Prikaz zbirke pjesama „Eskimska ruža“ Mensur Ćatić, u izdanju Udruge građana „Bagrem“, Gradište, (listopad/oktobar 2010)

Autor prikaza: Danja Đokić

Kada je u listopadu/oktobru 2010. godine izašla iz tiska knjiga „Eskimska ruža“ Mensura Ćatića, uzviknula sam “Aleluja“. Konačno jedna odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunskog majstora pisane riječi. Knjiga je tiskana u Hrvatskoj, jer je pjesnik Ćatić, dugo zanemarivan, prešućivan tamo gdje obitava i gdje stvara, ali je ipak pronašao put do čitatelja, na njihovu radost i zadovoljstvo. Pobijedila je Poezija, koja se ne može sakriti, ne može prikriti, jer njena ljepota i snaga ipak pronalaze put do istinskih ljubitelja pisane riječi.

Poezija Mensura Ćatića odlikuje se originalnošću stila, forme, metafora i pjesničkih slika, ali nadasve originalnošću ritma koji naprosto osvaja čitatelja. Sjajni prijelazi, do sada ne korišteni u svrhe u koje ih koristi sam Pjesnik, nešto su što se mora istaknuti i što sve više pjesnika koristi, usvajajući to od samog Pjesnika i uvažavajući ga kao inovatora i maestra u tom novom načinu pisanja. Njegove stihove možete iščitavati na stotinu načina, njegove misli i prelasci sa odjeljka na odjeljak, ti nagli skokovi i premoštenja, zapravo su svojevrsni znaci „interpunkcije“, gdje jednu riječ ili stih možemo gledati kao zarez u prvom čitanju, kao točku u drugom čitanju, ili eventualno tri točke u nedovršenju razmišljanja, odnosno nedoumici. Možete ih gledati kroz različiti spoj svjetlosti i sjene, odraze u ogledalima, što su zapravo odrazi naših raspoloženja u duši, ono duboko naše Ja u Nama, što bi da se pročita, iščita – danas kao trajanje do vječnosti, a sutra kao vječnost u trajanju. Paradoksalne situacije, koje on vrlo spretno prepliće i veze u stihovima, daju jačinu i naglasak osnovnoj ideji koja se naizgled ne vidi u slijedu misli koje nekad izgledaju naoko nabacane tek tako, ali su zapravo savršeno iskorištene za prijelaze i pojačanja emocionalnog doživljaja. Uz korištenje oksimorona i frazema, on pobija logiku i negira klišeiziranost nekih uvriježenih pjesničkih izraza, tjerajući nas na razmišljanje da li je završetak zapravo neki novi početak sa istom radnjom, ali gledanom iz suprotnog kuta. Svaka njegova pjesma kod ponovnog čitanja izaziva novi osjećaj i doživljaj, što još više daje na snazi i kvaliteti napisanog.
Još jedna karakteristika njegove poezije je korištenje zagrada, ne da bi njima objašnjavao, nego da bi njegove pjesme dobile prizmatičnost, da bi ih se moglo čitati na više načina, jer čitanjem pjesme sa zagradama, a onda bez zagrada, dobija se novi dojam, gotovo pa nova pjesma, novo značenje i osjećaj kod čitatelja. Pa i samo korištenje nekih riječi je bljesak poetike. Na mjestima gdje pjesnik koristi riječi koje nisu samo puka Pitijska znakovitost, otvaraju nam se horizonti, prizmatičnost se okreće i briljira, vešeslojnost i višesmislenost postaje udarna snaga njegovog pjesničkog izričaja, gdje se korištenjem istih riječi, ali drugačijeg značenja putem smislenosti i akcentiranja, te korištenjem znakova interpunkcije (čime inače naš jezik obiluje, ali pjesnici rijetko koriste to u svojim poetikama), stihovi iz pjesama mogu iščitavati u puno više jakih, snažnih, upečatljivih značenja i tonova, što pjesmama daje novi vid ljepote i jaku dojmljivost. Još nešto novo nam Pjesnik nudi u svojoj poeziji. U pjesmama „Put za paramecijum“ i „Inverzija iskričave“ koristi inverziju stihova odnosno strofa, gdje započinje pjesmu drugom strofom, vodeći sjajno ecoluciju pjesme, da bi je završio prvom strofom, no i čitanjem pjesme unatrag, od prvog stiha, prve strofe, ka drugom/drugoj, pjesma je jednako jaka i jednako zaokružena, sjajna u svojoj dubokosmislenosti.
Pjesnik crpi inspiraciju iz svijeta koji ga okružuje, iz tradicije koja je jaka i dubokog korijenja na ovim prostorima, dakle koristi motive šadrvana, devriša, fesa, uopće stvari i događanja iz života na ovim prostorima, ali on sam nije tradicionalni pjesnik već inovator u jeziku, ne samo na razini sintakse već i prvenstveno u semantici gdje se poetska tvorba objavljuje kao istina. On je nadrastao sve do sada viđeno i pročitano, izdigavši sebe i svoju poetiku na novi misaoni nivo i nivo nove forme, na sam vrh piramide ovdašnje poezije. Ono što pjesnika razlikuje od svih do sada čitanih i pojavnih pjesnika je da on u svojoj poeziji nigdje ne spominje npr. rat, koji je doživio i proživio, ali u pjesmama na poseban način tako snažno iskazuje emocije iz tog perioda, da čovjek ostaje bez daha („Rutinski zahvat, „Tamo daleko“, „Nevidljiva pjesma“, „Dizel i crvena“). Ljubav je za Ćatića, jedina vrijednost i smisao života, ljubav u svim njenim pojavnim oblicima, od ljubavi prema ženi, djeci, poeziji, prirodi, Univerzumu kojeg jedino ljubav i podupire. Bože, koliko je ljepote u stihovima iz naslovne pjesme „Eskimska ruža“. Eskimski jezik ne poznaje riječ ruža, ona u njemu ne postoji, ali čitajući ovu pjesmu ona postoji, ona je očaravajuća u svojoj ljepoti, ona se može pomirisati i kupiti za dvije ledene kockice, za novu monetu, stvorenu iz čistoće ljudske duše, i ne mora postojati ništa, ali sve se može stvoriti kad se voli, kad ljubav, kad čovjekoljublje nadvlada sve. Čitatelj tako na drugom ekstremu pjesme uravnotežuje stanje s pjesnikom u odnosu na pjesmu, i čitatelj, naime i prima i daje. I od čitatelja do čitatelja tumačenje se mijenja. Svatko ima pravo razumjeti koliko je kadar, ali svatko jedino to i može ovisno o svojoj vlastitoj darovitosti i osobnoj kultiviranosti.
Žena je za njega simbol snage, kako utičke, tako i razumske, ona tri stupa kuće koja su neophodna, koja drže svijet na sebi, sve na okupu. On ženi iskazuje punu pažnju i poštovanje, stavljajući se u zaštitu njene naizgled krhkosti u raljama života. I opisuje to na sjajan način u pjesmama „Pjesma umornoj ženi“,“ Djetinje smeđa“, „Masnica, mesnica, mašnica“, „Gdje vukovi kradu janjad“, „Oko srca“)
Poeziju Ćatić ne podređuje životu, nego obrnuto, život podređuje poeziji, doživljavajući je kao disanje, kao hranu, koja će u svom nematerijalnom obliku kolati njegovim krvotokom, ali bez koje taj krvotok ne bi imao snagu i mogućnost opstanka („Kamen bačen u vodu“, „Nosanje čovjeka“, „Svijeća i trik s prozorom“, „Riječ“). Jer poezija se „zbiva“ u onostranom i u suštini život ovdje nju ne dodiruje, ona, poezija dolazi otkud i Bog, iz onog u čemu je odjeknuo prvotni prasak, Big Bang, kojemu smo se približili na 3 800 000 godina, ili samo na tisućiti dio prve sekunde od kreacije svijeta. Ćatić tako poništava do sad važeći stav da „ex nihilo nihil fit“ (ništa iz ničega nastade), ne, prvo je ništa, u njemu se zbiva Big Bang i počinje nešto – počinje svijet. Europski satelit Planck je to upravo analizom svojih slika ustanovio pokazavši, fosilizirane fotone svjetla iz samog početka svijeta. Zato pjesnik vrši božanski posao, a Ćatić mu je u nas najpribližniji, jer on čini da njegove riječi igraju svoju igru upravo u tom prostoru koji je ništa, ispod apsolutne nule. Izreku treba promijeniti – Ex nihilo quidam fit – Nešto iz Ništa nastade. Već i sami naslovi njegovih pjesama traže primjerenog mu čitatelja, jer su jasno vidljiva asocijacija na najveća poetska ostvarenja svijeta poezije, naravno na njegov, autentično njegov, originalan način i čitatelj mora riješiti prvo tu zagonetku, da bi usporedbom otkrio razliku Ćatićevog djela i djela prethodećeg mu pjesnika pa tek onda može u avanturu tumačenja Ćatićeve poezije. Tumačenje ne odriče nego traži emotivno asociranje značenju i to je već združivanje dvaju svemira u autorovoj tvorbi. U pjesmi „Poezija ne mora ništa“ Ćatić zapravo negira do sada ustaljeno mišljenje kako poezija mora nešto kazati, pokazati, dokazati. Po njemu, a tako jedino i jeste ispravno, poezija ne mora ništa, ona je ta koja zapravo postoji da bi rušila sama po sebi sva pravila.
Interesantno je za Ćatićevu poeziju da je pjesme gotovo pa nemoguće grupirati, rekla bih ne samo nemoguće već onemogućeno, jer on ne arhivira život, koji je vječan pa se zato i ne može arhivirati, on je naime, u stalnom i zakonitom bujanju, kao i svemir, pa je otuda teško grupirati pjesme samo po temama, motivima, jer naprosto, u jednoj pjesmi se dodiruje toliko puno tema, toliko puno misaonih cjelina koje se sjedinjuju, ali i pjesmi daju dubinu i neki novi akcent, da se čitatelj zapita je li pjesma ljubavna, ili je refleksivna, je li pjesma o poeziji, ili je o ženi, a zapravo, dolazi do zaključka kako je pjesma primjenjiva na sve i o svemu, onome što je već poznato, no tu pjesnik ne staje, on ide i dalje, pa nas uvodi u nešto novo spoznajno, onostrano, mistificirajuće, što tek čitanjem polako i nakon nekoliko puta i uspijevamo dokučiti. I to je snaga njegove poezije.
Zbog svega navedenog, ali nadasve zbog originalnosti i virtuoznosti ovog pjesnika koji čitatelja vješto navodi na promišljanja o svemu do sada poznatom, bacajući mu svjetlo na pogled iz nekog novog kuta, toplo preporučujem ovu knjigu za čitanje. Ovo je Poezija, Poezija za sva vremena. Uživajte u njoj, u svakoj pjesmi, svakom stihu, onako kako sam i sama uživala. Jer s Čatićem započinje jedna nova epoha bosanskohercegovačke književnosti, ona koju je Tomislav Dretar nazvao sublimizmom, jer Ćatić iz psihičkog okružja vrela tragičnosti istine bosanskohercegovačkog čovjeka uskače izravno u kristalizirano stanje istine, odričući tako pravo na primitivnu reakciju „oko za oko, zub za zub“. Ćatić je pjesnik pobune protiv tog primitivizma on je pjesnik, prorok mira, između ograničenog pojedinca i beskonačnosti, te plodonosnog situiranja kratkotrajne partikularnosti u Apsolutnoj neograničenosti, čime čovjeku budi nadu i radost življenja.