Jagoda Kljaić: CRVENE ČIZMICE U SOKAKU

Dok pažljivo brojim namjerne korake za koje sam sigurna da su zadnji u ovom danu, a polusigurno zakleta da su zadnji zauvijek, jer noć je duga i može donijeti neprobuđeni san, razmišljam: da li ovako ili slično izgleda raj.
Dok se gase svjetla oko moga rasvijetljenoga carstva, razmišljam: bi li bilo korisnije da umjetnoga svjetla nema. Bar u ljetnom i zimskom periodu da život prepustimo prirodi.
Dok se za laku noć pozdravljam sa psima lutalicama, razmišljam: prepoznaju li oni mene i hoće li me se sutra, ako se pojavim u tome dalekom danu, sjetiti.
Dok molim Mjesec da se ne sakriva, jer on mi grije postelju umjesto majke, sestre, prijateljice i ljubavnika, razmišljam: hoće li se ikada umoriti od dolazaka i nestajanja. Ili bar zalutati u neko drugo sazviježđe u kome ga neću moći pronaći. Da li tako ili slično izgleda pakao.
Dok sanjam razbarušenih pokreta, daleko od sada već jučerašnje stvarnosti, razmišljam: je li ovo zaboravljeno svitanje ili prevaziđeni sumrak, jesam li ili nisam, da li ova subota prerasta u petak ili se izlijeva u nedjelju.
Odjednom se iz snježne pahulje pojavi Altamira sa stotine crteža narisanih prije sedamnaest hiljada godina. Tražim u likovima životinja sebe, to bi mi sve razjasnilo. Ne nalazim. Čak ni pse slične onim mojim sinoćnjim.
Odjednom se dvije pahulje, Famagusta i Bilbao, spoje u jedan grad prepun poznatih i dragih ljudi, koje sam upoznala dok sam prelijetala s jedne polutke na drugu. Kako bih izbjegla vojske i civilizacije koje su rušile
Odjednom od tri pahulje izraste Koloseum prepun duša zaboravljenih gladijatora. Među njima osjećam zov vlastite duše. I raj i pakao u jednom. Čistilište ostavljeno Rimu.
Odjednom četiri pahulje zaplešu sirtaki podno Akropole. Krećem prema Keopsu dok se opijam ouzijem i pogledom tražim onu Kleopatrinu otrovnicu. Znam da je ostao samo palucavi jezik i da otrova više u njemu nema.
Odjednom se svih pet pahulja pocrnjeloga snijega stope u bjelinu Antarktike prepunu smrznutih pingvina. Koji se gegaju prema novom odredištu. Pridružujem im se, znam da će naći još ledeniji prostor u kome možda mognemo preživjeti.
Zalazim u pobjedonosni pohod. Poduprta prošlošću iz koje pamtim samo neke sekvence. Bicikl, vlak za Plitvička jezera, dolčevitu iz Trsta, autobus koji prelazi preko goblenske putne torbe, prvi ananas, farbanje poda žutom bojom petkom poslijepodne.
Zalazim u mlinsko kolo koje okreće bujica. Baca me i melje, ali mi ništa ne može. Kad nastupi suša i voda ishlapi, samo poravnam haljinu, povučem rub prema dolje, namjestim naramenice i iskoračim na obalu.
Zalazim u sunčevo sazviježđe sigurna da me ne može spržiti. Tamo me dočekuju pritajenim tinjajućim žarom koji me podsjeća na vrijeme raskošnih balova, izlijevanja vina u dojke, pletenicu raspuštenu od izvora do ušća.
Zalazim u slanoću oceana, nepotopiva u plimi i oseki. Neuhvatljiva od valova, rasplesana na leđima morskih pasa i kitova. Tražim udicu s neke obale, ali ne vidim obalu, pa se hvatam za morsku travu kao za pramac da me bilo kuda odtalasa.
Zalazim u najlaganiju pahulju onoga maloprijašnjega snijega. Pretvaram se u kapljicu bjeline sa nadom da će me pahulja ispustiti na poznatome mi mjestu.
U sokak raspjevan kreketanjem žaba, nadglasan klepetom roda, zatutnjan kasom konja, prosviran kišnim kapima u šancu, umiren lavežom onih mojih pasa.
U sokak zalijepljen crnim i bijelim dudom, ogluvljen rastom koprive, razmirisan cvijetom zumbula, okićen granama tužne vrbe, okupan ozonskom prašinom poslije kiše.
U sokak nafilan nedjeljnim kolačem, nadjeven izletničkim sendvičima, razrezan suvom kobasicom, rašnitan pogačom, podmazan svinjskom masti.
U sokak premazan pekmezom od šljiva, potopljen malinovcem, zaslađen kompotom od dunja, ofarban rođendanskim breskvicama, preliven sokom od izabele.
U sokak razasut od rijeke do neba, ozvučen pjevom cvrčaka, potonut u razmekšano blato, užlijebljen žabokrečinom i ježevom kućicom, raspolovljen između sna i jave.
Crvene čizmice s rupicama na obrazima skakuću od mljekare do matineje, raznose riječi od lektire do omladinskoga sleta, pjevaju sa slavujima i kosovima, gacaju u nabujalom šancu, kupaju se u žeđi za znanjem.
Crvene čizmice obuvaju štikle, presvlače se u kostimić od tvida, zvonko odjekuju po gradskoj kaldrmi, osvajaju sva uporišta, plivaju prema dalekim morima.
Crvene čizmice putuju u daljine, beru narandže na trotoarima, miriše po mimozama na pustom otoku, progovaraju latinski u budućnosti, preseljavaju na novu planetu.
Crvene čizmice se svejednako osmjehuju s vječnim rupicama, podsjećaju na ljubav, zaboravljaju gubitak pamćenja, opraštaju nepravdu, obogaćene svim znanjima.
Crvene čizmice se vraćaju u sokak, širom otvorenih očiju traže nešto poznato, nalaze početak, onaj koji nema kraja, opet kreću utabanom prtinom.
Prtina još jučer izvijugana, bjelja od snijega koji je omeđuje, prošarana koracima, ugrijana izmetom onih mojih pasa, obljubljena mačkama u februaru.
Prtina rukama majke provrtana, plića od čizmica, razmekšana suzama odlaska, obasjana suncem nade, razboljena preniskom temperaturom.
Prtina balzamirana djetinjstvom, mumificirana ljubavlju, skamenjena radošću, optočena vodoskocima želja, nanizana u odlazećim i dolazećim stopama.
Prtina ošamućenih tragova, pomiješanih pravaca, porazbijanih svjetala, nevidljivih ljudi, raskomadanih duša.
Prtina gluha bez zvuka i eha, okrenuta naopačke, neotopiva na ljetnom suncu, nedozvana od onih što je traže, nespojiva sa danas i sutra,
Prtina samo doziva crvene čizmice i želi rupice na obrazima.
Prtina će samo tada postati ponovo prtina u snijegu.