1.
Ljudi koji si ništa nisu značili rastaju se lako. Odlaze kupiti kruh u četiri ujutro, polako zatvore vrata za sobom i više se nikad ne sretnu. U tišini svog doma ispiru neželjene tragove, doručkuju i gledaju vijesti.
Ljudi koji si ništa nisu značili ne pale pisma i poklone. Jer ih nemaju. Ostane poneka sitnica kao privjesak za ključeve zaboravljen iza sofe i nju bace automatizmom pri prvoj generalki.
Nemaju mjesta na kojima su se ljubili ni klupe u koje su urezivali intimne ispovijesti dahom i šaptom. Nemaju stabla ispod kojih su gledali nebo ni sazviježđa koja su pomno jedno drugom tumačili ucrtavajući se u uspomenu.
Ljudi koji si ništa nisu značili nemaju uspomene. Tek stid zbog nekog nehotičnog povjeravanja koje je završilo u slijepoj ulici. Nelagodu zbog ponekog pogleda koji je sadržavao informaciju previše. Zbog entuzijazma koji se zaletio sam u sebe. Zbog svega implicitnog i iznevjerenog.
Ljudi koji si ništa nisu značili nemaju vremena za osvrtanje. Nikad ne razmišljaju o grešci koju su dijelili. Idu dalje oštrim brzim koracima. Gomilaju nove ljude koji im ništa ne znače. I ne osvrću se. Nikad.
Ljudi koji si ništa nisu značili ne sjete se jedno drugog. Nemaju vlastite datume niti si pamte rođendane. Ako se jedno razboli ili umre tek će malo dulje zastati nad obavijesti i sjetno prozboriti: – To je netko koga sam poznavao/la. Potom telefonirati mobilnom operateru u vezi posljednjeg računa i otpočeti dugu prepirku. Do kraja dana zaboraviti.
Ljudi koji si ništa nisu značili ne duguju si closure. Ni kurtoaziju bivših ljubavnika i drugova u letimičnim:
– Kako si? Dobro sam, a ti?
Ljudi koji si ništa nisu značili ne zaboravljaju jedno drugo jer se nikad nisu ni poznavali. Obrišu se kao mutne siluete na zamagljenim prozorima i misle na voljene.
Ponekad se sretnu na ulici. Razaberu poznato lice i izuste pozdrav da bi se ostatak dana smušeno pitali jesu li pozdravili nekog s tv ekrana. Kasnije to prepričavaju kao anegdotu.
Najčešće se ipak više ne sretnu.
Ljudi koji si ništa nisu značili ne mogu se prepoznati ni u jednoj varijanti.
2.
Razgovaramo. Iako uopće ne znam jesi li to ti i što nam to treba. Skriveni iza svojih nicknameova, blebećemo. Ne sjećam se ni devedeset posto riječi koje sam ti uputila nekad. Nisam se sjećala ni tad kada si se ti sjećao. To je sad već prethistorija. Lijepo te je čuti. Pomalo i tužno. Jer ti si mjerna jedinica moje izgubljenosti. Ne ti, zapravo. Ja o tebi znam samo faktografske podatke i da nisi moj tip, uopće. I da smo se jednom dobro zajebavali. Svaki put kad sam dovoljno izgubljena i kad je dovoljno proljeće, vratim se i poneke godine se i sretnemo. Ma koliko postigli, ma dokud odšetali, ma koliko šljunka moramo istresti iz cipela, postoji u nekima od nas određena količina proljetnih noći koje imamo potrebu spiskati. Na besmisleno ćaskanje, na udisanje proljetnog fluida koji na tren spaja velegrade, ravnice i ispucale prozore mediteranskih kuća. Birds on wires.
Razgovaramo, kao, napola, s izvjesnim umorom. Ja uopće ne znam jesi li to ti i sve mi se manje čini da jesi. I ne želim inzistirati jer shvaćam da mi nije bitno. Sve sam od tebe dobila u toj noći kad ripitam zvuk šina i cijedim iz proljetnog zraka tugu s extra flavourom besmisla. Sve si mi dao ti koji uopće nisi ti i makar i jesi, meni to ne treba. Treba mi to što si mi predstavljao. Čak više ni to. Treba mi da to sjećanje odskrolam, mirno zatvorim stranicu na kojoj ti koji možda jesi ti, a i ako nisi, nije nimalo bitno, postojiš i dalje jednakom mjerom kojom se to mene više ne tiče. „We were strangers“ iskri iz slabašnih zvučnika i lijepo mi je. Mi nikad nismo bili zaljubljeni. Ja u tebe možda malo. Brzo je prošlo. Još brže sam zaboravila sve što sam ti ikad rekla i ostao mi je samo taj neodređeni proljetni intro kojim otvorim svaku treću godinu. Ako se i nismo sreli ovaj zadnji put, bilo je lijepo sresti te. Znam da znaš. I znaš da znam. Skriven iza svog nicknamea. Sjećam se kad si rekao da je to dovoljno. Ja tad nisam vjerovala i htjela sam te trodimenzionalnog. Sad se slažem s tobom. Svatko u životu treba imati jedan nickname kojeg će sretati u onim proljetnim noćima kad se gubi jasna linija između mogućeg i nedohvatljivog i kad je cijeli svijet, kamoli svemir, dvorište u kojem su tek propupali oni cvjetovi kojima ni dan danas ne znam ime.
