Tust i mastan sjedi uvaljen u stolicu čije je sjedište pod njegovim rektumom već ispatilo nezamislive kalvarije. Uprdio ga je dobrano kako se i grah mora upržiti da bi se zapekao. Cefalus mu je nabrekao od demagoških traktata koje je spremao proteklih dana, a sada time pod izlikom novopečenog projekta za svoju ‘artističku udrugu’ fila hard disk. Frizura mu je postojana (trovremenski Taft ?!), pramenovi zamazane kose slijevaju se tjemenom teško i gusto, kao Vrdoljakovi mučni filmovi gledateljevim strpljenjem. On je kazalištarac. Deus ex machina, kako on to sam za sebe voli reći; sišao s neba svjetske pozornice kako bi razriješio tragediju tjeskobnog nam suvremenog egzistencijalizma. On je divinizirani laufer, gradom lebdi u Kii Pride za koju tvrdi da je remek-djelo autoindustrije premda je njezina manifestacija na cesti jednako smiješna pojava kao i trolejbus u Humu. Trenutno se bavi ispunjavanjem stavaka proračuna za postavljanje Kralja Ubua. 57 ooo kuna za to drklo jednoga naturščika u dijaspori, naime, isti svoje životne horizonte i planove inače prekraja na panonskom blatu, sve u čvrstoj simbiozi s dva kvazilutkara iz Essekera. Samo kada bi se on s tom otromboljenom maljavom trbušinom pojavio na sceni i gromko poviknuo prvu rečenicu iz spomenutoga komada tj. Sranje!, predstava bi već bila groteskna, ne trebaju mu ni kostimi, ni lutke, ni scenografija. Mađari su mlak puk. Zagreb, to je izazov. Večeras je na graničnom prijelazu Kotoriba- Murakeresztur carinika u svojoj oprobanoj maniri šarmantnog šaljivdžije bio zasmijao bijednom anegdotom iz epohe monarhije te u domovinu ušao s nedopustivom količinom u meki toaletni papir zamotanih Tokajaca i pikantnih kobasica, nagruvanih ispod sjedišta. Izašao je da piša i ubere stručak uljane repice (on je nekonvencionalan, a ruže su preskupe), razmišljajući istovremeno kako su polja spomenute najkultiviranija u Sloveniji. Čim se prijeđe u Mađarsku- divlje, šiksa. Domaće je… domaće.
Karolina je spisateljica. Golih sisurina nadvila se nad laptop. Svoju jednako nakaradnu polovicu, propalog redatelja koji redatelj nikada nije ni bio, očekivala je večeras sa znatnim strpljenjem, što će reći jednako uzbuđeno kao da se radi o računu za struju. Veza na daljinu uzrokuje kilometarsku ravnodušnost. Dok su još bili uživali blagodati romanse stoljeća, a on još nije bio nabavio krntiju, rastanci su im teško padali. Nakon perioda filmske patetike u formi njenog suznog zamagljenog pogleda koji prati nemilosrdno klizanje vlaka po šinama i njegove ruke koja maše riskirajući mogućnost da se opali o jedan od peronskih stupova, nasukao se na to more ljubavi postepeno i brod krute navike. I večeras.
Bip, biiip.
Gdje si ti?
Kod Zaboka.
Dobro, kupi nešto za jest. I dva Ronhilla.
Ok.
Noćas neće voditi ljubav jer je taj izraz precijenjen. On se ionako do kasno u noć dopisuje s drugim ženama. S ukrajinskim doseljenicama, kazališnim kurvetinama s titulom dramskih pedagoga i sl. Na mobitelu si je sredio security code kako mu ne bi kopala po porukama.
Karolina noćas puca po šavovima. Piskarala su najegoističnija bića na planeti. Osim što se vječito zabavljaju sjetnom kontemplacijom o križevima koje su iznijela u svom životu, a koji je redovito napet kao triler, nerijetko se i strašno vole sažalijevati. Karolina noćas više ne može. Još jedna u nizu retrospekcija. Sjeća se kako su je u osnovnoj školi zadirkivali jer se preziva Mošnja. Laserskim skeniranjem sjećanja koja slijede ne bismo se pretjerano usrećili. Dovoljno je zamisliti ju polugolu i uplakanu s teglom Nutelle u ruci. To je to. Noćas će mu reći da tako više ne ide. Ona nema snage za ovakav život. Promatra ga. Ključeve od auta je bacio na stol, zajedno s vrećicom zapušenom od vrućeg ulja netom ispečenih ćevapa. Jedan poljubac, dvije tri izmijenjene rečenice, gust talog rutine. On je netko čijim bedrima (čitaj: balvanima) metastaziraju prištevi u visokom i nezaustavljivom stupnju razvoja, noću pršću poput zvjezdanih nakupina i stvaraju fini sloj namaza po posteljini. Ždere poput neotesanog kromanjonca, sere otvorenih vrata kupaone, sa žvalama u kutevima usana ljubi ruke sekretaricama u dramskim studijima, svako drugo jutro ima novu kaznu za parking, privlače ga jedre estonske aždaje, žonglerke i bljuvačice vatre koje susreće na cirkusoidnim festivalčićima kojima hodočasti kad god ugrabi priliku, cerekaju mu se osmijehom nad kojim lebdi pozamašna količina iskeženog zubnog mesa, a usne boje u ciklama crveno…ne voli ju- ne, on nju ne voli. On voli farsu, cirkus, vječiti teatar, on nema problema s time da štapiće za uši gura pod neodrezane nožne nokte pa ih potom njuši ne bi li nekome zgadio postojanje, on nema problema s činjenicom što je neozbiljan kada za to nije trenutak. On je neprestano sretan i prpošan. Najzad, on je u svemu tome dosadan i napastan kao stjenica. I živi u zidovima njene kule od porušenih karata. Kao neka luda.
