Sande Dodevski: ROMANOVO LJETO

Ram za Ramizinu nostalgiju već je odavno gotov.
Kada se na brijegovima uz rijeku zabijeli glogov cvijet i vjetar ga počne raznositi širom rječnog korita,tada će i Đurđevdan, a onda će i ljeto zakoračiti u prve vrućine i započeti sadnja duhana.
Do tada će, međutim, duša Ramizina treperiti u neizvjesnosti zbog Romanove teške bolesti, a pogled će joj se obračunavati sa daljinama kao da i nije Ciganka i kao da joj devetogodišnji Roman i nije bolovao tokom cijele zime…
Živjet će njezina varljiva nada još samo u odbljescima tog minulog, devetog po redu Romanovog ljeta, a njena će tuga trajati i u ovom, desetom, koje je na pragu i u kojemu će se i štošta drugo događati …?!
A već krajem avgusta kada se prethodnom ljetu najavljivao kraj i noću nad čardakom i naspram širom otvorenih vrata izbe na nebu neprestano „gorjela „ mjesečina – Ramiza je od večeri do jutra sjedjela na kamenim basamacima bdijući nad Romanovim zdravljem i čekajući da on zaspi…!
U vrhu čardaka, i ona ne mogavši zaspati – sva crvena u licu od kašlja – tapkala je u mjestu gazdarica Veličkovica,a onda se najzad odluči da progovori. Htjela je mama-Ramizi nešto reći o tom, prolazećem ljetu, ali ju je kašalj u tome zaustavio i Ramiza je zatim čekala i čekala…
Čekala, jer joj je ona bila gazdarica, i jer je tako moralo biti, a u međuvremenu su se već čuli praporci na konjima prstendžija, budući su Mladenovci u toj avgustovskoj noći pravili svadbu i dočekivali prve svatove!
Ubrzo je Veličkovičin kašalj posve utihnuo i ona je tada upitala Ramizu: – A, mori, ti? Leto li je šta li je? … Mene je svu noć probijala hladnoća, a evo deci ono još traje… Baš sam ih neki dan gledala kako se igraju na gumnu i kako pretrčavaju put. Bele im se prtene košulje na mestima gde ih je sunce dohvatalo, a senke im – ovolicne! Posle su se nekuda pomerala i videla sam ih kako stopalima premeravaju te svoje ni tri pedlja dugačke sene. I one im malecne! Eh! … i, sva behu tamo, samo se tvoj Roman nije video među njima!?…
-Ooo, gazdarice! O, sestro mila! Znaš i sama da mi je Roman bolestan i eno ga leži, a sav žut, žut – kao topolov list s jeseni. Leka za njega nemam i strahujem i umreće mi, dobra moja, jer mi već i u san dolazi: sve u bele haljine, a pogled mu tužan, tužan da te srce zaboli!!!
I tu se Ramiza zagrcnu. Možda je i zaplakala, ali to Roman iz mraka izbe nije mogao vidjeti. Umjesto u majčino lice, bio je zagledan u tri planinska vijenca što su se vidjela u zlatnožutom mjesečevom disku strijepeći pri tom kako će mu i mjesečina uskoro umaknuti i zaći iz jednog od ridova.
Zavljen na pernici što stoji prislonjena uz zid do prozora, poigravao se njenom svjetlošću od čijeg blještavila nikako nije mogao primjetiti oca Ljalju koji je ležao iza dolapa iz kojeg se čuo pucketav šum svilenih buba. Čuo je samo kako se Veličkovica prijetećim glasom ponovo okomljuje na Ramizu:
-Ti, mori, da umreš, a ne ono! Ti si stara i nasitila si se života, a neka dete još poživi!!!
Shvatio je tada Roman da se sve to odnosi na njega i osjetio kako mu suze same počinju teći – tople i slane suze koje je s krajeva usana jedva stizao da obliže vrhom jezika…
Bilo ih je mnogo i on je već bio spreman da zaplače, ali je čekao da najprije izblijedela mjesečina dotakne crni hrbat rida, no i tada mu se plakalo što će se i ona izgubiti i nestati!
Zaboljela ga je nešto u „duši“ a da se ni s mjesta nije pomakao kako mu otac Ljaljo ne bi vidio suze. Umjesto što se nije zakrio, ispružio je kao u igri dlanove ka mjesečini i ruke su mu se našle nad Ljaljovim dolapom sa svilenim bubama.
Ugledavši ih, Ljaljo se trže iz sna pa se, sav ozaren zbog nečaga, glasno nasmija zašištavši pri tom u glasu.
-Jedu! Jedu one, sinko! Nabrao im je juče tvoj brat Faik crničino lišće, ali su ga svega pojele. Nemamo ga više. Zasušili su i dudovi od ovog ludog istočnjaka, pa im je i liist otvrdnuo. Nego, što ti, čedo, ne spavaš? Eno ti dade Ferdeze – vidiš li je kako slatko spava?… A i mama-Ramiza će ubrzo za tebe da peče novu pogaču, vruću…
Sve je to Roman znao da mu otac Ljaljo i nije kazao, i sve je bilo tako , a znao je i da se Faik još nije vratio sa rijeke!
I sestru Ferdezu je cijeli dan gledao sa prozora kako u dnu dola mijesi crepulje od crvene gline. Gazila ih je bosim, do ispod kukova razgolićenim nogama, i sve vrijeme ludo podvriskivala na nešto nevidljivo oko sebe. Od tri napravljene crepulje dvije je na kraju polomila u iznošenju do uvrh dola, a od treće napravila kip golog muškaraca sa svime što on ima, i onda se još glasnije zakikotala zbog djevojačke radosti, ili obijesti?!
