Nevjerojatna lakoća pisanja, osebujnost je osobita pjesnika Fabijana Lovrića. Neprekinuto kretanje građevinama pjesme, nivela riječi, jake, slikovite, kompaktne, uklopljive, sadržajnosti, ni jedna ne nosi sama za sebe. Ulicom vlastite duše, skupno toplinom zrače iz kuće riječi… pjesma ponese, nosi pjesma. Prepoznatljivost stila, potvrda je pronađenoga književnoga puta, spoznajnost talenta…
Postoje pjesnici, koji se pronađu sa prvom napisanom riječi, postoje pjesnici koji se čitav svoj stvaralački život traže i umru rasuti u tisuće stilova, ne svoji, ne umireni u sebi, već svačiji po malo, rasuti… Fabijan Lovrić je prepoznatljiv, prepoznat za rana, zorno zapasao svoj pjesnički put, radan do granice koja se graniče s nestvarnim. Broj objelodanjenih pjesama dostatan je za više književnih života, pokretljiv stvaralački, duha koji preže od ustajalosti mirovanja, rijedak do majstorstva u strukturiranju pjesme, kojoj ne možeš odbiti niti zarez, on je naprosto iznikao da bude tu. I sama pomisao pomicanja, ugroza je građevine riječi, pjesnički domino efekt.: Zašto me voli nebo, Knjižničar, Hrvojeva pjesma, Lančeva jadikovka, U naborima ljeta, U vječnom početku, Smrt nosača sjenke, U društvu stvari, Nije pisao po vodi, Kradljivac vatre… Životni put zapečaćen pjesmom (Krešimir Šego). Život ne mjeri danima, život mjeri stihovima (Božidar Prosenjak). U ovome varljivome životu koga se nema pravo odreći.., Mravojed, kako ga oslovljavamo mi bliski mu perom i promišljanjima književnoga življenja, iznenađuje stalnim poetskim širenjem na drugačije, pjesničkim kozmosom, nesputan u dosezima, nebaždiranih omeđenosti književno-pjesničkim radovima, poezije, proze, drame, ogleda, kritike, književno-znanstvenoga rada, Lovirić je pjesnik, doživljaja, impresija, snažnih biofilskih stihova, rodoljubnog zanosa, zaljubljenosti u misterij riječi, pjesnik ljepote koja ga okružuje i grli toliko snažno da ne stiže zapisati sve ono što ga nadahnjuje, što osjeća, što ga ushićuje i zbunjuje.