Mladi pisac (koji baš i nije bio tako mlad) hrabro se zaputio ka crnim vratima. Iznad šarenila reklama i natpisa izdvaja se zelenim ispisan naziv kuće i pojašnjenje da se tu radi o fantastici. Priču je predao dan ranije i bilo je vreme da čuje mišljenje cenjenih starosedelaca. Ponosan na svoje prethodne radove zakorači pred neobičnu družinu, uglavnom slabo impresioniranu njegovom pojavom.
– Err… Priča… Ja… Ovaj… – zamucao je impresioniran legendarnim pojavama.
– Ah ti si onaj nikogović, kralj patetike. – obrati mu se pozamašni bradonja.
– Pa… Da… – odgovori zbunjeno pisac u pokušaju, shvatajući da se radi o glavnokomandujućem.
– U dobra stara vremena ti ne bi doživeo ni dovde da stigneš! – dobaci lik iz prikrajka i pre no što je stigao da se oglasi, plavooki curetak mu pojasni sopstveno pisanje:
– Kakva konfuzija stilova, žanrova, radnji i opisa! – od tog simpatičnog stvorenja baš i nije očekivao takav udarac i zausti da se pobuni, kadli se opet oglasi onaj što je delovao kao glavni:
– Da si Isidora Bjelica, pa da pišeš o predsednikovoj ljubavnici, to bi možda nekog zainteresovalo, bez obzira što ne umeš da postaviš radnju. Niko ovo neće želeti da čita i voleti na kraju.- pobuna se istopila poput maslaca na tiganju i zakoračio je unatrag kao da je dobio pesnicu u stomak. Međutim bilo je prekasno da stigne do vrata, pa ga sustiže tirada antipatičnog stvora koji je zaseo za čelo stola:
– Vidi, reći ću ti nešto: ti si kao pisac potpuno beznadežan i nikakav konkurs, nikakva kibernetika niti magija ne mogu od tebe učiniti išta vredno pomena. Ako se na ikakvom konkursu tvoja priča nađe bilo gde osim poslednjeg mesta, to samo znači da učestvuju mnogo veći duduci od tebe. – posle ovoga nije imao mnogo izbora osim da pokuša sa izvlačenjem zaključka.
– Pa dobro, imam utisak da priču nećete objaviti… – grohotan smeh ga prekide.
– Za tebe je najbolja opcija da ne budeš izvrgnut javnom ruglu; kakvo bre crno objavljivanje. – dakle ovde nema ništa za njega, pomisli ne baš tako mladi pisac. Htede makar da sazna gde da se obrati nadalje.
– Možda bi mogli da mi kažete gde se predaju radovi za Ferin konkurs pa… – ovo je izazvalo još žešću salvu smeha nego malopre. Odgovor nije zvučao nimalo optimistički.
– Ti bolje da ne saznaš, da nas ne brukaš. – koračanje unazad dovelo ga je do samih vrata. Pokušavajući da spasi ono malo dostojanstva što je preostalo, trudio se da deluje što pribranije, potajno se trudeći da dohvati kvaku. Lepuškasti curetak se ponovo oglasio:
– Ovaj treba da menja stanje svesti, a sa tim će doći i prihvatanje kritika. Ne vredi mu davati kritike koje mu ne ulaze u glavu. – ona ga je posebno nervirala. Uostalom, više mu nije ni bila toliko simpatična. Ovoga puta je uspeo da izgovori što je naumio.
– Nije tačno! Osluškujem vaše kritike! – bradonja mu se obrati pomirljivim tonom:
– Svako mora da prođe određene faze rogobatnosti, lutanja, polupismenosti i dezorijentisanosti. – tražeći bilo kakav spas zabuljio se u onu curu, ali to nije promaklo njegovim krvnicima.
– Eh, ponudi se da je malo utešiš. Kad ti već pisanje ne ide, možda možeš da joj masiraš noge, spremaš kafu, šetaš kuče. Batrgaćeš se doživotno u kategoriji beznadežnih slučajeva…
Najzad je dohvatio kvaku i izleteo glavom bez obzira.
Neko vreme društvo za stolom je gotovo zaboravilo na pridošlicu, da bi zatim spontano, razgovarajući o konkursima, opet stigli do neuglednog stvora.
– Pazi, pući na Ferinom konkursu znači biti dva metra ispod teorijski zamislivog dna.
– Ako ih razni glupani poput ovoga od malopre počnu zasipati, to je blamaža…
– Zašto blamaža? Zato što je jednom proturio njušku ovamo?
– Ma pusti te kmetove njihovim igrama. Jednostavno im zabraniš da predaju priče i gotovo.
– Tražiš da branim nepismenima da predaju priče ovde? – tek što je predsedavajući to izgovorio, šuštanje na ulazu ispuni ih jezom. Neprekidna bujica tek je započinjala.
Kroz dovratak je upadala nepregledna gomila ispisanih papira. Nije im mnogo trebalo da shvate da se gnjavator vratio.
Šef je očajno zagnjurio lice u šake dok je gomila pisanija svakim trenom sve više rasla.
– Izgleda da nismo dovoljno ubedljivi; čovek nastavlja da piše… – progunđa nezadovoljno.
– Ma, nek piše, bolje to nego da zlostavlja maloletnike. – oglasi se nervozno odmeravajući narastanje nivoa poplave brkica iz ćoška.
– Možda bi pomoglo slati odgovore u pismu natopljenom antraksom. – zaključi nesretnim glasom glavnokomandujući ustajući od stola i pokušavajući da se priseti u kome pravcu se nalaze vrata.

2 thoughts on “Stevan Šarčević: Pisac”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *