Jagoda Kljaić: PASAT DONOSI RIJEČI

Nije lako kad krene pasat. U kasno poslijepodne, skoro predvečerje, poslije sparnoga dana, čije je jutro obećavalo još jedan dan iz snova. Pasat donosi kišu u izmorene oči i, morskom vodom oprani, kamen na prsa. Nema sile koja ga može spriječiti, odagnati ili mu promijeniti smjer.
Polako nailazi, javlja se i šalje signale, samo što ih ne raspoznajem. Kad se raspojasa svom snagom vladara i zauzme prijestolje, na kome su doskora sjedile moje želje poduprte radosnim nadama, onda je već za mene kasno. Tonem u dubinu oceana, čak i ne mlataram rukama ne bi li se održala još malo na površini.
Kad me pasat mogao tako iznenaditi, unatoč njegovom poštenom odnosu prema meni i pametnim vibracijama što mi ih cijeli dan upućuje, onda i nisam zaslužila bolje od potonuća.
Ipak, možda se ne utopim za vječnost, valovi nešto talasaju, šapuću, jednakomjerno. Do njih, u dubini, pasat ne može.
R i j e č i, r i j e č i, r i j e č i … Njih imaš, one su tvoje blago, one te trebaju i očekuju, njih ne smiješ napustiti. Što bi one bez tebe, kome bi bile potrebne, ta tko bi opjevao ovaj današnji pasat. Tko bi se njima poigrao, spojio u ljubavni par dvije koje to nikako ne mogu biti, dao važnost onoj koja znači nešto ružno i odbojno. Tko bi izmislio razzvjezdanu rijeku raspolućenih obala, šatirani san i dugu kao proroka, elegiju iz sokaka i školjku koja zamjenjuje majku.
Zazvaše me i same riječi s obale, postadoše glasnije od toploga pasata. Zavapih i ja sa tamnoga dna, obavijena kracima meduze i okružena morskim psima. Uplašiše se mojih krikova, raziđoše se, stisak popusti i r i j e č i me izvukoše na mirnu morsku površinu.
Nema više pasata, kamena i kiše. Možda ih nije ni bilo. Često mi se učini, izbliza, da je nešto veliko i značajno i predugo mi treba da pogledam iz daljega. Dotle me pritišće, lomi, grebe, trga, razapinje, gazi, šamara, davi, premlaćuje. Nisam se znala braniti, dok pasat ne donese r i j e č i.
Ništa mi više ne možeš, dragi moj dragi! Danas je bilo i zadnji i posljednji put kad sam i ja mislila – kakav loš dan, užas, kako ću te minute, što plaze kao puževi, zadovoljni i sigurni poslije kiše, kako ću ih prebroditi, pa nemoguće ih je brojiti, a kamoli živjeti. I biti dobro, normalno, sve oko sebe shvaćati, čuti i vidjeti, razumjeti, sa svakim lijepu riječ progovoriti, skuhati kavu namjerniku i nenamjerniku, ponuditi keksiće sinoć pečene za tebe. I znati da se, svaku od tih sekundi u razigranom beskraju dana, nestvarnost može promijeniti u stvarnost. Kakvu sam u vlastitim mislima priželjkivala, prije nailaska pasata.
Pojela sam sve što sam u kući imala i što se moglo pojesti, onda sam prešla na travu u dvorištu i biljke u bašči. Udebljala sam se taj jedan dan toliko da sam sigurna kako me takvu ne bi više želio voljeti. I tek onda primijetila da je preko livade nadošlo more i zavijorijo pasat. U sumrak sam shvatila da je dan prošao, da su i puževi stigli na odredišta, valovi našli svoje putanje, vjetrovi odredili smjerove, a ja se svima njima prepustila, ne znajući što i kuda sama sa sobom. Da se ostvarim na dnu oceana, jedinom mjestu na kojem do sada nisam bila.
Počinje li to, danas, neki novi život za mene. Kad proglašavam da je jedan dan toga novoga i moga biserniji i zlaćaniji od sveukupnoga tvoga.
Nema više čekanja. Nikoga i nikad. Riječi mi mojih, njima se od danas zaklinjem.
S kim bih se to, vjernijim i sigurnijim, mogla dogovarati. Znati da me ne želi prevariti i pokušati prilagoditi svojim potrebama. Biti sigurna da me neće izigrati i povrijediti. Omalovažiti i podcijeniti više nego sam zaslužila. Ne lagati, ne glumiti, nemati više lica. Biti uvijek utočište i mjesto mirovanja i spasenja.
Riječi su, od danas, moj prijatelj i ljubavnik. Izlaz iz jučer. Oslonac i vodič u sutra. Sigurnost koja me čeka uvijek i na svakom mjestu i što me nikada neće iznevjeriti. Pouzdana ruka koja me neće ispustiti, vidar koji će liječiti sve moje rane. Sve staze do svjetskih čuda za mene su prohodne. Ledenjak me ne može zaustaviti, pingvini će me ugrijati, močvaru ću preplivati na leđima krokodila, kamila će me kroz pustinju prenijeti. Zmija mi pokazati put kroz džunglu, snježni čovjek me odnijeti na visove svijeta, kondor mi sve to pojasniti iz oblaka.
Koju mi sreću donese današnji pasat. Kao da smo se tajno dogovorili i razumjeli. Vjerojatno je on već imao razrađen plan, sigurno me dugo gleda i zapaža kako se mučim.
Od danas ne putuju riječi u vjetar. Tebe umećem na njihovo mjesto i odašiljem u vrtlog. A riječi pretvaram u ljubav.
Dragi moj, sva sretna mijenjam tebe, orkan i maestral, tramontanu i sjeverac, povjetarac i buru, lahor i tornado, vihor i fen, za samo jedan pasat. Ovaj današnji.