No, Ferdeza uto već bješe ustala i baš je tada Roman samo na tren zadrijemao koliko da mu se u snu ukaže tetka Minkina u plavo obojena kuća naspram sanatorijuma i preko puta pazarčeta na čijim su se tezgama žutjeli „portokalji“ sa debelom narandžastom korom na kojoj su stajale sićušne kapi i on ih i u snu osjećao kako mirišu, mirišu!…
Iza toga mu se samo na trenutak ukazala bjelina sanatorijuma, nedodirljiva i hladna, koja kao da je sve pred sobom gutala, a onda Roman ostade zagledan u minulo ljeto. Vidio je kraj kamenih gomada uz plevnju šarenog pupavca koji se u letu nikada ne zaželi visina. Ugleda ga kako se raskošno šeće nad mladim vlatima trave iznikle nakon vršidbe. Svjetlost ga je obasjavala a on stajao tačno na granici svijetla i sjene neprestano kružeći po obodu gumna. Ptica ga je na kraju dovela do trošnog duvara kroz čiji se otvor vidjela cijela unutrašnjost plevnje i u njoj zdepasti Denko kalajdžija koji je baš tada nogama zavrtio tepsiju napravivši svojim tijelom piruetu. Zadigavši ruke visoko u vazduhu, u vrćenju, presjekao je blještavilo kalaja u tepsiji uslijed kojega su okolni začađaveli kotlovi odjednom počeli da bivaju šareni.
I ne znajući da je u tom času zagledan u šarenilo kotlova, mama –Ramiza je sjedila uz njega odsutno mu izgovarajući ime , a već joj je i prije, zakotrljana, na licu stajala prozirna suza…
Gledala ga je u tami jutra i bila od njega razdvojena za dužinu ruku u kojima joj se hladio vruć okrajak tek ispečene pogače, brašnjave na gornjoj kori. Nutkala ga je da uzme taj okrajak, ali je Roman samo bijelo gledao u njega i kolutao očima videći jedino posivjelo Ramizino lice na koje, mislio je, nikada neće pasti blještava svjetlost iz plevnje u kojoj je, zavrćen u tepsiji, stajao Denko kalajdžija.
Oboje su ćutali pred svanuće, i Ramizine su riječi zvonko treperile ispunjene strijepnjom, a iz toplog okrajka pogače neprestano su se izvijali mali oblačići pare.
-De, sinko! Uzmi, Romane! – nudila ga je molećivo, no Roman je i dalje nepomično sjedio uz rub pernice i usiljeno ćutao.
Na sve načine pokušavajući da ga privoli da jede, zagledala mu se u lice primećujući kako se ono na njezine oči topi i nestaje; u vrhu lica stoje samo krupne Romanove oči na kojima se vide jedino svijetle beonjače, pa i one krupne! Sinule pred zoru kao nikada prije! „Drage i mile moje oči! Mama-Ramizini sedef- fildžani“ – tiho je šaputala Ramiza razgoneći tugu i od toga joj je odmah bivalo lakše.
Vruć okrajak je i dalje stajao stisnut u njenoj šaci i nadomak Romanovom požutjelom licu, a Roman je gledao jedino u Ramizine usne iza kojih se nazirala praznina na mjestu gdje su joj nedostajala dva gornja, pljosnata sjekutića. Iz te šupljine su izlazile Ramizine šištave riječi i kao da je skupa s njima izlazila i njena duša? I baš u tom času Roman je pomislio na Ferdezin kip golog muškarca, pa se iznenada nasmijao.
Taj trenutak radosti osokolio je Ramizu i kao da joj se na tren povrati izgubljena nada; priđe bliže Romanu, zagrli ga i još jače umota ponjavom. Podiže mu i pernicu iza leđa kako bi što jasnije mogao vidjeti svitanje jutra.
I, zaista, praćeno kratkotrajnom tamom poput čovjekove nepomućene radosti, jutro je odjednom bljesnulo i baš su se tada oglasili svirači na svadbi kod Mladenovaca. Ferdeza je džilitnula sa postelje istrčavši pod čardak, a onda se uhvati za direk i zapjeva što je grlo nosi: „ Aaaa! Trendafile – cvijeće moje i tvojeee!!!“
Vtrteći se uz direk, vrištala je na sav glas sve dok je Ramiza nije počela kleti: – Da umreš, mori, dabogda! Nasiti se već jedanput života ne nasitila ga se….!“ Tu se ujede za jezik i začu dobroćudni Ljaljov glas koji je i sam dozivao Ferdezu govoreći joj: – O, Ferdez! Da te ima, sinko! Da traješ i nikada da ne prestaneš da pevaš!!!
Dok još Ljaljo ne bješe dovršio izgovoreno, ujaha ispod čardaka Faik na bijelom konju čije su slabine bile dopola crvene od gaženja mutne rijeke. – Ljudi!, rekao je. – Rijeka je dotekla i sve su bašte crvene. Ja sam posjekao onaj dud i ranio čovjeka!!!
Zaćuta neko vrijeme, podiže rukom zalizanu crnu kosu sa čela, a onda se obrecnu na Ferdezu: – I tvog ću onog golog muškarca da polomim, da znaš! Iza toga nestade i reče kako mora bježati uzvodno rijekom.
Čuvši sve to, mama-Ramiza pokri lice i čelo rukama i glasno jeknu: – Oh, nebitnico!!!
Ništa se više nije čulo na izdisaju tog, devetog po redu Romanovog ljeta.
Tokom zime, ne dočekavši nadolazeće deseto ljeto, Roman je izdahnuo u teta-Minkinoj kući u Skopju, a brat mu Faik se nikada nije vratio.
Roman mi je bio vršnjak i rođeni smo u istom danu!

Jačince – Herceg-Novi, 1990.godine.