Evo me, čovječe! To sam ja. U bujici sam. Podmlađujem se. Tražim svoje korijene, svoj autentični izvor. Migam se među dronjcima prepoznatljivim. Nema me gdje očekujem da bih mogao biti. Pobjegao sam. Negdje sam dobjegao, ali još ne znam gdje? Čudo se dogodilo, kažu. Dogodilo se neočekivano. Nisam ga očekivao ni ja, ni oni. Probudio se otpisani. Komešam se. Pokušavam se snaći u dogođenom. Metež misli pretače se u kovitlac. Sporo se snalazim, a moram se snaći u novonastaloj situaciji. Pred očima sličice čudesne svakodnevice promiču i nezaustavljivo padaju u zagrljaj mrakastih. U meni kulja strah od dogođenog. O tom potom. Evo me. To sam ja, zaboga!
Lovim izgubljeni osjećaj za vrijeme i prostor. Gdje sam? Stani, čovječe! Ne obmanjuj me. Zgrada i soba u kojoj ležim s drugim pacijentima poznata mi je. Virim kroz prozor. Nema dvojbe. Bio sam u ovoj zgradi prije pola stoljeća. Bila je to posljednja postaja simpatičnog dubrovačkog tramvaja i ujedno željeznička postaja za vlak zvani Ćiro kojim su putnici vijugali kroz kamenjar uz more, gegali se u taktu tipa-tapa, tipa-tapa, u unutrašnjost zemlje. Borim se da povratim i ojačam mršava zapamćenja. Nema se što filozofirati. Tu sam gdje sam. Otkud tu? Pokušavam rekonstruirati zatamnjena mjesta putanje. Zaista čudno. Ma, kako sam tu dospio? Što se to zapravo sa mnom dogodilo? Vrpoljim se u dvostrukosti svojih kolosijeka. Nova stvarnost, nove slike, novi ljudi, novi pejzaži. Sve novo. Sve nekako i prepoznatljivo i upitno.U meni kao u novorođenčetu cvjetaju misli u svojoj utihi. Ne, ne! Ovaj put neću ponoviti grešku ravnanja prema većini kolega po peru. Moram biti svoj, originalan, autonoman, u svemu svoj. Mislima u cvjetanju ne dopuštam spregu s onim što se taji. Činio sam to prije kalvarije koju prođoh, prije čudesnog događaja pred kojim sam zanijemio i ja i medicinsko osoblje koje je skrbilo o meni. Svaka sprega punjena je bojama odgovornosti za napisano. Ona mi se vraćala kao bumerang i postajala sve nepodnošljivijim teretom za iznureno tijelo i dušu prepunu ožiljaka. Duša krije ožiljke. Kada ih ipak dotakne u tekstu oblikuje ih u oblandi, a oblanda je umrežena silnicama koje se taje u dubinama duše i plaše se otkriti. I onda kada sam ih prezentirao u oblandi, nerijetko su prizemljaški moćnici činili sve da dobijem po prstima. Ipak, evo me. Postojim. Puštam ono što drugi taje neka iziđe na svjetlo dana. Dubine u meni propinju se na svjetlo makar to trpile staklene noge njihove autonomnosti. Virus straha od rasplinuća napada. Moram obuzdati napadnu sklonost prema umaknuću. Jašta!
Obuzdao sam čudo zvano smrt. Odgodio odlazak u prašinu na neodređeno vrijeme. Ma, što “na koliko”? Dovoljno da proradi kakotnjak i u buketu misli zgnječi virus umaknuća. Moj pajdo po peru varaka se i zaključuje kako je on ipak “ono što nije uspio biti”. Budi se moje vrelo optimizma. Osjećajnost cvjeta. Koncentrira se često tamo gdje je najmanje očekujem. Posložit ću ja to. Vjeruj čudu koje ti se prezentira kao cjelovito i nabijeno emocijama. Postojim, čovječe.! Živ sam! Evo me! Tko je kao ja? Tko, molit ću lijepo?
