U tri velike i svijetle sobe, međusobno povezane malim zagušljivim hodnikom, na drugom spratu Suli – hana, smještenog nedaleko od rijeke Vardar, već je nekoliko mjeseci živjela Saliha – hanuma, starija mršava žena oštrih crta lica, tankih usana i uvijek mirnog pogleda, sa mužem Mehmedom i djevojčicom Tahirom.
Svako je mogao lako zaključiti da ovo dvoje ljudi ne mogu biti roditelji djevojčici, ni po godinama ni po fizionomiji, jer je ona bila vižljasta, imala svijetlo smeđu kosu i modrozelene oči, a ovaj par izrazito tamnu put, crne očiji i nizak rast. I dijalekt kojim su govorili turski jezik nije im bio isti.
Saliha-hanuma je jednom, u razgovoru sa najboljim kundurdžijom Muharemom u Bit Pazaru, kazala kako je njen rahmetli otac imao isti takav dućan, a na njegov upit gdje, kratko je odgovorila: Daleko!
Svakoga dana nakon doručka, mršavi djevojčurak, Tahira, otišla bi do Kapan – hana, pa se poigrala okolo Čifte – hamama, a na kraju, pored Kuršumli -hana pošla gore prema tvrđavi, gdje je zadivljena gledala vojsku kako izlazi i ulazi u kasarnu.
Kad bi je Saliha – hanuma korila što tamo odlazi i da nije dobro da puno tumara okolo, jer nije više dijete, ona bi kratko rekla da mora ići na tvrđavu, jer joj je tamo najbolje.
Tahira, pamtiš li išta? – pitala ju jednom brižna starica.
Pamtim velike kamene kule i kraj njih brzu vodu koja je jako šumila!
Trećeg dana kurban-Bajrama, Tahira se okliznula i pala skakutajući putom ka tvrđavi Kale. Nije odmah primijetila ništa neobično, no kad je krenula da ustane snažno ju je zaboljela lijeva ruka. Podiže se i u trenu iz podlaktice izvadi metalni predmet od bakarne žice u obliku kruga, nešto nalik na ogromnu naušnicu. Iz rane je prvo potekla krv, a potom počela da curi crna gusta tekućina. Djevojčica se prepade i pogledom nađe, a potom i ubra veliki list bokvice, tik pored kamene staze, i njime pritisnu ranu. Peklo ju je, ali osjeti toplinu u cijelom tijelu. Podigla je obje ruke i kao da više nije osjetila bol, a nokti dobiše neobičnu ljubičastu boju. Sjedila je tu još malo, gledala nabujalu rijeku Vardar i preko njega Kameni most, pa odjednom poželi da skoči dolje i pređe na drugu stranu rijeke.
Prođe nekoliko dana, možda i više od nedjelju, kad jedno veče Saliha – hanuma primijeti da se Tahira prevrće u postelji i tiho bunca, a kad ju je opipala po čelu vidje da gori kao u vatri. Noć je probdjela pored nje. Dok je siroto dijete drhtalo u groznici, starica joj je mijenjala hladne obloge i učila sve dove koje su joj padale na pamet. Kad bi je upitala boli li je što, djevojčica bi počela drugačijim jezikom od njenog, kojeg je ipak pomalo razumjela, ponavljati nešto poput pjesmice: Bukovice, Bukovice, moja hladna rječice, kraj Bobovca grada tečeš li i sada!
Ujutro, nakon svitanja, Tahiri je bilo lakše, pa umorna žena i izmučena djevojčica konačno zaspaše.
Ali, narednu noć sve se ponovilo i kad god bi Saliha-hanuma pokušala da upita štogod ovo nejako dijete, ona bi, držeći glavu u jednom položaju i gledajući samo u jednu tačku na drvenom stropu, ponavljala riječi one iste pjesmice.
Prođe nekoliko noći da se nije spavalo u Suli-hanu na drugom spratu, pa Mehmed, Salihin muž, vrlo zabrinuto reče iscrpljenoj ženi:
Saliha, moramo nešto učiniti i pomoći joj! Znaš da će nas pitati za nju, a možda i optužiti da je nismo dobro pazili. Štite je Isa-beg Ishaković i Adni – paša Anđelović. Čekam poruku svaki dan!
Narednog dana, Saliha – hanuma obuče poblijedilu djevojčicu i krenu preko Kamenog mosta u mahalu da nađe Marušku, babu za koju je čula da liječi salijevanjem strave tj. bacanjem olova u vodu. Mnogima je pomogla i po tome bila čuvena u cijelome Uskupu¹.
U malenoj i skromnoj babinoj sobi Tahira je legla na poderan dušek. Glava joj je bila pokrivena vezenom lanenom maramom, dok je baba Maruška nešto šaputala i vrtila komad prethodno rastopljenog olova nad njenom glavom. Odjednom kašiku punu tečne sive mase okrenu i baci u maleni bakreni lončić. Tahira se odiže sa dušeka; njene ruke se ispružiše i ukočiše, pa je baba Maruška obuhvati oko krhkog tijela i čvrsto privi uz sebe. Sirota djevojčica je ležala i dalje, teško disala i neprestano gledala u nešto samo njoj vidljivo.
