Dragi brate moj: vrijedni, pošteni, pametni… kao što sam ti i sam: vrijedan, pošten i pametan.
Dragi brate moj u tuđini, u prvom redu moga pisma, mogu ti javiti da smo svi hvala Bogu dobro i zdravo koje i tebi želimo, svako dobro.
Mili braco moj, nešto si mi se u zadnje vrijeme stisko ko petobank, pa šalješ sve manje i manje novca, meni i mojima, a mi se glede tebe ostavili svakog posla i prihvatili se tvog dobra, pokretne i nepokretne imovine, čuvamo ti to štos steko krvavim žuljima u Švabiji da ti to ne razvuće mahnita svjetina ko Alajbegovu slamu. Htio il ne htio moraš i sam priznat da je to težak i odgovoran posao. Dok mi čuvamo i uživamo tvoje stečevine, uskratio sam sebe i djecu sticanja. Po Božjoj pravdi red je to priznati i pravovaljano obeštetiti. Steko si ti za nas sviju. Iste smo krvi, isto nas majčinsko mliko odgojilo, komeš ako neš nama.
Bogobojazni brate moj kako si se spanđo s ovom svojom oštrokonđom, nekako ti se zavrnula ruka prema nama, pa nije više pružena, otvorena od srca, sve je više usuđujem se reči pružena k’o srp.
Pošalješ ti i sadekaderce, gdjekad i što-šta, ma ne više tako redovito da se na to može stavit prst u uho, noge uzazid, guzlat uz ženu i živit od tog što pošalješ. Obilišmo pogledajuć kad će nas poštar imenom tvojim zazvat. Dok se mi revnosno i dalje bavimo tvojim, toliko predano da dan-noć ne izlazimo iz svega što si steko, predanije i odanije sebi i sebi stečenom neb imo ni da si nas sam pravio.
Pripošteni buraz moj, nedaj ženi predase, ko da sad vidim čim se uzmete, ona će prvo udrit po nama, pustiš li je da udri po našem stečenome pravu i mirnom uživanju posjeda, pustio si uzde iz ruku. Upregnut će te ko nitko do sada, ko bosanskog u samarice konja, dobrodušni brate moj, imaj to na umu kad budeš odvajao tu crkavicu za nas, par stotina eura, sve ove godine slanja, nikad i nenamiri na iljadu. Sve smo mi to zavrijedili dan noć pližući po tvom da se tko drugi ne useli, ne unese guzicu, te nam ne daješ svoje, već nam daješ naše.
Od novina mogu ti rijet, ni ova poplava ne zaobiđe naše selo. Emkina kuća kao svake godine, ali nikada ni jedne kao ove, pod vodom do uzvrh taraba, čamcem sašo Emko do nje i na onu tablu na kojoj stoji: „Pazi ljut pas“ dopiso „morski“. Cijela donja mahala i vascijeli dunjaluk mokar do gole kože. Nama na Sokolovome grebenu ništa. Gluho i daleko od nas.
Da ti ne zaboravim kazti, rasto se tvoj školski, godišće tvoje, s kojim si zajedno u Njemačku zbrisu, a on sada radi dvjesto kilometara dalje od tebe, kak si mi jedared piso, ne znam jel znaš!?
Jednom tako bano iz Deutschland nenajavljen, iznenada, i zateko fratra na ženi, bio u blagoslovu kuća, pa mu tako blagoslovio ženu. Dobi rastavu braka namah, al sud odlučio da sve dijele popola. Da mu je bar dijete rodila. Ma ni to. Samo jednu ćeru. Upratio on da će u čaršiju, ona i ćera. Opremio se on, vrebo i držo ih na oku. Oni niz ledinu u čaršiju, a on miniranu cijelu kuću digne u zrak: Miner samo taki!- iz tvojih se usta čulo. Sad na tom mjestu prah i pepeo, gola spržena zemlja. Otišla kuća u havu, nebu pod oblake, dvaest godina teškoga rada u Švabiji. Njega odnijo mrak u bijeli svijet.- kažu. Od tada o njemu ni traga ni glasa.
Ne pišem ti ovo ne daj Bože da bi te odgovorio od ženidbe, ne mako se s ovog mjesta, već da samo i od početka otvoriš svečetvere oči pa i one na guzici ako treba, i nedaš da ti itko pa ni ona okrene glavu od nas, jer mi ćemo te ako treba paziti i od nje.
Da ti još jednu tužnu, da tužnija bit ne može, javim vijest: UMRO BUREK NA BAŠČARŠIJI!
Prije dođeš u bilo koji kiosk, poručiš burek, a on ti kako red nalaže i kako jedino i valja biti donese pitu s mesom.
Sad poručiš burek, a on te sve i jedan pita, a ona te sve i jedna, s čime?
UMRO BUREK NA BAŠČARŠIJI!
