Tolike godine gledam ovu uvalu, poslije razvojačenja još i više. Kamena gromada izronila iz mora, naslonila se na obalu ravnu kao ploča, kojoj se kao nekome kupaču ne da iz vode i cijedi se tek podignuta rukama kamenim, snagom mišica iznad, a voda s nje, zapljus morskoga vala, otječe kroz uske kanale, izmiče zmijskim gmizanjem, migolji između šaša i trstike, voden-cvjetova lopoča do zvir-vode pojavnice, zvire vode iz kamena, miješajući se morska i slatka u boćatu.
Putovi koji vode obali, moru, otocima, rijetki su poput dugih sivih gmazova ispruženih na popodnevnom suncu kape nebeske, kao da će svakoga trena zagnjuriti u vodu i krenuti k ovoj ovamo obali.
Uza sami rub neba put s kojeg se kao polegle ptice podižu oblaci, kako tko naiđe, a rijetko tko naiđe do Romi, koji žive uglavnom od skupljanja staroga željeza i drugog metalnoga otpada. Žene voze duga visoka kola u koja su upregnuti, do gole kosti, izgladnjeli, konji preko hamova visi bakarni otpad i staro željezo. U njemu, našavši neku rupu, leži zaspao stari ciganin.
Kada me baš u tome trenu, u trenu toga i takva prolaska Roma, sprži vatra velike ideje. Poduzeti nešto… Poduzetništvo!
Ej?!… daju kredite i šakom i kapom. Male kamate, za početi posao. Braniteljski krediti. Očistiti ovu valu, to mi je djedovina… i podići ribnjak, ribogojilište.
Trijumf volje ili bijeg iz svakodnevnice u kojoj je sve i uvijek u isto vrijeme bilo isto. Oteti se sivilu dosade, blažene ravnodušnosti, tromosti duha… Odlučih ne pokolebati se. Toliko papira. Neprohodna, duga i daleka, gluha, mračna šuma propisa, i administrativnih zavrzlama. Preživjeti političke telce koji su svoje ponamještali po uredima, biroima, kancelarijama, a za svaki se papir tele (s krajnjim dugim e), šalju me od jednoga do drugoga, čuvaju posao dajući ozbiljnost tom kružnome toku, od vrata do vrata.
Sve veze, znane i neznane, dva i pol mjeseca iz dana u dan iz grada u grad, sjedim ja na stepenicama dok se birokratkinje guzlaju s guza na guz, i gledaju na mene kao na zakotrljano govno. Koju još potvrdu da mi dopišu, kakvu taksu naplate, dok prepričavaju neku tursku seriju jedna drugoj mobitelom, gestikulirajući da izađem vani. Pa, izađe, onim svojim hodom kao po modnoj pisti s nehajnošću i, ne pogledavši me. Više se i ne vrati.
Sutra sam došao točno u sedam, dok mi točno u devet, bez objašnjenja objasniše, kako djelatnica danas ne će ni doći. Ne znam, napisa li itko knjigu:“ Kako se kalio mali obrtnik?“ ili “ Mali obrtnik u raljama administracije“. Trebao bi – uvjerih se.
