SVE PRIČE SU FIKCIJA I NEMAJU NIKAKVU SLIČNOST SA STVARNIM LJUDIMA ILI DOGAĐAJIMA
Beograd, 2009 godine

Leto je bilo vrelo i na ulicama je bilo puno lepih devojčica. Glavni urednik poslao je Vitomira, novog fotografa, da za novo izdanje popularnog nedeljnog lista kog nećemo reklamirati i u pripovetci ćemo ga zvati »Misao dana« da »uslika par lepotica« kao informaciju čitateljstvu u unutrašnjosti kakve »ruže« šetaju svoja skladna tela našim ulicama i našim plažama.
Vitomir, i sam ljubitelj dobrih prizora polete sa radošću na zadatak.
»Gde li ću prvo?…Kalemegdanska terasa krije prave lepotice, ali ima i mnogo strankinja. Neću da me neka tuži ili zvekne po glavi« odluči i uputi se ka Adi, za nepoznavaoce Beograda jednom od najfrekventnijih mesta za sitauciju zvanu » želim da svi vide kako sam lep/lepa i kakv mi je tonus mišića«.
»Tamo ne mogu da omanem.» mislio je dok se novi autobus »Donacija Japana« spuštao od Centra ka delu grada koji se naslanjao na rub reke.Vitomir je imao kola, ali ih je čuvao za privatne prilike. Od svog glavnog urednika stekao je naviku da bogatstvo ne pokazuje. Proćelavi, oniži urednik i danas je u svojoj 55 godini, glumio siromašnog, opozicionog i poštenog novinara koji »jedva sastavlja kraj sa krajem« iako je među kolegama važio za jednog od najpromućurnijih i nabogatijih. A i najbliskijih policiji. Pravi novinari prezirali su ga i njegov list zvali »šundom« što i nije bila cela istina. Ponekad bi čitaoci mogli pročitati i poneki interesantan članak. »Pričalo se da boluje od ciroze i niko zbog toga ne žali« pomisli Vitomir, posmatrajući lica putnika.
Izašavši na Adi uputi se ka jezeru. Već iz daljine dopirala je cika i buka, muzika i sve ostale tonske situacije, koje su bile karakteristične za dane leta.
Snimio je nekoliko dobrih fotografija već na početku rada, tako da odluči da se odmori na nekom tišem mestu. Prepešačivši dva kilometra došao je do mirnog kafića, zaklonjenog u senci platana.
Naručio je kafu i pivo, promatrao prolaznike i kupače. Uoči jednog finog, plavokosog gospodina koji mirno zavaljen čita neki roman.
»Interesantna, arijevska fizonomija«. Po svim odlikama svog izgleda gospodin bi mogao biti neki banskarski službenik, ataše neke Ambasade ili strani predstavnik neke velike korporacije.
»Dolaze da uživaju u našim ženama i našoj hrani« pomisli Vitomir; potpuno nesvestan činjenice da niko ne bi izabrao naše popularno rečno jezero za letovanje, osim ako ga posao ne veže za ovaj Grad.
Gospodin je primetio njegov pogled, stavio naočare za sunce i mirno nastavio da čita.
Vitomir je bio nervozan. Mora naći nešto ekskluzivno. Neku posebnu . Tako je bar urednik rekao.
U tom trenutku asfalironom stazom je proletela zanosna lepotica na skejt bordu.
»Izuzetna je. Sačekaću da obiće krug, pa ću je snimiti.«
Naruči još jedno pivo, znajući da plavuša ne može obići jezero sledećih sat ili više.
Trebalo joj je četrdeset pet minuta, jer taj dan gužva nije bila velika.Uočio je iz daleka, pripremio foto aparat i slikao nekoliko dobrih fotografija. Ne primećujući da mu je u drugom planu gospodin, za kog je mislio da je stranac.
Zadovoljno spusti foto aparat kraj sebe i zamahnu rukom ka konobaru.
U tom trenutku ruka mu se ukoči.
»Aj, sad lepi vadi taj film«. »Stranac« je stajao pred njim i govorio beogradskim naglaskom.
»Molim?« reče pokušavajući da oslobodi ruku njegovog stiska.Vitomir je bio oniži i ne preteran jak, a plavokosi arijvec brat bratu 190 cm.
»Kažem vadi film, da ne vadim službenu legitimaciju«.
Vitomir se usplahiro, osvrćući se.
»Ja sam profesionalni fotoreporter. Ovde sam na zadatku«
Plavi je stajao kao ormar i dalje ga držeći za ruku. Konobar se pravio blesav i niko od obližnjih kupača nije pokazivao ni najmanji trag želje da mu pomogne.
Vitomir se ušeprtlja.
»A kakvu legitimaciju? Ja sam PRESS! »povika naglas, u nadi da će neki ljubitelj demokratije skočiti da mu pripomogne.
» A ja sam DB. I mi znamo Vas male pacove, šunjate nam se iza leđa. Po ceo bogovetni dan. Ti si došao da snimiš mene, a ne lepotice. Vadi film!« tiho je mrmljao kroz zube plavokosi orman.
Taj dan demokratija nije baš nešto živahno reagovala, tako da Vitomir uoči da će morati dati film gospodinu.
»Evo. U redu. Ali to je pritisak na slobodu štampe«- reče predajući film plavokosom.
» Aj´ sad kreći« reče plavokosi cepkajući kodakvu rolnu na parčiće.
Vitomir plati svoja piva, konobar ga upita »Bilo je nekih problema?«
Vitomir odgovori »Ne,ne«.
Žurno se uputio u redakciju. Na kolegijumu Urednik svečanim glasom objavi da je DB opet napao fotoreportera njegovih novina i da je to već treći takav napad. Uvodnik sledećeg broja bio je naslovljen » Ima li kraja torturi« i ukrašen slikom Vitomira i njegove povrede.
Urednik je iskamčio od svog prijatelja, lekara potvrdu da je njegov fotoreporter »lakše povređen« prilikom obavljanja radnog zadatka.
Vitomir bio srećan i zadovoljan. Dugonoga plavuša nikad nije izašla na stranicama magazina, a Urednik je sledeće nedelje dobio pismo potpisamo sa N. N.
Zbog mira čitalaca uvodni deo u kome ga nepoznati naziva »škrabalom i nepismenjakovićem« ćemo izostaviti i reći da je kraj podužeg pisma bio » pozdravi sina i reci mu da sledeći put ne prodaje skuter iz 1999. kao 2006 godište inače će tvoji novinarčići i fotoreporterčići i dalje biti na meti lažnih DB-ovaca«.
Potpis je bio «..Voždovčanin. koji misli ozbiljno«
»Grad pun ludaka» bio je naslov sledećeg, feljtonskog rada koji je niz nedelja zabavljao velegradsku čitalačku publiku.
Urednik »Misli dana» obračunavao se sa »mentalitetom«, a Vitomir je dobijao zadatke da slika izložbe golubova i parade .
Nije mu to teško palo, ionako nije voleo da sedi u Redakciji.
Golubovi ga nikad nisu hvatali za zglob, a parade se bile sve kraćeg trajanja, tako da je mogao jesti svoje omiljene rezance sa makom, u malom bifeu, blizu Redakcije, bez straha da će ga Urednik pitati gde je bio.
Dugonogu plavušu nije nikad više sreo, iako je često išao na Adu.
N.N se nije javljao uredniku nakon feljtona.
Grad je živeo mirno tog leta.

6 thoughts on “Vesna S. Disić: PRIPOVETKE O SUDARU SVETOVA (PRIČA 3)”
  1. Mislim da je,ne priča, već događaj užasan. Podsjeća na vrijeme kada su glavni urednici strepili svakoga jutra od zvona telefona. Ako bi se nabrzinu poslije toga šef spremio i pokucavši iznutra na vrata, otišao, rekli bismo: ode na šamponiranje glave od nekog šlosera koji je postao sekretar OK SK. Ne ponovilo se.
    Priča je super, ali podsjećanje nije.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *