Stojiš pred vratima a slavlje je počelo. Još dolje, na stepeništu, mogla si čuti slavljeničku pjesmu i svirku. Počeli su bez tebe premda ne kasniš puno. Zar se nitko nije zapitao gdje si i zašto te nema? Možda si suvišna, a možda nisi ni pozvana. Uzimaš mobitel i tražiš onu nedvosmislenu poruku.
„Dođi danas u 5. Bez tebe neće valjati. Noa te želi vidjeti“.
Poruka je tu. Sve je jasno. Nema nikakve sumnje da si pozvana.
Još uvijek stojiš pred vratima sa zarobljenim mobitelom u ruci. Držiš ga poput slamke spasa. Dokaza. Odlučiš ne pritisnuti zvonce. Bojiš se da bi reski zvuk mogao prekinuti njihovo veselje. Stišćeš kvaku ulaznih vrata. Hladna je, ali ti je zato ulaz slobodan. U hodniku nikoga. Ti i mrak sami. Preda tobom su još jedna vrata. Ona, iza kojih se događa to, gdje njih ima a tebe još nema. Sad su glasovi jači, isprepleteni zvoncanjem čaša, boca i škripom stolica. Ruka ti neodlučno počiva na kvaki ali je ne pritišće. Nešto čekaš ali ne znaš što. Postajući voajer osjećaš se čudno i nadmoćno. Možeš ih vidjeti i čuti kroz vrata, oni tebe ne mogu.
Netko spomene tvoje ime. Opet krene smijeh, provala smijeha. Odmah zatim netko ispriča prostački vic. Nisi sigurna da li se odnosi na tebe ili ne. U kakofoniji ljudskih glasova izdvajaš Noin. „ Kome si poslala sms poruku?! Nisam mislio na tu Lanu. A na koju si ti mislila?“
Stišćeš kvaku vrata i ulaziš.
Prvo što ugledaš je Noa. Ima izraz lica koji govori da zna da si čula. Nitko ti se ne obraća.
Zvono na vratima trgne sve i uopće ne prekida slavlje. Svi hrle prema ulazu a ti ostaješ opet sama u sobi prepunoj tragova slavlja. Čuješ svaki glas i svaki zvuk koji dolazi iz dubine hodnika. Prilaziš vratima sobe i sada stojiš s njihove unutrašnje strane. Opet osluškuješ i još jednom pretvaraš se u voajera. Izdvajaš samo Noin glas. „ Već sam se prepao da nisi dobila poruku. Uđi.“
Znaš da si uhvaćena na krivom mjestu i u krivo vrijeme i znaš da ćeš cijelu večer biti sama.
Gubitnica do bola. Za nju će uvek biti krivo mesto i krivo vreme…
Stevane…:))…sva sreća…nisam ja ta!!….to tamo neka…
Ne znam Lado.
Da ti je junakinja junak podsećala bi me na nekoga koga svako jutro susrećem pred ogledalom.
Ali muškarci naravno nisu takvi, jel’da…
OfKors!!:)
Kako moze neko tako lepo da pise, kao sto je ova prica, a da daje tako, do bola tupave komentare, kao ovde?
Tko je tup?….zar ja?… 🙁
Svaka čast Lada, odlična priča! Mislim da si ovdje super dočarala usamljenost jedne osobe i unatoč njezinim pokušajima loše uklapanje u društvo. Samo tako dalje!