Svojom grubom rukom baba izvadi olovo iz lončića i stade pažljivo gledati. Njeno ćutanje zabrinu Saliha – hanumu, pa je upita, ne čekajući da sama nešto kaže:
Kazuj mi šta vidiš!?
Maruška poče tiho objašnjavati da nije dobro. U djevojčicu je ušao džinn ili još gore, šejtan, i to kroz ruke; zna ona da ulaze najlakše u nejaku i čistu dječiju dušu, ali je ne može kutarisati; u olovu vidi velike kamene kule na brdu sa kojeg se prostire pogled na okolne planine; vidi mač sa uklesanim slovima i kamenog orla; jedna žena, u daljini preko mirne vode, sjedi pognute glave i moli se; vidi mnogo nesreća, grobova i srušenih krovova.
Draga hanuma, puno se zle krvi nakupilo oko ove djevojčice. Moje moći su slabe da bi joj pomogla. Odvedi ti nju kod hodže u Aladža džamiju. Možda bi je on mogao izliječiti.
Naredne noći Tahiri nije bilo bolje i svako malo vremena je ponavljala: Bukovice, Bukovice, moja hladna rječice, kraj Bobovca grada tečeš li i sada!
Sutradan, poslije podnevnog namaza, Saliha – hanuma krenu kod hodže Fahrudina Herevie, rodom iz sjeverne Anadolije, koji je imamio već dvadesetak godina u Aladža džamiji. Zbog njega su dolazili ljudi iz daleka, pa su ga često čekali satima i danima, ne bi li im molitvama i zapisima pomogao. Mnogima jeste.
Porazgovarao je sa bolešću iscrpljenom Tahirom, sa staricom i otvorio Kur’an. Nagnu se nad djevojčicom i započe: Bismillahi ar-Rahmani ar-Rahim . Es-Selam alejkum we rahmetullahi we berekatuhu!
Djevojčica poče da se grči i trese, ruke i stopala je pružala, a tijelo joj se odizalo tako snažno da je glavom udarala o patos.
L-lil-lahi ma fi als-samawati wa-ma fi al-‘ardi wa-´in tubdua ma fi ‘anfusikum ‘aw tukhfuwhu juhasibkum bihi Allahu fajaghfiru liman jaša´ wa-ju´adibu man jaša´ wa-allahu ala kul-li šaj´in qadirun.² – nastavljao je hodža, a djevojčica se tresla sve jače.
Fahrudin hodža prestade sa molitvom, pa upita Saliha – hanumu ko je ova, ni dijete ni djevojka.
Ne mogu o tome govoriti, Allah milostivi sve zna, a naše je da vjerujemo u njegovu volju – odgovori ona.
– Ona je rođena u jednoj vjeri, a prebrzo je prihvatila drugu! Izgleda da joj je majka plemenitog roda, živi daleko i stalno moli Boga da se djevojčica vrati njoj i vjeri. Kad god se za insan bore dvije vjere, šejtan lako uđe u njega. Nemoćan sam, samo je Allah dž. svemoguć. Otiđite u tekiju na drugom kraju Čaršije i nađite šejha Saliha Havadžija iz Konye. Njegove molitve su mnogim bolesnicima pomogle…
Saliha – hanuma dade Tahiri malo šerbeta i krenuše nazad u Suli – han. Ispričala je mužu Mehmedu šta joj je hodža savjetovao.
Starica je i ranije čula za šejha novoizgrađene tekije, čak ga je jednom vidjela. Crna duga odora na visokom i mršavom muškarcu mora izazvati strahopoštovanje, posebno kod svijeta koji je često dolazio u tekiju da traži pomoć.
Mehmed je dobro poznavao sufije i njihove redove, pa je objasnio Salihi da šejh Salih Havadži pripada mevlevijskom tarikatu Mevlane Dželaluddina Rumija iz Konye, koji je rođen u Horasanu, baš kao i njegova rahmetli majka. Kad joj je nabrojao još više od deset sufijskih tarikata, što je zbunjivalo Saliha – hanumu, upitala se zašto li je Allah dž. dozvolio da postoje toliko razlika u jednoj vjeri, kad se svi mole jednom Bogu i poštuju njegovog Poslanika Muhammeda alejhisselama. Ali, nije se u Božije miješati, zaključila je mudro Saliha.
Žene su pričale da je šejh Salih pjesnik i da umije dugo, u zanosu, plesati u krug. Osim toga, tvrdile su, može čitati misli, vidjeti šta je bilo u prošlosti i kazati šta će biti u budućnosti. Još je mogao zaustaviti pticu u letu, razbiti oblak i iz njega započeti kišu, izazvati munju usred sunčanog dana, prepoloviti mjesec na nebu i zatamniti sunce.
Sutradan Saliha – hanuma pođe sa Tahirom šejhu Havadžiji. Prvo je naišla na nekoliko murida, učenika u tekiji, koji je uvedoše u mejdan, sobu za razgovore. Čekajući priđe malom prozoru i vidje u dubokom hladu tekijskoga trijema šejha kako sjedi nepomičan kao kip. Jedan mladić stajao je na ulazu i sprječavao da ga bilo ko ometa, jer on, iako je njegov tijelo bilo, kao da i nije bio tu. Saliha-hanuma je sjela na drvenu klupu i uzela Tahiru u naručje, a krajičkom oka pratila šejha. U jednom trenutku učini joj se da je beživotni kip oživio. Iz hladovine se začu govor kojega je hanuma razumjela i on se vrlo brzo nađe pored njih dvije.
– Ko spozna sebe postaje gospodar svoje duše na ovome svijetu, ali stiče i obavezu zbog koje će polagati račun na sudnjemu danu pred Gospodarem. Stoga svoju vladavinu nad vlastitom dušom treba obilježiti korenjem, kajanjem i pravednošću, kako kaže naš Poslanik – i nakon kratke stanke, pošto je rukom prešao tri puta iznad Tahirine glave, nastavi – Ona je od rođenja u rascjepu više vjera…Oko ove nejake duše vazda su se borile najmanje tri različita duhovnika, kao i oko duša njenih predaka. Taman kada se na njezinu putu počela nazirati razvidnost, ona se ponovno našla na račvanju. Dušu joj pritišće nemjerljiv teret, širi od cijele Rumelije, visočiji od bosanskih planina i oštriji od humskog kamena. U procjepu između neizvjesnosti i neodlučnosti uvukli su se džinni i šejtani koji joj dušu vuku na tri strane. Ima ih toliko da ih moja dova sama ne može istjerati.
– Šta nam je činiti, poštovani šejhu? – drhtavim glasom zapita Saliha-hanuma.
– Nju može spasiti samo zajednička molitva najuzvišenijih molitelja tri vjere…. I to što prije!
– Kakve tri? – htjede Saliha-hanuma reći vjere, ali šejh podiže ruku.
– Javi sandžakbegu Isa-begu Ishakoviću da najbrže što može pronađe gosta Radina, najučenijeg u bosanskoj vjeri, koji spravlja najbolje lijekove od trava, te onoga fratra Zvizdovića, čija je vjera toliko jaka da može popiti otrov a da ne umre. Jedini je spas za nju da njih dvojica dođu ovdje i da zajedno, svako svojom molitvom, istjeramo džinne i šejtane!
Saliha-hanuma se zaledi od pomisli da šejh zna da je djevojčica kćerka bosanskog kralja, ali odmah shvati da on neće izgovoriti njezino ime, niti njezine majke i oca, jer je to bila tajna koja se nosi u grob. Podiže Tahiru mokru od znoja, previše slabu i iscrpljenu, toliko da su joj ruke gotovo beživotno padale pored tijela. Odnese je u han i reče mužu šta joj je šejh rekao. Upita ga je li moguće da pozovu gosta i fratra iz Bosne i to odmah, jer vremena nema za čekanje.
Jutrom ću, poslije namaza, ići da pošaljem poruku Isa-begu u Sarajevo.
Ne čekaj jutra, idi ovaj čas. Neka pošalju najbrže glasnike…
Te noći, oslabljena Tahira tresla se jače nego ijednu noć ranije, a povremeno bi joj se cijelo tijelo ukočilo, kao po nečijoj želji: kratko bi prestajala da diše , a poslije bi se opet tresla, grčila i istezala.
Iza ponoći poče čas vrištati, a čas cviliti, ponavljajući, kao da razgovara s nekim: Ne mogu se vratiti, braco Sigismund je otišo daleko!
Saliha- hanuma je cijelu noć kraj njene postelje učila dove, ali kao da je i Bog digao ruke. Pred zoru, Tahira se odjednom ispruži, ruke joj se ukočiše, a njene nježne šake stisnuše. Saliha pomisli da nešto čvrsto drži u njima. Sa svakim narednim trenutkom glavu i lice je okretala prema nazad, a cijelo tijelo savijala u luk, kao da želi vidjeti nekog kroz prozor.
Samo što je starica izašla iz sobe u hodnik da uzme svježe vode koju je Mehmed donosio više puta dnevno, začu Tahiru:
-Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…
Govorila je sve brže, boreći se da udahne zrak.
Saliha – hanuma se začas vrati u sobu, spusti ibrik kraj postelje i pogleda Tahiru. Ležala je potpuno mirno. Lice joj je bilo bijelo, a ruke prekrižene na prsima.
FUSNOTE
¹ Skoplje
² Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostiće onome kome On hoće, a kazniće onoga koga On hoće – Allah je kadar sve.“