Ne zanima me jesi li zaposlen još uvijek, slikaš li i koje voće kupuješ. Ne zanima me jesi li konačno vidio more i gdje provodiš ljeta. Ako me baš ipak zanima, progooglat ću. Ali trebam te istrzane rečenice ukalupljene u apsurd, to čime vladaš na način da se nepoznate djevojke na par dana zaljube u tebe. Treba mi da na tren opet budem ta djevojka. Dok se ne sjetim kako neki dimovi uvučeni u pluća bole nekako čudno ispod rebara i dok naš prvi i zadnji telefonski razgovor na moj rođendan ne bljesne iz mraka svojim fluorescentnim zubalom pa mi otkine meso nostalgije s čiste tjeskobe. Ne sjećam ti se glasa. Ni svojih pisama. Zar je bilo pisama? Kažeš, značila su ti. Toga se uopće ne sjećam. Ja svoje riječi, naime, zaboravljam. Ali tuđe nikad.
“I remember nothing.“ I ima noći u kojima je to nothing sve što mi treba. Dok razmišljam kuda da otplovim s glavnom junakinjom svoje nove priče i kako da stojeći na rubu šina uhvatim zadnji vlak za stvarnost, a da pritom jedno ne odbaci drugo kao bolesni organ, dok produbljujem bore na čelu i motam kosu dvaput oko gumice jer sam je pustila da previše izraste, naš susret koji možda i nije naš, ali je svakako moj, čini moj dah ujednačenijim no inače.
3. … I’m glad you stood in my way
Godinama je već tu, accessories shop prepun špangica, rajfova, ogrlica, torbica i šalova. Ni ja se više ne sjećam da je na njegovom mjestu jednom godinama bila sićušna kavana s glomaznim smeđim foteljama i stolovima na koje bi taman stale dvije čaše i kutija cigareta. Tamo je jedna pokojna živahna staričica svaki dan ispijala kavu, tamo su sjedili muškarci u srednjim godinama, uvijek ista klijentela, ista konobarica, ista lica kojih se više ne sjećam, a znam da su među njih jednog proljeća upadali student i studentica, da ju je on čekao da se otpute na predavanje i da mu je ona krala cigarete i da se sad to već ne nazire ni u odsjaju naušnice na mjestu gdje se prolila jedna koka kola.
Nisu bili neki prijatelji. Prema njenoj strogoj kvalifikaciji prijateljstva sedam godina unaprijed, nisu uopće. Niti išta više, kamoli manje. Ona je uvijek pomalo patila što nema starijeg brata, a on joj je bio dovoljno nalik da se pored njega osjećala kao kući iako su realno samo dijelili klupu na nekim predavanjima na kojima su crtali karikature profesora i tiho se gušili od smijeha, ispijali kave i pričali o čemu već studenti pričaju. I dalje ne bi ulazila u detalje jer oni su ionako ostali u crvotočinama vremena gdje je ostala gostionica i cijela jedna sezona fornetta, vijugavi obrisi na klupama, način na koji bi nagnuo glavu i izvio usne u dobroćudan podrugljivi smiješak, hod i držanje kojeg je kasnije uočila na nekom posve drugom… Sve je ostalo tamo, nadohvat, čak i kraj.
Ponekad bi se ona sjetila i tad bi se bila zaklela da je on jedne nedjelje nestao u kvartovskom dućanu i više se nikad nisu vidjeli. Ostalo bi to tako da negdje iz nepouzdanog sjećanja nije iskrsao taj propušteni poziv dva mjeseca nakon nestanka.
Nije se javila.
I ako bi radila listu svojih regrets, njih bi uistinu bilo malo jer malo je stvari koje vrijeme nije oštetilo neumitnošću gorčine koja prati iznenadne rastanke, ali taj propušteni poziv bio bi jedna od tih par stvari na listi. Vidjeli su se možda jednom kasnije u okolnostima neprikladnima za pozdrav ili je ona jednostavno projurila; to sjećanje je zbilja nepouzdana stvar…
Našla je njegov profil na jednoj mreži sedam godina kasnije i nasmiješila se. Jer je isti. Potom ga je zatvorila i prestala misliti o zadnjoj kavi koju nisu popili.
BIOGRAFIJA:
Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Piše dugi niz godina i objavljivala je prozu, poeziju i filmsku kritiku u raznim web i tiskanim časopisima.