Izdavač – MEDITERAN, NOVI SAD – 2011.g.
Autor prikaza: Živko Ivković

O Bobu Dylanu (Robertu Alenu Cimermanu) u nas i nema ne znam koliko toga napisanog izuzev čini se jednog naslova Geopoetike i one iz sedamdesetih vezane za Džuboks biblioteku. Ko zna, možda mi je neka i promakla ali je zato ova Izd. kuće Mediteran u prevodu genijalca kakav je Dejan D. Marković bila preko potrebna i sa neskrivenim zadovoljstvom je prihvaćena medju poštovaocima stvaralačkog opusa ovog kantrirok genija. U prologu Markovićevom stoji jedan stari izlizani kliše koji glasi: „Ako možeš da se setiš šezdesetih onda sigurno nisi ni bio tamo“, nasuprot onom nepomenutom Roberta Vilijamsa koji glasi: „Ako se ne sećate šezdestih onda niste ni bili u njim!“ Pa, sad sami prosudite jer samo u toj dekadi je došlo do tog pojedinačnog osvešćivanja mada ima i zakasnelih takvih. Vezano za obe tvrdnje polemika do u nedogled čini se neizbežnom a što ovde i nije prioritet obzirom da se slovo odnosi na Dilena. Dilena koji se tokom višedecenijske karijere menjao, nikada nije bio dosledan (što ne umanjuje njegov genijalni poetski opus) a što se da zaključiti ne samo iz tog stvaralačkog ciklusa vezanog za protestni song i kasnije rock nego i manje–više kontinuiranih nastupa i turneja te preleta iz vere u veru!
Primera za to je više a takvi stoje i u ranim mu naslovima (Song To Woody) kao i u onim poznijim iz zenit karijernog opusa . Prelazeći preko redova one Talking John Birch Paranoid Blues (iz 1962. godine) nisam se mogao oteti utisku kako je u tim startnim stvaralačkim koracima naginjao levici (što i nije nepoznanica) ili je bio inspirisan Makartijevim lovom na veštice, isto je i sa stvarima poput „My Life In Staten Moment“, te „Blowin’ In The Wind“ i preostalima iz tog ciklusa. Možda ovde stoji ono njegovo: „Odgovor je prijatelju moj vetar odneo“, odneo izuzev fakta da je Dilen kao poet ostao neprevaziđen!
U songu Bob Dylan’s Dream se tako provlači: Nikada nismo ni mogli pomisliti da bismo mogli ostariti! Pa, ipak, dogodilo se, i on je ostario, nj. startna uverenja su se promenila, okolnosti tokom poluvekovne karijere su ga navodila na to. Kada smo kod poluvekovne karijere, samo se Frenki boj i The Rolling Stones uz Dilana mogu pohvaliti toliko dugom prisutnošću na sceni. Zaključak koji se ne samo nameće je taj kako nije ostao dosledan tim nekim svojim izvornim principima i stavovima, a pitanje je ko to tamo u USA i može! To da je kao poet zbilja snažan, ličan i veoma bitan stoji, kao što stoji i ono drugo a to je da se sceni prilagodjavao, menjao u kontekstu godina kojima je robovao , ili u prevodu što stariji to nedosledniji. U knjizi je apostrofiran nj. LP-album Freewheelin’ Bob Dylan kao nj. najznačajnije ostvarenje koje usput nikada neće nadmašiti. Smela tvrdnja, samo toliko ću reći (napisati) ! F.B.D lično nikada neće nadmašiti upravo iz razloga nedoslednosti ali i neiskrenosti u nekom poznijem delu karijere tokom koje neće juriti dokazivanje jer realno tu epizodu je poodavno ostavio za sobom a ispred sebe je video samo novac. Sećam se da i nj. muzička transformacija nije prošla tako glatko. Oglašavali su se protivnici tog i takvog njegovog sviračkog (električarskog) ustrojstva.
Lanci koji nas vezuju za Dilana nikada neće pući, jednostavno je tako, pa ko shvata ukapirao je ono što drugi nisu u stanju. I ne znam da li danas hodi svojim putem uz tiho pevušen protestni song, ali urezao nam se taj! Tako da je u rasponu od protestnog folk singera pa do onog rokenrol, Dilen prošao, izvesni bi rekli trnovit put ili možda nije jer radio je ono što istinski voli, ukazivao i kritikovao na bolesti sistema u kom je živeo uz rasnu segregaciju ali i šire. Po kompas aplikaciji se nije upravljao, naprotiv ta promena stavova i gledišta postaje njegova prepoznatljivost. Razgovarao sam sa brojnim rokenrol poznavaocima (poštovaocima), a zajedničko svima je neslaganje oko NO 1 songa u istoriji tog najmasovnijeg svetskog urbanog muzičkog pravca. Isto je i kada su muzički magazini u pitanju (stari domaći i preživeli svetski). To da je Like A Rolling Stone među prvih deset, nameće diskutabilnost, i neću reći da je subjektivno ali sa dozom pristrasnosti sasvim sigurno. Uopšte, nezahvalno je baviti se time i praviti favorit song top ten, tventi ili prvih stotinu, nezahvalno jer odišu te naturantski nekako , odgovornost pre svega i iznad onih (stvari) koje mi se uvuku pod kožu i uši . Dilen je svojim tekstovima ukazivao i na iluzornost američkog sna! U najranijoj stvaralačkoj fazi bio je pod uticajem Vudija Gatrija koga je prepoznao kao svog duhovnog oca. Od songa posvećenog Vudiju iz 1962. pa zaključno sa It’s All Good iz 2009. godine, Dejan D. Marković nam stavlja na uvid poet prevode iz tog Dilanovog opusa uz obavezna vidjenja i značaj tih rokenrol after.
Dilen na koncu i nije na tragu nepoznatog i nedokučivog , tu je samo taj njegov kontinuitet i sveprisutnost poluvekovna na sceni! Zaintrigirao me Markovićev prvod stvari Last Thoughts Of Woody Ghutrie iz 1972. godine U tom se mnogo toga može sažeti jer , zajedničko u u celokupnom poetskom i song opusu ovde je samo Bob Dylan! Godine 1989. je pisao: „Živimo u političkom svetu, za ljubav tu nema mesta, samo za zločine jer zločin nema obraza“. Dalje piše kako možeš biti rokenrol zavisnik, pripadnik viših slojeva ili šta sve ne, izbor je tvoj, ali ne služi nikoga i nikome. Pogledaj u večnost i sve što vidiš je nevolja! Da, živimo u tom političkom svetu gde mir nije ni malo dobrodošao jer teraju ga sa vrata da i dalje luta ili stavljaju pred zid! Hronologija–Dilenologija u rezimeu nas dovodi do imena sa kojima je sarađivao (The Band, Alen Ginzberg, Johnny Cash,Joan Baez…), a lista je beskonačna! Za Dilena važi ono: Na beskrajnoj je turneji jer svoj identitet i smisao života vezuje za stejdž!




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *