“Samo nitkovi znaju šta je poezija”
Branko Miljković
Ja nisam kapitalista, komunista, demokrata, vjernik, anarhista, monarhista, feudalista a samim tim ne mogu biti pjesnik, pisac, slikar, umjetnik, filozof, sociolog, teolog… Ali ja, umnogome, mogu biti sve, samo ne današnji normalni ćovjek, pa čak i kravlji rep ili odbačeni napunjeni kondom u sred neke nedođije, iscijeđena pufica u moru gubavaca što poput pirata uzimaju tuđe blago i troše ga na strast, kocku i opijate. Zaboravljen sam u kanti za smeće zajedno sa praznim i zgužvanim limenkama od piva i buđavim ostacima pice iz mikrotalsne. Čekajući veče, da me neko iz domaćinstva mojih gena baci u kontejner a odatle sa kolektivnim smećem iz moje ulice u gradsku deponiju gdje ću proživjeti još koju deceniju dok se konačno ne recikliram. Nadam se da ću postati visibaba. Da ne gledam televiziju i da ne slušam radio niti da visim na internetu, već da visim kao cvijet i to sve bez ijedne naznake da me može pojesti griža savjesti, da mogu pojesti samog sebe zbog toga što sam cvijet. Završio bih u herbarijumu moga praunuka ili ako budem imao sreće, u herbarijumu moje praunuke, prije nego li uvenem. Ipak, muči me jedna stvar, plaču li visibabe?
Sklon sam dijareji ili hemoroidima zavisno od godišnjeg doba, uz učestalu zubobolju, glavobolju, kijavicu, curenju nosa i nemirnim rukama. Ja sam zadovoljni pas, vezan na krtatkom povodcu kojeg hrane sa ljudskim kostima ljudi iz budućnosti. Ližem ih kao što se liže mast sa šećerom na vrelom domaćem hlebu i lajem od sreće.Volio bih da svoj usamljenički život sa svim ludostima, unutrašnjim usponima i padovima učaurim još više u neistraženim predjelima malog mozga i tamo pronađem put koji vodi do vrata iza kojih je mašta. Ta, staračka divljina ega sa srcem djeteta. Upravo, doživljavajući sve to kao ratište gdje ne smije biti povlačenja niti predaje u suprotnom ode glava u sedam do tri ili u devet do pet na neodređeno.U snovima su mi goli starci koji me sa biblijama jure. Je li veliki grijeh što želim ali ne mogu biti dobar hrišćanin, uzoran pravoslavac? Jesu li me filozofska interesovanja udaljila od stada? Pravdam se time da su me upravo predstavnici Boga, to jest ljudi protjerali knjigama i novim drugačijim saznanjima, razbuktavajući na taj način u meni skepticizam prema njemu i njima. Je li dovoljno što se kajem iako ne umijem postupiti drugačije? I zbog svega toga, više nisam druga ličnost, već treća. Jer ja iz svega glasa kažem da imam pravo na drugi svijet, koji je manje sumorniji, onaj koji manje veže i obavezuje, svijet koji se lakše odbacuje. Onaj koji je stvoren od najnesrećnijih životinja. Upravo sada sjedim sa samim sobom, brojeći još jednu smrt, preplavljenu silnim osjećanjima tuge, brojim dane kao što se broje ovce pred spavanje do još jednog rađanja. Jer, u ovom svijetu je ostalo hiljadu velikih i opasnih đavola i jedan Bog. Naime, Bog spašava i prepoznaje zlo u poslednjem trenutku, pred samu smrt. Volio bih da svoja dobra djela ne čita na glas, već u sebi da ih ponavlja i tako da ne otkriva đavolima svoje dobre namjere, koje su kroz svjetove i vjekove za njega i za nas smišljene, jer on nažalost ne zna da otkrivene tajne započinju ratove. Novi svjetovi svakodnevno nastaju iz običnog smeća. Čitavog života se pripremam da nestanem, u prah bilo kakav, bilo kakav, bijeli, žuti, čini mi se da mi je čitav život prah u najavi. Milioni i milioni novih svjetova će poslije nas nastati, u nama neznanim bojama, svi će se rađati sa urođenom manom i bolestima sa kojima se ne živi već priprema za smrt i ponovno rađanje. I danas je svako naredno jutro, novi svijet, prehlađeno od prethodne noći. Od podrhtavanja zemlje pa sve do cunamija i njegovih velikih talasa koji će ubrzo brzinom svjetlosti udarati na kopno. Ovo putovanje koje je započeto vatrom završit će se vodom. Ljudima moraju ponovo izrasti škrge da bi pravili svoje podvodne svjetove, zajedno sa delfinima i kitovima ubicama. Kit ubica je sjajan čovjek! I svinjama bi morale izrasti škrge! Borba svjetova u onim prošlim, sada već nepromijenjenih dešavanja, sa empirijski dokazanim činjenicama, sa sve izvjesnijom sudbinom promašenih nada i očekivanja, liči na sjenku iskrenog ćovjeka koji želi pokucati na vratima istine. Policija i represija su odavno stavile lisice na mozak, zatamljujući očima sliku u jednobojnost u sivilo. Moralne dileme nisu i ne smiju biti dileme normalnog čovjeka. Ko god je sagradio kuću u njenom temelju nije izlio svoj mentalitet niti mentalitet svoga vremena, u njoj će se uvjek miješati svijest pokoljena sa hladnim zidovima prošlosti.
Vječna je jedino apstrakcija, jer samo sa njom mogu da varam istinitu stvarnost koja je iz tuđe perspektive i sama lažna, stvorena da nas vara i opterećuje vremenom. Onda, prestajem da razmišljam o sebi i da pustim sebi na volju da izmišljam, oslobaćajući sopsteveno ja u beskrajne izmišljostine, u divljinu i tako skidam okove, ujedno doveden do granice ludila, pobjegao običajima, vaspitanju i svim nametnutim društvenim načelima, svijesti, vlasti, elite, fanaticima i jednosmjernim ljudima. Pribijeni strahom jedni uz druge u modernom smetlištu, materijalnim i egzistecijalnim strahotama, horora, odrubljenih glava, bačenih lavovima, kapitalističkom kamenu i njegovim nakaradnim doktrinama smještenim u utrobi zla. Ubačeni u sistem izopačenog duha, vrijednosti su ideal. To nisam shvatio dok sam bio u samom središtu dešavanja, već onog trenutka kada sam mimo volje izbačen. Jer taj kukavički nagon da se laže, vrijeđa i bude sažaljiv, te buđave riječi dovode lični život do nepostojanja, licemjerstva i poltronstva, to je predstva sa lošim kritikama i lošim glumcima, lošim scenarijom, predstava koja je debelo plaćena i sa kojom loši glumci pune svoje buđelare i želudce. Na taj način su i potomci loših glumaca još veći kapitalisti, gledajući i učeći od njih. Život je na početku bezgrešan i savršen, potom je borba za održavanje sklada savršenstva i kiše grehova i obilje straha, ta opijenost emocijama sa okeanom strasti, preljube, opijuma, halucinacija, ispiranje mozga lažnim ljubavima, ostvarivanjem roditeljstva pa napuštanjem svoje djece u senilnost do konačnog nestanka.
Sa zorom tom nakvašenom svježom travom odlazi i poslednji ludak sa psihijatrije koji kao od majke rođen kvasi svoje blijede noge sa jutarnjom vlagom. Do pojave mjeseca i njegovog zračenja, uticaja na psihu, on liječi kao rukom maknuto psihički poremećaj ludaka, i sve to u izvitopirenu dekadentu slaboumnu pojavu samo današnjeg normalnog čovjeka. Taj san je lak i bezbrižan, to je san sa terapijom. On se neće obmanuti i zastati sa prstom na čelu, već ponešen silom života gaziti u svoj svijet, ne misleći o njemu kao njegovom, hibridnom i jalovom svijetu. Sačinjenom od žaba krastača, oglođenim kosturima svinje, zdravim vazduhom krematorijuma, apsentom kao lijekom protiv glavobolje i mamurluka, kanalizacijom i septičkom jamom, debelih zmija, zelenih smrdibuba, logorima u kojima je hrana splačina… Životinjski instikt za preživljavanje, nerazvijena svijest koja vodi do otimanja tuđih vrijednosti, oni koji su krvi žedni iako su siti. Možemo li se toliko umno razviti da ne poistovjećujemo smrt i nemaštinu, zar i oni ne mogu biti nečiji ideali? Svejednoća i mirnoća u rušeteljskim i stvaralačkim nagonima taj viši stadijum duha je pomiren sa razumom, on je iznad njega. To je moj svijet! Ponos, svejednoća i mirnoća.
Ovaj svijet se mora promijeniti, bolje ili gore, to je nebitno, jer se mora korijenito promijeniti. Spreman je i ima tu moć u sebi. Jer o svemu što govorim, dajući svoj apsolutni maksimum, zatvarajući oći pred bilo kakvim opštim vrijednostima i opštem dobru, smijem se patetici koja izlazi iz mene. Ovo nebo koje uzdignute glave posmatramo ne krije nikakvu tajnu niti u njemu ima slobode za bilo čiji duh, ono je samo nebo iz čijih oblaka se može stvoriti jedino kiša, grad ili snijeg i još možda milion stvari koje su nama nepotrebne i krajnje neznane, smrt dolazi iz nas samih. U svakom slučaju nije lijepo ponašati se kritički prema stvarima oko nas niti je lijepo tražiti istinu koja je drugačija od naučno empirijskih radova ili hrišćanske teologije postanka i održavanja svijeta.
I poslije toliko godina, u mojoj glavi iscrpljenoj od sjećanja i silnih smrti, ponovnih nenadanih ustajanja iz mrtvih, je samo ona, ne žena već emocija, moja lična ikona u kojoj su sve vjere ovoga svijeta. Mislim da na ovoj planeti ništa nije ljepše niti slađe od ljubavi koja se prvi put dešava svakom od nas. Ona razveseli tužni cvijet i uvelu biljku, rasplakane oči, zaspali um, ona je stvorila muziku. Upravo je to početak života, svijeta, otvoreni horizonti u kojima je samo njeno lice i ako se desi da je zaboravim neka me odmah bace lavovima, ili neka budem večera krvožednim spodobama. Bio sam zaljubljen, tada mi sigurno ni na pamet nije palo da ću se poslije petnaest godina, sjetiti tih pejzaža, te planine, tih zelenih brda na kojima su nađiđane kuće sa crvenim krovovima. Voljela je i ona mene.
Zažmurio sam, oči i lice ti vidim
Ljubim ti usne i sudaraju nam se zubi
Naša srca su uzbuđena, dva srca se arterijama grle
Liječe karijes
Bradavice i naivni pupak poplavljeni su
Opijumskim sokom ljubavi
A nas dvoje na poligonu na kojem se preko dana igraju djeca, pijemo crno vino i razmjenjujemo nježnosti. Nijesam tada obraćao pažnju na ništa drugo sem na nju, jer je jedino ona koju pamtim čitavoga moga dosadašnjeg života. Njena kratka crna kosa, koja mi sada miriše na cvijeće sa okolnih livada i brda, njene crne krupne oči koje u stopu prate moje, nježne ruke koje su čvrsto zavezane oko moga ramena.
Udaram se sve po glavi da se sjetim ko je od nas dvoje zaljubljenih predložio da se popnemo na obližnje brdašce, nije valjda to ni bitno. Gazeći vlažnu travu, koja je otprilike do članaka, držeći se za ruke, ustvari ja sam njenu ruku držao u kojoj nije bilo nikakvoga stiska. Kada smo već i stigli do vrha malenog brdašca, sa kojeg se vidi gomila poređanih borova sa jedne strane, dok sa druge, teče mala rječica čiji zvuk mi i sada odzvanja u glavi, zatvaram oči i sjećam se svih okolnih pejzaža, smijem se od zadovoljstva.
Svjež i čist vazduh je čistio naša pluća dok smo stjali na vrhu, upravo i tada je i bio vrhunac naše ljubavi, nismo se mogli popeti više, od toga dana kao i te avgustovske noći mogli smo samo silaziti dolje.
Mjesec je toliko velik da mi se čini da sam mogao dobiti boju od njega, barem na licu i svakih nekoliko minuta ili sekundi nisam siguran, su padale zvijezde. Ova slika, urezana u krajnjoj mojoj podsvjesti na kojoj su svi ti zeleni predjeli i svi ti prizori koji mi se kada zatvorim oči i sada nižu u prijatnim bojama. U to vrijeme sam bio otvorenog duha, prihvatao druge ljude ne gledajući u njima nikakvu korist, sem one koja se tiče spoznaje o njima. Uvjek se trudeći da kroz razgovor istaknem svoju inteligenciju koju sam tada smatrao svojim glavnim atributom iako sam bio sasvim dovoljno lepuškast, sa lijepim crtama lica i obrvama kao u žene. Ja bih tada i zagrlio sve ljude na ovom svijetu. Čak i mislim da su svi ljudi u svojoj mladosti romantičari, lako zaljubljivi.
Rosna trava je kvasila našu odjeću, čistila lice, uspjevala je očima dati neku neobičnu čistotu. Od silnog prevrtanja smo vraćeni na dnu našeg brdašca, mokri i ošamućeni nastavili smo sa strastvenim poljubcima. Ipak, umorni od prevrtanja, ljubljenja i grljenja rastavili smo se okrenuti prema mjesecu. Povraće mi se, rekla je, i meni se povraće, odgovorio sam.
I sada mi se povraće od svega toga, napravio bih ogromnu bljuvotinu, veličine okeana, zamišljam tu tekućinu i kako mi sa njom odlazi sva nervoza i prošlost. Zaboraviti je isto što i oprostiti samom sebi, a najviše od svega bih upravo to želio, da zaboravim.