Teško je sebi objasniti kako je moguće da se nakon toliko godina ljubavi desi oprečno. Još je teže utoliko što ljubav nikada nije čista ljubav (već kombinacija raznoraznih faktora uvjetovanih ljudskim slabostima), a mržnja, mržnja je oruđe primitivnih emocionalnih čobana, zna to Karolina. Ipak, noćas joj za rukom ne polazi uobičajena metoda elaboracije prirode stvari, nema mjesta detaljnoj analizi. Čini joj se da ga iz sveg srca jednostavno- prezire.
Karolina bi nešto sasvim suprotno od ovoga što ima. Jednog bi dana, među ostalim, voljela imati i djecu. Ona smatra kako bi, poznavajući se, mogla zatrudnjeti isključivo s iznimno nesretnim muškarcima. Također, zabavljati se i od srca smijati samo s tužnim muškarcima koji u sebi nose neko godinama nepokolebljivo breme, kao i ona. Izdići se nad svime što ju okružuje mogla bi jedino uz nekoga tko ju svojim melankoličnim nemirom i nenametljivim shvaćanjem paradoksa sveukupnog bivstva potiče na disanje. Ah, Karolina, o-o-o tko će shvatiti to? Ovaj tašti teatralni pozer preko puta sigurno ne, on ni ne vidi da ti plačeš. Iz svoje češke naprtnjače vadi svoju imovinu. Fujitsu laptop s naljepnicom za uzrast od četiri do šest godina, britvica čiji žilet još uvijek čuva krotke dlačice otpiljene s brade koja se izlijeva u nimalo erotični podbradak, papuče kineske proizvodnje koje zaudaraju na lijepljenu gumu, da, to je taj miris samosvjesnog i poželjnog intelektualca, ta neodoljiva kombinacija usaftanih nožnih gljivica i sintetike…
Odlazi u kupaonu. Vrijeme je. Odraz u ogledalu ne svjedoči o emancipiranoj i ispunjenoj ženi. Rukama hvata svoje dvije sise i podiže ih, sili. Raspad sistema, a tek je u Isusovim posljednjim godinama. Umiva se. Kapljice se obeshrabreno slijevaju kožom. Šapatom lansira nekoliko potencijalnih rečenica.
Slušaj, moramo razgovarati. (otrcano, možda je bolje da odmah pređe na stvar)
Ne volim te više. (majko mila, ovo je još gore)
Ide mi na kurac čitava tvoja osoba. Gotovo je. Gubi se van iz stana! (dok to izgovara, toliko je sama sebi ružna i jadna da bi najradije razbila ogledalo, premda zna da ono nije za ništa krivo)
Kada bi to barem netko drugi mogao obaviti umjesto nje. Kada bi barem sad odjednom plafon razvalio neki deus ex machina i stvar završena. No Karolina je, premda knjiški crv u oblacima nalik onima što mekano obavijaju svijet junakinja mutavih američkih trećerazrednih tinejdžerskih serija, zapravo prilično realna osoba. U svjetlu ovog posljednjeg spoznanja, u idućih pet minuta će na scenu jedine sobe svog stana postaviti komad za sjećanje. Neka se i ona malo igra redatelja.
Bilo je u najmanju ruku burno. Sutradan je svanula neka neuobičajena zora, ono crveno nebo, kao pred rat, rekli bi starci. Tepih pun krhotina. Razbijeni okviri i stakla fotografija. U kaosu u kojem je munjevito skupljao preostale stvari koje mu nije pobacala kroz prozor, zaboravio je dvije u klupko smotane čarape (još jedna od onih njegovih navika koja ju je izbacivala iz takta, te vrećice s logom vladajućega trgovačkog prehrambenog lanca i gomila čarapa u njima) što su se u kutu sobe skotrljale u veselu simbiozu s nakupinama prašine i mačjih dlaka. Ustala je teško, kao da ju mori kakav teški oblik mamurluka. Glava poput tumora. Knedle u grlu, možda ih malko ispere kavom. Krećući prema kuhinji, na izlazu iz sobe primjećuje o kvaku obješenu najlonsku vrećicu. Otvara i pronalazi stručak uljane repice, stabljikā obujmljenih tankim metalnim kolutom…nekakvim ringom… zlatnim prstenom na kojem je ugravirao Tvoj Bog iz mašine.
Još je nekoliko minuta sjedila na kauču, naizmjenično tupo buljeći pred sebe i u prsten. A onda je dohvatila daljinac od linije i uključila radio. Always look on the bright side of life, Pajtonovci; jedna od njezinih omiljenih pjesama…
Some things in life are bad, they can really make you mad
Other things just make you swear and curse
When you’re chewing on life’s gristle, don’t grumble give a whistle
This will help things turn out for the best
Always look on the bright side of life
Always look on the bright side of life…
Podaci o autoru:
Maja Ručević rođena je 1983. godine u Zagrebu.
Filozofski fakultet u Zagrebu, francuski jezik i književnost te kroatistika.
Bavi se prevođenjem. Piše poeziju i prozu za odrasle i djecu.
Radovi zastupljeni u zbornicima, književnim časopisima i jednoj antologiji nove poezije mladih s područja regije, nagrađivana na pjesničkim festivalima.
Trenutno živi u Sarajevu.