Jednosmjerna priča

Čujem zvižduke smisla. Ispade da će se sam odati. Ili je to samo smisao zvižduka? Kako su male te pobune, kao nespretno ukradene misli, zgusnute na jednoj bibliotečkoj polici, nabacane slično njihovim majkama pri prašnjavom povratku.
Sve je nadživio fenomen prolaznosti. Ove misli već su postrojene da mu ljube skute. Prolaznost će nas odvesti. Ja ću otići i ti ćeš otići. Svi će otići. Kamenje će dobiti noge, a drveće krila. Sunce će se pokriti po glavi i zaspati u hladnom. Budućnost kaska za svojim osipanjem. Ide nekud. Svak je ima i misli je za sebe, prisvaja, a ona i ne pita, ne osvrće se i krače mimo svakog. Ne vidim da se svi boje kraja. Kraja smisla. Sam kraj sebe se ježi. To je nama nepovratnim putnicima pobjeda! Drhti mu staračka vilica. Traži sebe, a moli boga da se ne pronađe. Proći će sve, samo prolaznost sebe proći neće. Fenomen je nadživio sve, sem sebe. Od toga boluje. Od sebe. Čovjeku krije smisao, a za svojim traga. Oholo.
Udružiše se neprijatelji, a među prvima ja i nespokoj. Prođe vrijeme kada smo jedan drugoga nazivali potkazivačem. Ne strahujemo i ne mislimo više o zajedničkom neprijatelju. Tu je.
Vidim žicu za sušenje veša. Razvučena u nedogled, ali visi. Ima kraj. Na žici obješeni sve kraj do kraja, suše se. Eno i mene. I ja visim. I ti. I on. I svi. Pratim žicu do kraja, a tamo prolaznost sama sjedi i plače, posmatra u suznoj dosadi svoje pranje.

Mali ljudi i veliki konkursi

Mijenjali smo boju sočiva kako bi zavarali sebe, da je spirala kojom se krećemo zanimljiva. To je, ipak, bio modni talas našeg vijeka: nemati sopstvene oči i mijenjati boje nebu. Tako smo bježali od pojedinačne krivice za sveopšte sivilo stvarnosti. Milioni ljudi okivali su sebe u iste kalupe, sve u želji da postanu drugačiji.
Glas predaka je psovao našu igru. Gadile su mi se psovke upućene igri, koju su nam zavještali psovači. S kojim pravom oni smišljaju igre koje ćemo mi igrati?! Propast, koja je klela našu kreativnost, počela je da mokri od straha, jer neće moći da savlada obim posla koji joj predstoji. Drhti, a bilo je toga i prije, kod onih psovača… I njoj je svojstven strah od nepoznatog. Kada je svijet dokon, jedino je propast rastrzana od silnog posla.
Neko će morati da smisli nešto efikasnije od propasti. Bog odbija da prlja ruke. Đavolu je dosadilo da se više ponavlja. Šuška se da će čovjek, sa malim č, pobijediti na konkursu, koji je sam raspisao. „Namještaljka!” Preci se opet bune i psuju, pljuju. Ali, takvi su naši konkursi, raspisani od malih…

Aleksandar Ćuković, rođen je 27.marta 1991. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Student je Fakulteta političkih nauka u Podgorici, na politikološkom smjeru. Najmlađi je član Književne zajednice ,,Mirko Banjević” iz Nikšića. Autor je knjige „Sporedni poredak”,koja je trenutno u štampi.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *