Starac i starica su se probijali kroz hladnu i kišnu noć, naizmenično u rukama noseći devojčicu koja je buncala.
– Milice, šta je doktor rekao?
– Ništa naročito. Kaže da je neki virus i da je najbitnije da joj oborimo ovu visoku temperaturu i održavamo vlagu u prostoriji.
Iscrpljeni i mokri konačno su stigli do kuće i smestili dete u krevet. Starica je sela uz uzglavlje, i vlažnim peškirom hladila detinje čelo. Za to vreme, starac je pristavio vodu i uronio u nju sasušene cvetove kamilice. Dok je plava okrnjena šerpa, uz pucketanje, poskakivala na starom šporetu, soba se polako ispunjavala mirisnom parom i izmaglicom. Uz podrhtavanje trepavica, devojčica je na trenutak malo rastvorila kapke i kroz zamagljen vid posmatrala čudne bele ptice koje su lebdele iznad njene glave. Te ptice je starac, još jutros, napravio od papira i okačio o štrik koji je razvukao iznad kreveta, da razonodi bolesno dete.
– Bako?
– Molim, pile, tu je baka kraj tebe.
– Bako, kakve su to čudne ptice?
– To su čarobni labudovi koji mašu krilima i teraju bolest od tebe.
– Bako, pričaj mi neku priču.
– Koju priču, srećo bakina?
– Neku od onih tvojih izmišljenih. Pričaj mi, na primer, o vevericama koje piju čaj.
Starica se sagnula, prislonila usta tik uz teme deteta i šapatom započela priču.
– I nastupi vreme kad veverice čaj piju. To ne beše obično vreme, već posebno. Baš na samoj ivici kada se dan oprašta, a noć naziva dobro veče. U to vreme, dok izmaglica šumu obavija i lišće podrhtava, veverice za mali sto posedaše i u šapice svoje modro plave porcelanske šoljice uzeše („plava da ti mir donese, smirenost i ozdravljenje“).
Izgovorivši poslednje reči, starica palcem nežno nacrta krst na čelu devojčice.
– Natkriljene dugim repovima svojim zveckaše one tako šoljicama o tanjiriće, i priče raspredahu o slikama, što behu listićima čaja naslikane. Kad i poslednji zračak sunca nestade, niz one repove stadoše uvojci da se valjaju, sve brže i sve duže plamteće crvene kose. Ispod kose se pojaviše vitke devojke, belih kao alabaster tela što behu u prozračnu paučinu obmotana. U rukama držahu smilje, koje zamirisa u svojoj punoći, a one zablistaše u svojoj lepoti („zamahnite smiljem i poškropite grudi njene, da smirite vatru raspomamljenu“).
Postaviviši dlan iznad devojčicinih grudi, tri puta opisa krug u smeru kazaljke na satu.
– Milice! Jesam li ti rekao da ne baješ i da se ne služiš kojekakvim vradžbinama!
– Bog s tobom, Radovane, ne bajem, vidiš da detetu pričam priču.
Sačekala je da starac besno napusti prostoriju i nastavila s pričom.
– To su bile šumske vile, u rosi rođene i iz cvetova izrasle. Danju veverice, a noću lepote devojke. Kad se i poslednja preobrazi, zapevaše božanstvenim glasovima pesmu neopevanu, od koje cela šuma uzdrhta. Pesmu čuše jeleni pa pohitaše gospodaricama svojim. Uzeše ih na leđa svoja, raskriliše rogove čvornovate pa jurnuše preko šuma, gora i dolina. Lete jeleni, a za njima, vijori se plamen kose riđe. Utrkuju se s labudovima belim, ko će brže i ko bolje oblake preskočiti. Pevaju šumske vile i po cveću vilinski nektar posipaju, od kojeg se cvetni sokovi u lekovito blago pretvaraju („nakapljite mleka iz grudi svojih i podojte smrtno biće ovo, s mlekom snagu da posisa i dugovačnosti se nada“) .
Rukama je umila detetu lice, a zatim ih polako spuštala, s dlanovima okrenutim nadole, niz vrat, preko grudi, duž pojasa sve do članaka nogu. Članke je obuhvatila rukama i jedno vreme ih ćuteći držala. Zatim je ruke naglo prevukla preko stopala, tri puta ih otresla i dunula u prste. Još jednom bacivši brz pogled na ulazna vrata, vratila se mestu uz uzglavlje deteta.
– Lete vile i pevaju, pevaju i lete, preplićući kose i rogove, sve dok zoru u izmaglicu ne obukoše. Tad se sa oznojenih jelenskih sapi spustiše. Vesele i uz kikot, ostatke pokidane paučine sa svojih tela poskidaše i nagost svoju plamtećom kosom zaogrnuše. Beše to trenutak kada se natrag u veverice pretvoriše.
Poslednje reči priče isprati duboko disanje usnule devojčice.

– Požuri, Stefane, požuri!
Vikala je mlada žena trkom ulećući u bolničku sobu. Videvši nepomičnu staricu u krevetu, priključenu na aparate, u mestu se ukopala i rukom prekrila usta da ne bi glasno zaplakala. Mladić je sa zakašnjenjem utrčao, i videvši situaciju, lagano prišao davojci i nežno je zagrlio.
– Uradili smo sve što smo mogli. Sada je sve na njoj.
Rekao je doktor, još jednom očitavajući vrednosti na aparatima. Kada je došla k sebi od šoka, devojka je uzela stolicu i smestila je uz staričino uzglavlje.
– Došlo je vreme za bajalice, reče devojka i započe priču:
– I nastupi vreme kad veverice čaj piju …

Niz stepeništa Gradske bolnice spuštali su se mladić i bleda devojka.
– I sad mi, molim te, reci u čemu je tajna uspeha te bajalice, upitao je mladić.
– U ljubavi, osmehnu se devojka.

4 thoughts on “Danijela Milosavljević: VREME KAD VEVERICE ČAJ PIJU”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *