. Najvole da nagrađenog i nagrađeno djelo prešute i ne dopuste im “svjetlo dana” u sredstvima elektronskog i svakog drugog priopćavanja. Nakon prolaska dovoljno vremena prilazi se ismijavanju nagrađenog djela i njegovog autora, prvo po kuloarima, a onda se zarazni ironizirani smijeh brzo širi jer je dodvoravanje moćnicima svih boja na cijeni, a što će ono nekome slomiti ljudsku i umjetničku kičmu, tko još o tome da misli? Bitno je da se kao gljive množe bodljikave epizodice u privatnim i javnim vodama uperene na proskribiranu dušu. Mudrijaši tako likuju.
Imam ja, nažalost, u svemu tome golemo iskustvo, ali jebeš iskustvo kada ono ostaje čovjeku nakon što sve izgubi. Ako malo bolje promislim ja nisam gubitnik. Tim trokutastim akademicima ne gibi prolaznost i brz zaborav. Oni slavu žele za života i misle kako su je osigurali. A slava je čudna krava. Muzeš je muzeš i kada joj se vime osušilo i dalje blentavo uživaš u verbalnom proljevu praznog glagoljanja sa svojim “istomišljenicima”, a zapravo lažnim suputnicima i ljudima za koje je nerijetko puno imati makar ono malo“č” od imenice čovjek. Mudrijaši su “probuđena svijest naroda” govorilo se u prošlom stoljeću. U ovom to još nisam čuo. Otišli su pod navodnike i nisam kriv za njihov jadan završetak.
Kliknuh maloprije trokutaste akademičare. Ne zamjerite mi što ću vam pravu priču o njima ispričati drugom prilikom. Imajte na umu da silnice akademičkog trokutića koji činjenicama dirnete pred vama u tili čas otvore sve nove i nove trokute pred kojima ostanete u čudu iz kojega se teško možete iskoprcati bez većih gubitaka. Sve je to, znate, slično onoj “ ne pišaj uz vjetar popišat ćeš sam sebe”, ali kako odrediti tko su ti koji određuju pravac puhanju vjetrova.U svezi s njima, a ima ih, ima, evo jedne natuknice, makar što se klima. Naime, i onda kada moje pričanje očara čitatelje svojom smješom dodira proteklosti i sadašnjosti, ili komikom prožetom ozbiljnošću u slikanju susreta staroga i novoga, dakle neobičnim srazovima protivnosti ( držim se još one kako je poređenje po suprotnosti najjača slikovna figura), dakle moje pričanje, a sa prićanjem i ja kao narator odbojnim se gestama i bez zavirivanja u naraciju bacamo, najprije na rubnicu na kojoj smo neko vrijeme predmetom zlobnog ismijavanja sve do posprdnosti, prije nego što se meta tekst ne zgužvelja i baci u korpu za smeće, A na moje. upite o sudbini toga nesretnog teksta, jednostavno mi se hini kako se negdje izgubio, zaturio, kako ga nema, pa nema. Živo uredničko smeće oko sebe je uvijek, pa i danas, s nekim zlobnim uživanjem gradilo kulu smeća od tekstova u svojoj uredskoj korpi za otpatke, a u tu kulu smeća neznalice i ne misle kako su sa svakim pomakom u gradnji kule u njezinu gradnju ugrađivali i mrve sebe. Prohujala crna vremena tako nas, u ponečemu, na ovaj ili na onaj način, poput nekog tamnog oblaka, prate i danas. Šarm likova iz mojih meta tekstova i njihove temeljne odnose sudionici „grijeha struktura“ ”ne žele osjetiti, niti vidjeti, jer na scenu stupa mržnja u smješi s odbojnošću. Paradoksalno je, ali istinito da se desetljeće i pol u stožernoj književničkoj udruzi prsi čelnim ovlastima spominjani bodulski autokrat i svi mu na smjene povlađuju ne hineći, već se natječući u dokazivanju vjernosti prema njemu. Desetljeće sam tražio, propitivao i molio da se odredi gdje je moje mjesto u svemu tome. Instinktivno sam, ( a jak istinkt došao je, hvala Bogu, s mojim rođenjem na ovaj svijet i razvijao se zajedno sa mnom ), osjetio i zaprepašten zastao pred razmjerama prljavštine koju sa sobom i u sebi nosi udruga čiji sam trebao biti član. Ta „probuđena savjest naroda“ ” na sve prije liči nego na to, strši svojom iščašenošću iz svog vremena i tko joj je kriv. Sa svojim meta tekstićima plivao sam implementirajući u njih ponekad potajice, a ponekad polujavno i redovito impersonalno nezaslužno provikane funkcije, ugrađujući u poneki od tekstića jarki ironijski, rjeđe parodijski i groteskni pristup mutljarošima koji se na valovima mutnog vremena muljanjem i prljavom rabotom najbolje laktaju. Na stranu muka koju narator osjeti kada za svoju naraciju pokušava naći odgovarajući ton i spojiti ono licemjerno i salonsko sa pučkim, ludističko s istinski ozbiljnim i promišljenim, a da meta tekst ostane prijemčiv, čitljiv, lepršav, razigran i s atributivom dragulja za čitatelja, makar taj dragulj bio i skromnije meta vrijednosti. Znano je kako se sve to samo od sebe počne da minimizira čim u tekst uskoče ozbiljni nezakrabuljeni podtonovi i nasluti se zlokobni završetak koji se ponekad svojim silnicama vraća na početak.
Sve u svemu, zafrkani su, kume, naši slavni i manje slavni mudrijaši, ako si mi još uvijek onaj nekadašnji tradicionalni kum.

K r a j