Živ sam. Što se dogodilo? Ništa se nije dogodilo! Ma, daj…? Dogodilo se, dogodilo, jašta! Živ, a nepokretan. Nešto se ipak dogodilo. Tijelo nepokretno, a u njemu razigrane misli kolo vode. Tijelo kao da se na brzake pretače u riječ. Ako, ako iz riječi je i nastalo. Pa? Pa, nikom ništa! Malo prije sam pokušao odgonetnuti gdje se ja zapravo nalazim? Prepoznajem slike starog Dubrovnika kojih više nema, osim na davnim slikama iz djetinjstva i onim iz muzeja i privatnih zbirka.. Dolazimo izletničkim brodom. Ne prepoznajem najbolje pejzaž. Ali ovo gdje smo se iskrcali sigurno poznajem. To je zgrada tramvajske i željezničke postaje u Dubrovniku.Otkud ovo opet? Posjedašmo u ušašni restorančić. Svi naručuju piće. Ja se borim s naletom mučnine. Pritišće me nesvjestica. Trta mi je. Odapet ću, svega mi (ovdje svega uleti umjesto Boga) baš tu gdje svi pijuckaju piće i opušteno razgovaraju. Je li ovo zadnje magličenje pred vječno zatamnjenje? Možda jeste, možda ipak nije. Šapatom molim Boga za još bar tri dopunska mjeseca. Lud sam. Stoposto sam lud. Nije Bog budala. Svi ga mole samo kada im je trta, inače ne sjete ga se kao ni mene. Nisam ja baš u svemu kao oni. Dat će meni Bog još taj mali-veliki dopunski životić, jašta će! Dopunska tri mjeseca kratka kao tren, a duga kao godina. Nije on cicija kao ovi prizemljaši oko mene. Po facama vidim da su sve prizemljaši. Možda poneki malo odskače i nije baš to, ali je vrlo blizu tom statusu. Intuicija me rijetko vara. Nisu bili hrabri. Nisu se znali iščupati iz zagrljaja provincije. Naslanjam se na ruku podmetnutu u okvir prozora. Kroz sumaglicu ugledah dvije medicinske sestre naslonjene na šank. motre me sažaljivo. Teško se nositi s njihovim pogledom. Vide da naginjem spisku otpisanih. Još me zapišu u MKU i fajrunt. Bojim se. Njihov pogled govori mi da spasa nema. Simpatične su. Da sam zdrav ne znam koju bih prije povukao za rukav. Ovu plavušu, vedru i nasmijanu, ili crnkicu do nje čija ženstvenost nema premca. Opet počeše upitnici. Ma, gdje smo to mi, zaboga? Naiđoše dva muškarca i tri žene. Onu zadnju prepoznah. Moja doktorica? Ona me primila u trenutku pada u komu Ovaj moj opet dobio napad. Neće preživjeti. Nešto mu predlaže, ali ne čujem što. Kao da je riječ o mogućoj dijagnozi? Ne, ne, kolegice, to! Donesite mu onaj mali koncentrator kisika da se povrati. Ostalo ćemo vidjeti kako ćemo i što ćemo?
I evo me. Ležim nepokretan u krevetu. Čudan krevet! Čudna soba! Zovu krevetom taj stol-ležaj, a nad glavom instrumenti prate rad svih vitalnih funkcija. Zato sobu i zovu šok soba. Kada se krivulja rada srca ispravi, znači otegao sam papke. Ma, daj, molim te? Tako je to i ne može biti drukčije. Jašta! Koliko mi položaj dozvoljava vidim da sam u nekoj zgradi koja nije namjenski građena za bolnicu. Neki hodnici, neke čudne kružne stepenice, sobe u svojim zasebnim odvojcima, sve nekako novo i neprepoznatljivo. Čini mi se po zvucima koji izvana dolaze da je vrijeme Uskrsa. Vidim gore uz serpentine pucaju i šenluče dva-tri muslimančića. Šenluče na bošnjačko-bosanski način. Draška me pitanje otkud oni tu? I još s toliko radosti slave dolazak Uskrsa. Dobro… U Dubrovniku je sve moguće. Njegova matrica života ima svojih autentičnih biljega koje drugi gradovi i njihove matrice života nemaju. Začu se galama i komešanje ispod naše zgrade. Požaaaaaar, kriči jedna bolničarka i klupko osoblja odsurga se niz stepenice vani. Zavija jeka alarma za požar. Pobjegoše svi iz zgrade, svi koji se mogu kretati. Ostadoh sam ja. Virkam naokolo, ali nigdje nikoga. Zar ću ovdje skončati? Zar da izgorim nepokretan u krevetu? Dozivam u pomooooooć, u pomooooć, ali ništa. Nitko se ne odziva. Mrtva tišina. S vremena na vrijeme začuje se klapanje i šištanje vode svuda oko mene. Pokušavam se podići bar da sjednem. Ne može. Ostaje grozničava priprema za smrt. Molim tri Očenaša, tri Zdravo Marije i tri Slava Ocu. Želim da me požar zaobiđe i da poživim makar koji dan dok ona dođe, a kada je osjetim blizu na brzake molim i preklinjem sve živo da prođe. Neka ovo bude posljednji Uskrs, ali da ga dočekam živ, makar i nepokretan. Još nisam izgorio. Požar suklja negdje u blizini. Miris dima draška mi nosnice. Ja požurujem Uskrs, a onda ću ( zarekao sam se sebi i Bogu) napisati najbolju novelu moga spisateljskg opusa i ona će nositi naslov Posljednji Uskrs