Tko zna do kada bi trajala ova jebada da ne jebah mater gradonačelniku na stepenicama, a od prispjeloga policajca ne načinih ležećega policajca. Gradonačelnika za gušu pa pred ured ove lickuše, što se zaključala u kancelariji, grijalicu stavila među noge i plače u mobitel: -“Znaš kako sam plakala kada je umrla Esmmeralda u seriji, i kako mi je došlo žao Huanna, na njemu se vidi koliko je voli, i koliko pati! Ona mi je ljepša od Šeherzade iz „Tisuću i jedne noći“… a Omar mi je: uh da mi je… uh da ga… uh da me… kada onako pogleda onim očima ja se sva… Kupila sam „Studio“ da vidim hoće li se ubiti i, jesi li primijetila draga koliko su ovi u turskim serijama preuzeli naših riči… ostani na mobitelu netko mi kuca.“
Otvori vrata ureda, ugledavši gradonačelnika ni malo zatečena, malo podignu grudi, pogladi se po guzicama: – „Ja baš krenula vama!“- pa otpusti još jedno dugme i onako duboka dekoltea zanjiše širokim bokovima kao kakav dobar starinski krevet: – „Još uvijek kada se u snu prenem pogledam da nisam s vama u Inter-kontiću Mrkvislave, mrkvicu vam vašu…“
Ja ne izdržah više, navukavši na sebe, ulični habitus: -Nigdje ti ne ideš dok ne potpišeš da je ovo sve od papira što mi treba za kredit pa se onda vas dvoje navlačite i mrkvajte bez mene, tebi i onako lickušo mrkva viri iz očiju, ovoga puta otvori oči ne međunožje već oči….oči… zajebeš li što, mrkvat ću ja – ja tebe kada se vratim, skupit te preko stola, a glavu ti zabiti u te naslagane predmete da bar tada pogledaš koji. Ona napravi neki potez kojim naglasi gađenje i tek procijedi kroz zube:
-P – r – o – s – t – a – k! dok se gradonačelnik uketio, zavukao u kut, skoro pa iza otvorenih vrata, kao miš u rupu. Dobih papire i ispraćen do istražnoga sudca, prenoćih u policijskoj postaji, nakon što gradonačelnik odustade od podnošenja krivične prijave protiv mene, a udareni policajac reče da će to kada tada riješiti sam sa mnom i: da ne mislim kako sam dobro prošao, osudiše me na slobodu tjeskobe i očaja kritičara sistema i vremena, zapitan nad osobnom vrijednošću, vrijednostima, a onaj književnik Miroslav K. kucnu po moždinama: “Toliko političkih protuha koliko ih se skupilo kod nas, svijet nije vidio otkad ga ima.“ Za njih sam ja, moralni entitet. I to onaj treći koji Hrvati u Bosni bezuspješno traže.“ Dalo bi se još toga pa i o ovome Trač-gradu, ali bojim se nezanimljivoga i javnoga … a sjećanja usprkos, kao lijevak sužavaju se kako starimo…
Predah papire za Braniteljski kredit, za Samozapošljavanje! Obećanja šumom a gola životna realnost prašnjavim drumom u kontekstu vremena, bez komunikacijskog kanala, frontalnoga pristupa… Valjalo je naći dva jamca… Skoro odustade… E jesam i ja… Da u more udrobim suho bih pokuso. Napravio od sebe ploču ispod mrtvih konja. Ja psu. Pas repu. Rep ne ću! Gdje sad. Lako je biti jesen-begović, ali biti proljet-begović?
Taman da vratim papire, kad pred mene dvojica. Znam obadvojicu s crte… Skoro pa isto, od ideje do bez izlaz-staze. Ali, imaju ideju: Da se udružimo pa naizmjenično jedan drugome budemo jamci… Jedan podiže kredit za tov pilića. Drugi podiže kredit za stado ovaca. Ja podigoh kredit za ribogojilište. Ruka ruci. Potpisasmo papire. Pare na ruke.
S pravom, strah me bi od veselja… Kako imenovati ove emocije? Onaj što je tovio piliće propade od prve, pojavi se neka „Ptičja gripa“!- pa i kad je besplatno pošao dijeliti piliće, nitko mu ne uze niti jedno. Onaj što oformi stado od stotinu ovaca, jedva dobi gdje kojeg janjca, u dvije godine zaredom… Pozva ove iz mjerodavne službe. Oni pregledaju stado. Stado zdravo. Nema nikakve bolesti. Kad pogledaju bolje a ono na sto ovaca jedan ovan. Od sramote i bruke rasproda stado i odustade od svega. Još se i danas pamti što mu jedan od njih reče: „Zamisli sebe među sto žena, da sve i jednu zasvrbi u isto vrijeme, što je jadnik mogao biti među njima, stotinu ženski, ni ginekolog. I navuče osmijeh od uha do uha. Pojavila se i majica s njegovim likom, glava njegova, tijelo i rogovi ovna, a ispod natpis: “Ja bih samo da pogledam!“
Ja naiđoh na toliko pomoći i angažiranosti kod svojih, počašćen od onih zlonamjernih, zajedljivih jer takvih među nama nikada ne usfali: „Lako je njemu, došao u punu kuću, na ženino, uzeo kći jedinicu… „nevjesta“, „donjac“, „dojinac“, „domazet“, udo se…
Kažem, ja naiđoh na toliko pomoći kod svojih… Svatko poduze nešto. Svi su voljeli doći u ovu valu, u ovaj netaknuti nebrušeni dijamant prirode… Prije očito nisu imali razloga? Uredimo ribnjak, podijelimo obveze i zaduženja. Nabavismo mlađ i hranu za ribe. Naizmjenično čisteći rešetke kaveza kako bi voda slobodno strujala, jer bez tog slobodnoga protoka vode nema dovoljno kisika i nastupa pomor ribe. Učio sam, naučio…Radih sve po naputcima struke… i pokazaše se rezultati… A na njih udariše nameti, za vodo-doprinose… Njih sedam. Na moju vodu. Vodu na mojoj zemlji. Kao da je gradski vodovod. Još da ugradim sat pa da očitavam potrošnju vode koliko koja riba „osobno“ popije vode. Pa za onečišćenje vode. Vode koja otječe iza riba, dalje. Pa, doprinos za šume. Desetak kilometara okolo a drveta ni nacrtana. Pa, doprinos za rijetke vrste životinja i bilja. Pa doprinos za onečišćenje okoliša pa doprinos za onečišćenje zraka. I, za što već ne…?
Pokazaše se i nakoćene vidre, koje više ribe izvukoše vani nego što pojedoše… Na onako obezglavljenu, crknutu… obrušivali su se galebi… Vidjeh i ogromnu, dugu zmiju koju do tada nikada ne vidjeh, kako s glave, proždire ribu. Za čudo i čaplje koje se noću u jatima obrušavaše na ribnjak. Napravim prigovor državnome uredu za odštetu jer: vidre, rijetke zmije, galebovi, čaplje, pripadaju državi. Kao što podnose i ovčari za ovce koje im zakolju vukovi… a kazna za njihov odstrel pa slijedom toga: ponadah se da ću biti obeštećen. Sve fotkao, dokumentirao, navedoh i svjedoke koji ovjeriše kod javnoga bilježnika svoje izjave i poslah!?
Nakon nekoga vremena dobih odgovor da: ovo s čapljama je fotomontaža, jer sva se struka slaže da čaplje ne lete noću, i da su ovaj moj zahtjev registrirali kao pokušaj prijevare mjerodavne osobe, o čemu će se očitovati nadležne službe.
Dovedoh novinare, TV ekipe, koje snimiše nalet čaplji na ribnjak, u osam navečer, u deset na večer, u ponoć… svaka dva sata, za redom… ,,, Na poslane materijale dobih odgovor: da je upravo on doktorirao na čapljama i drugim pticama močvaricama, i da se raspitao preko interneta kod mnogih kolega, pregledao literaturu, i da nigdje tako što ne stoji, ni u nasluti. Čaplje noću ne lete.!. Noću ne lete! Ili sam ja: „pametniji od cijele svjetske struke, enciklopedija, literature“ i da im se više sa mnom ne da gubiti vrijeme niti polemizirati nauštrb važnih projekata koji za to vrijeme čekaju…
Kada je tako, ja nabavih dobru sačmaricu, reflektor i počeh noću skidati čaplje koje to nisu.
Sada je protiv mene podnesena krivična prijava. A ja sam za svjedoka odbrane pozvao, ovdje rečenoga doktora znanosti, čapljara da posvjedoči u moju korist: da je optužba protiv mene neosnovana i da imam od njega izjavu u pisanome obliku na kojoj neupitno stoji potvrđeno i od drugih stručnjaka i sveukupne struke:
“Čaplje noću ne lete!“
