Krletka nije načinjena za dobrobit ptice, često sam govorio gospodinu M. nismo bili … a nismo bili ni daleko, da budemo prijatelji … siromašno je reći poznanici, a opet, laž ima više lica, istina samo jedno … Njegovo držanje četiri para kanarinaca … podignuto na višu, znanstvenu razinu … naime vodio je dnevnik, snimao im glasanje, pratio stručnu literaturu o njima, u početku okrenut podsmijehu, kakav nalazimo u Andrićevim prozama. Vremenom taj podsmijeh bivao je sve manje vidan, a divljenja još uvijek, nigdje na vidiku … No gospodina M. nisam odabrao za ovu priču, iskreno nisam se ni nadao ovoj priči … zato mi se i ne ide riječima po njegovoj vanjštini, ni nutrini … odabrao se sam … slovo M. mislim sasvim je dostatno gospodinu, stjeranom u jedno jedino slovo … u slovo M. Iz navike, kojoj u obraz sve staje, izbunari mi se, ispred kućnoga praga, što kući priječi, da bude, za u svijet odaslana, sa davno namještenim osmijehom na usnama, koji je više profesionalna deformacija, nego ogledalo duše … Onaj mu se zlatni zub na sredini vilice, pomicanjem usana preko kvarnih krnjutaka, pali ko’ svijetlo u zahodu, došlo mi ga povući za nos, uže na vodokotliću, pustiti vodu za njim … ali opet, bili smo na dobrome putu da postanemo prijatelji … A i ljudi smo po Bogu, nismo psi, pa opet, ljudi i psi … Za razliku od pasa, koji svoj osvojeni teritorij, obilježavajući ga zapišaju … čovjek ga često, preko svake mjere, zasere …
-Ma dobri moj čovjek ( rupi mi u kuću a da ne stigoh do kraja ni otvoriti mu vrata, gospodin M. Ptičar.)
–Slušaj anđela mene, sjede za stol ne čekajući ni da ga ponudim čime, uze čašu vina i komadić nasječene pancete sa stola ,… dobri moj čovjek ko što sam i sam … natrpana mu usta priječe riječi … ne mogu vjerovati da su prije u Dalmaciji živjeli ovakvi tipovi predstavnici vrste, da jesu, onda sigurno ne bi bilo one:“Što je na stolu to je ponuđeno“… opra čovjek stol namah, kao da je preko njega prešla perilica.
– Ako nema više gušeći se zalogajima ko poplašen, ma neka, nema veze, nećemo se ćuti, svoji smo, svoje se meso ne jede … Sve zali još jednom čašom vina, te se dobrano pomuči, da podrigne, što i učini ritualno … Poboja se da će iz njega liječnici pincetama vaditi
-E sad je leglo dobri moj čovjek … ako nemaš što slatka, može i kava, slađa…-Prvu polovicu života moj čovjek, nisam želio sramotiti majku … drugu polovicu života moj čovjek, nisam želio sramotiti ženu … na kraju sam moj čovjek osramotio život, ne živeći ga … A ptice … gledam ih … ne da mi ih se nagledati … i zamijeti jednu ženku koju nazvah Sara … Ta je na svaki cvrkutavi zov mužjaka podizala rep, ne odbivši ni jednoga … dok bi se druge tri ženke micale u kut krletke, grubo cvrkućući na nju … Vidiš moj čovjek i među pticama postoji bon ton „ ptičji bon ton“… Kada ih hranim, mužjaci se pomjere u stranu, puste prvo ženke, međutim one tri, radodajki Sari, ne daju ni primaći hrani … kada dođe red na mužjake, oni se gle čuda, pomjere u stranu, prepuste svoju hranu Sari, dok one tri u kutu krletke skapati hoće od cvrkutanja i prijetećih zamaha krila prema Sari … Ma vidiš li ti to lipi i pametni moj čovjek, ko što san ti i sam … a …. ajde sad reci …
-Naš svijet je ubrzan … Ljudi nemaju vremena za snove … Često nisam siguran da sam spavao, znam da sam sanjao … Istina je da uvijek postoji jedno „ Ali“… Ja koga volim moj čovjek, tome podižem oltar u srcu … Moj čovjek … Ljubav počinje u zvijezdama završi u prostoriji za razgovor, nekoga odvjetničkoga ureda … S odlaskom ljudi, odlaze sjećanja … Svi smo mi bolesni smrću rođeni, ne živimo već red svoj čekamo za ukop, dva sa dva pod ledinu, i ništa stvoreno na taj put ne možemo ponijeti sa sobom, samo dobra djela ak ih imamo …
-Ne nazdravljaj mi sa živio … živjeti se može i na aparatima … oprosti mi na suzama, oteše se same … Nekada tako sam od sebe zaplačem … A nekada tako sam od sebe iz čista mira prasnem u smijeh … Ja nemam izlazne maske, jednostavno sam takvi … maska je bolest života …Svitanjima, tuge moje umivaju lice … Moj čovjek … dođoh ti reći ovo za ptice … znam da ćeš reći da sam pošao na kvasinu … često se pogreškom prirode činim, moj čovjek … suvišan čovjek u pustoj zemlji … Pravila nam nameću, ljubav bi da živim, moj čovjek … Dnom života koračajući, krvarim korake … Zatvori se među ptice, zato što se širom otvori ljudima … Među pticama nađoh bolje ljude od ljudi samih, ono malo što ih još osta, moj čovjek … Nije cilj proći kraj ljudi, moj čovjek, cilj je biti sa ljudima, a ja sam svoje ljude našao među pticama, moj čovjek … Nemoj da te prebaci pamet … Da postaneš dio krajolika … Stručnjak za samoga sebe … Srce je sporije od uma … Odoh ja, ne brini se, izvještavat ću te i dalje o Sari, o ona četiri muška i o one tri, po strani … Stoj mi dobro moj čovjek … Eto mene i sutra … Još ti ovo mogu reći … a što da ti kažem … moj čovjek …
Ode čovjek namah, kako i dođe, a da ja još dugo, ne dođoh sebi … tišina među nama osta bogata mislima.