Ne znam što se zbiva? Ne znam koji je ovo dan? Je li isti dan kada su svi pobjegli pred opasnošću od požara, ili je drugi dan. Osoblje tu i tamo prođe šutke. Bojim se pitati. Jednu sam sestru pitao je li udata? Veli da jeste i da ima troje djece. Skužio sam je kroz staklo kako se jurcaju ona i neki mladi doktor stažist i zamjerio joj što iza leđa ponižava muža koji možda sada čuva djecu kod kuće. Pitam drugu sestru za nju, ali mi ona reče kako je dotična kolegica djevojka i nije udata. Radila je u Njemačkoj i nedavno došla kod njih. Vidiš, vidiš! Mislila je ona da sam ja već na drugoj obali i da ništa više ne razumijem, niti poimam pa može reći bilo što. Zafrknula se. Nije ona prva koja me tako zezuka. Da, da, da! Taj stažista je govorio da sam ja, ako odapnem, a nema mi spasa, prvi smrtni slučaj na njihovom odjelu u ovoj godini. U meni proradio inat. Nema mi moje simpatije, sestre Barbare. Ona je moj broj, a lijepa je, dovoljno lijepa da četerdesetak godina jaši kao od šale. Triput zaredom me je kupala dolje u međunožju, pa malo naviše, onda malo naniže. Žao mi je. Obećao sam joj kako ću se revanširati čim iz ovog kreveta i kuće iziđem na slobodu. Složila se. Onda mi odjednom dođe muka. Sumrak se hvata pred očima. Ne trepćem. Ukočeni pogled zakovao se za strop. Ne govorim ništa. Nemam kada i ne mogu ni taj napor podnijeti. Dišem duboke udisaje i izdisaje. Ne znam koliko je to trajalo, ni koliko je duboko? Kada mi se malo razbistri zovem i pitam gdje mi je Barbara? Tu sam, javi se. Klečala je kraj kreveta, šutila je i sva blijeda od straha pogledom je pobjegla vani u dvorište da me ne vidi kako umirem. Ne, ne! Nisam smjela gledati vani, već sam pazila kretanje krivulje rada srca. Imao si kliničku smrt. Kako? Da, da kliničku smrt! Koliko je trajala? Desetak minuta. Evo me, velim joj sav u znoju.
Pošla je od mene. Naći će snošljiviju zanimaciju makar nakratko. Kćerke kao s neba stvoriše se pokraj kreveta. Pričam nešto s njima, a one valjda razvrstavaju što je u njihovim atarima prihvatljivo, a što je tek moja koma i na taj dio govora ne paze. Nisu donijele ništa. A ja gladan. Bolničarka veli iznenađeno, jučer ili sutra ne znam, ali glasno reče: Uh što je ovaj lontrav. Nasmijao sam se, sam sebi naravno. Da kome bih kada svi ionako računaju da ću i nakon kome biti kusast za dio pameti, znači pomalo lud. Oni ne znaju da sam ja puno puta prije kome bio pomalo lud i puno puta bježao iz kruga tako označenih. To je za mene već uhodana igra. Ne znaju one što se ja nasmija baš toj starijoj bolničarki. Po onom lontravo zaključih na brzake da je ona došlo iz Bosne odnekud i pokoja joj se omakne koje nema u loko rječniku starosdjedilaca. Muče me i ove kćerke. Bojao sam se pitati osoblje jer će pomisliti kako sam bogin s pameću, a uporno se bojim i njih upitati, jer jednostavno ovo što se s njima događa ne može ići tako. Rade obe. Obe imaju djecu., Udaljenost od Zadra do Dubrovnika je velika. Ne bi mogle doći mi u posjetu svaki dan i još svaka svojim autom. Ni govora. Nemaju one love za takav luksuz. Ma, neka! Upitat ću ih sljedeći put kad dođu. Možda će i meni biti bolje. Razbistrit će se, ili će se totalno smrknuti. Nešto mora biti. Možda sam u šibenskoj bolnici? Možda….
Odoše kćerke. Uzjogunjene misli ne uspijevam srediti. Svijest se, sve su prilike, bode sa podsviješću. Sve moje more, sve moje tjeskobe, napinju se do pucanja. Peti je dan, ako dobro i pravilno računam, „kako mi se moja Barbara“ vraća u san, ili po prave, u javu. Krhko je moje razlučivanje. Pojavljuje se predamnom. Nije to nikakva optička varka. Ni zabluda nije. Njezina pojava, ljudi moji, tjeskobno mi srce grije. Mimo moje volje netko pothranjuje moje sumnje. Nije Barbara, nije! Nisam sumnjičav tip, a nu ti vidi, sumnje ipak cvjetaju, jaše me i sve su nepodnošljiviji teret. Možda je sve varka? Možda imaginativne slike? Ako sam sam, onda sam sam sa sobom i u ugodnom društvu. Razgovaram. Brusim sintagme. Metafore izbjegavam gomilati, jer ovi naraštaji što iza mene dolaze ne poznaju sintagmu kićeni stil. Pitaju me što je to? Šutim prikrivajući povrijeđenost. Ma, dajte, recite već jednom, je li to malo kićeni, ili puno kićeni, ili umjereno nakićeni, recite već.Neće vam jezik otpasti. Riječ je o stilu dragi moji, rekoh. Malo se zamisliše. Onda se okrenuše i nastaviše priču kao da mene u blizini i nema. Jedva čujno pjevušim: „Svud okolo su zidovi/ i hodnici bijeli stoje./ Mnogo snova u samoći ovdje mojih uvelo je/. Prošviko gospar. S pjesmom mu se vratio stil. Bar znamo otkuda je u naše krajeve stig’o, razgovaraju udaljavajući se prema vani. Nastavljam razgovarati sam sa sobom. Što ću? Nemam s kim? Ne brine me više ni ono prošvik’o jer dolazi od gologlavih mozgića. Razgovaram sa sobom bez opterećenja. Finiram unutarnje slojeve u sebi. Teče moje preslaganje i pretakanje misli u još nezapisane stihove, prijatelje moje neporecive i neoporezive. To ja uporno dokazujem i potvrđujem Božju i svoju opstojnost. Teško sam bolestan, a uživam. Znate, doktorice, nisam zasićeni malograđanin, nisam zatočenik vlastitog života. – Ne surađuješ! Ne znam što da ti kažem? -uzvrati mi ona zamišljeno. U njezinoj zamišljenosti, učini mi se, naleglo se moje skliznuće u ludilo. Moj sadašnji duhovni život ne može više nitko prepraviti. Udaljila se. Ne reče mi ni doviđenja, ni vidimo se, ništa ne reče. Utonuh u san…. U snu nema „prije“, nema ni „poslije“ Promiču naizmjenično magličaste, pa sve izoštrenije slike. Iznenada postadoh svjestan gdje sam? Što to kuša moja duša?, ili: Tko to kuša moju dušu? Strahovi počeše sukljati iz sve izdašnijeg vrela podsvijesti. Uh ta podsvijest. Ljutim se na sebe. Smotan si, smotan, nego što. Poslije dva tjedna dvojbi kćerke ti, kao usput, rekoše da nisi ni u Dubrovniku,ni u Šibeniku. Znači, u Zadru si. U Zadru, mom zaštitniku i mom napasniku! Ali, sve u svemu – mojoj neizmjerljivoj ljubavi. Toooooo, cure, tooooo! Galamim. Bolničarke trče. Misle da sam prošviko pa će da me bocnu i ubrizgaju mi lijek za umirenje.Ma, neeee! – uglas zavikaše kćerke. Ona crnkasta bolničarka veli plavuši one ko i ćaća im i ostaviše nas na miru. Čuj one ko i ćaća im? A kakve bi to onda trebale biti? Kao bolničarke? A one ne mogu biti ćaća! Smiješno?
Odnekud mi u moždane uleti prizemljaška: O jebem te motiko i ralo/ i ovbo živjet dodijalo!. Malo surovo, više sirovo, ali neka. Može stat, čini mi se. Nije ni meni lakše. Na leđima se otvorila rana od dugog nepomičnog ležanja. Šećeraš sam. Strah me tih rana. Kada će zarasti Bog sam zna? Jedna se rana osilila. Prodrla duboko unutra. Pola godine trajalo je previjanje svaki drugi dan i kada se sve činilo beznadežnim, umirovljenica poče da zarasta. Doktori zamijetiše da se otvor u nutrini sužava. Ide nabolje. Bogu hvala!
Kad nade umiru kumst je biti postojan u ljubavi. Konačno sam shvatio koliko je to veliko, duboko i jako. U duši ples sumnji i iznenađenja. Izdali me, osudili, zatajili, ponizili me moji najrođeniji, a onda oni iz zone sumraka u kojoj me bez pitanja na svijet ubaciše, a sada u njoj svi pucaju od sebičnosti, zavidnosti začinjene zlobom i kukavičluka. Preispitujem se što sam učinio da ovaj svijet bude bolji i sretniji za sve ljude svijeta bar toliko koliko je moja bolničarka Barbara. Vježbam postojanost i onda kada je sve u meni tako nepostojano, uzavrelo, uzburkano kao more, kada sve treperi kao jesenje lišće, ili titra kao žice tamburice? Postojanost se u meni održala i kroz kušnje mladosti kada je mršavo neuhranjeno tijelo pupalo, propinjalo se, raslo i sazrijevalo. Održala se ona i tijekom pucanja spona djetinjstva, kada su dušom puhale oluje i vihori, ljubavi i strasti i uključila se u pucanje obzora dalekih i nedostižnih. Duša oronula cvrkuće i trpko podnosi sveopći metež nekih čudnih „novih sloboda“ koje se sve izazovnije nude. Eskalira sramotno poigravanje sa istinom i pravdom u sve brojnijim novim manipulacijama i izvrtanju povijesnih činjenica. Grude sotonskih laži, podvala i optužbi bacaju se na sve oko nas, sve duhovno i tvarno, a te misli duboko ujedaju. Moj Put, Istina i Život znan je i u meni je. Stojimo naspram svijeta obilježenog brojnim i teškim nepravdama. Zove on mene hukom vjetra i pjenom mora u meni. Iz njega meni slobodnom neslobodnjakoviću rađa se nova Sloboda; rađa se Nada koja u preobraženom meni opet vlada. Ta Nada snaži snagom Riječi i njezinom energijom, a energija je, znano je, bit svega. Vodim borbu protiv sebe, protiv vlastitog tijela i protiv svih. Nagonim skepsu da me kod svakog susreta pozdravi skidanjem šešira i smijuljkom naklonosti.
Znam da borbu s vlastitim tijelom kao fol odgađam, a zapravo polako gubim. Ipak! I dalje me kopka smješa ugode i nelagode nad zaključkom konzilija medicinskih stručnjaka i znanstvenika: – On je vrhunski intelektualac koji se, uz sve drugo, intenzivno bavi nekom umjetnošću. To ga spasilo. Nakon teške kome prošao je bez posljedica. Fenomen je. Na blizu milijun pacijenata jedva dođe jedan takav. Fenomen je, fenomen nesporan. Za dobronamjerne ljude i prijatelje po peru sam „ćup sublimiranog znanja, ćup čist, iskren i uvjerljiv koji u dodiru s ljudima daje puno više nego se od njega očekuje i puno više nego što i sam misli.
Uspijevam se ispružiti. To je prva pobjeda nakon dvadesetak dana. Oči mi bježe kroz prozor, pronalaze svjetlo u kojemu okolni vidokrug riše granice, a ljudi, biljke i stvari poprimaju sve upečatljivija obličja. Gdje si, pajdo moj, na kojem si ti nebu sada? -začuh neočekivan glas. Evo me! Tu sam! Odgovorih piskutavim glasom, a misli o prizemljašima nahrupiše u polja moje duše i u svaku njezinu ulicu.

K r a j

One thought on “Rajko Glibo: FENOMEN”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *