Krimi-priča Ivane Zajić je priča sa svakodnevnih novinskih stupaca. Kompleksna u pogledu nalaženja krivca. Da li je to majka ili otac ili splet okolnosti u kojima se nalaze mnoge obitelji usljed gubitka prihoda ? Tečnim, jasnim jezikom , ispričana je jednostavna storija koja se vrti oko , za nekoga veoma malo novaca, a za nekoga ogromne sume koja predstavlja izlaz iz trenutačne egzistencijalne krize. Koga proglasiti lopovom, nije pitanje samo za porotu nego za cijeli društveni sistem.

– Tužba za povraćaj stvari može se podići samo kad su u pitanju individualno određene stvari. Novac se u prometu redovno sreće kao stvar određena po rodu. S obzirom na činjenicu da ste novac spustili na sto, ne povezavši ga pri tom niti ga smestivši u zasebnu kovertu kako bi ga obeležili, nemate prava da tražite povraćaj istog od supruge niti od bilo kog trećeg lica.
Branislavu su neprestano ove reči, koje mu je pre pola pročitao advokat Stojanović, koga je angažovao s namerom da optuži suprugu Tijanu da mu je ukrala novac dobijen od prodaje polovnog automobila marke Ford Mondeo, brujale u ušima dok je konstantno ispijao rakiju iz staklene litarske flaše.
– Ubiću je… Ubiću je… – brundao je sebi u bradu dok mu se alkohol slivao niz raspaljeno grlo. Razmišljao je sve vreme kako da joj se osveti. Morao je kako zna da povrati izgubljeni novac.
Oboje su jesenas ostali bez posla. Branislav je tugu lečio alkoholom i kockanjem, dok je Tijana, koja ga je i nagovorila da proda auto, sve vreme ostala prisebna i staložena. Znala je da mora da nastavi da živi i da se bori, ako ni zbog čega drugog, saznanje da ima sina, budućeg sudenta, ulivalo joj je snagu da nastavi dalje. Čak je smogla snage da prenebregne to što ju je suprug prevario sa koleginom ženom. Sada više nije mogla da izdrži. Masnica na njenoj nadlaktici još uvek je bila vidljiva te je na sve načine nastojala da je sakrije od Žarka. Nije želela da dete trpi zbog nepromišljenih postupaka roditelja.
Pramenovi oštre prave kose koji nisu bili obuhvaćeni konjskim repom, padali su joj preko obraza i nošeni vetrom zadavali joj nervozu, te ih je, dok je sadila gladiole u bašti, zajedno sa suzama povremeno brisala rukavom košulje. Mislila je da će odagnati crne misli, ali joj je, uprkos svemu Branislavljev lik neprestano bio pred očima.
– Sve si mi odnela – čula je i dalje njegovo brundanje.
– Ti si meni upropastio život. Ti treba da se stidiš, ne ja – branila se. – Već sam ti jednom oprostila. Znaš kad si me prevario s onom kučkom?
– Bio sam pijan.
– I sad si, zar ne vidiš?!
Ošamario ju je tako snažno da je pala na zemlju.
– Gde su pare? – nastavio je sa manijakalnim zavijanjem.
– Pare te zanimaju, je li? Ne pitaš za dete. Kako je, da li mu nešto nedostaje?
– Žarko je zreo čovek. Ume sam da zarađuje.
– Nije istina, sad mu najviše treba pomoći.
– Umem ja da se brinem o svom detetu, samo nemam čime. Sve si odnela – režao je i dalje kao izgladneli lav.
– Sve što sam odnela od tebe je ovaj Kuvar – bacila je tešku knjigu pred njega – evo ti.
– Pare si ti smuvala negde, znam ja.
– Gde su mi pare? Je l’ sam nešto potrošila na sebe? Vidi u kakvim ritama idem.
– Ne znam ja na šta se ti trošiš, ali platićeš mi sve – otrčao je iz dvorišta sav crven u licu.
– Platićeš ti Bogu za svoje ludorije – šaputala je, jecajući u sebi, baš kao što je jecala i sada dok se prisećala svega.
Vetar je postajao sve snažniji tako da od snažnog fijukanja i svojih jecaja nije ni osetila Žarkove korake kad je ušao u dvorište.
– Mama, šta radiš? – trgnuo ju je iz razmišljanja, pri čemu je najpre obrisala suze rukavom košulje.
– Ništa… sadim neko cveće… A ti? Kako si prošao?
– Danas su stigli rezultati – odgovorio je pomalo smušeno.
– I? – pogledala ga je sa strepnjom.
– Na listi sam samofinansirajućih studenata.
– E, fino. Nemoj da brineš, snaći ćemo se za novac.
– Ali kako? Ja se u onu kuću više ne vraćam. Nećeš valjda ni ti da se ponižavaš?!
– Ne pada mi na pamet. Ne brini, imaš ti majku – potapšala ga je utešno po ramenu.
Vreme se ubrzo prolepšalo i Tijana je u glavi kovala plan kako da provede leto sa sinom. Otišla je do banke da proveri stanje na računu. Suma koju je uplatila ostala je nepromenjena. Uplatila je prvu ratu školarine svom sinu a kad je sve stavila na papir, shvatila je da je ostalo sasvim dovoljno za letovanje na grčkom primorju.
Za to vreme Branislav je pokušao da se otrezni pa se ponovo obratio advokatu za pomoć. Ovoga puta odgovor je glasio:
– Novac koji ste stekli prodajom automobila vaša je zajednička imovina sve dok brak traje. Čak i da niste ni u kakvom srodstvu niti u bračnoj zajednici, nećete moći krivično da je gonite sve dok se nalazi u drugoj državi jer u pogledu gonjenja za ovo krivično delo važi princip teritorijalnosti.
Tijana se osvetila svom mužu i njenu krivicu nije moguće dokazati.

Ivana Zajić, rođena 06. 04. 1979. godine u Kruševcu. Po zanimanju pravnik. Duže vreme se bavi književnim radom. Objavljivala poetske i prozne tekstove u više zbirki.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *