(izdavač:GRADAC, ČAČAK – 2014)
Autor prikaza: Živko Ivković

Čitajući uvod ovog dvobroja specijalizovanog časopisa za kulturu Izdavačke kuće Gradac iz Čačka, odmah ćemo se podeliti oko Slijepčevićevog onog: “Zašto nam je Jim Morrison i dalje bitan?”
To da li je jedno ovakvo predstavljanje Morisona neophodno, nisam načisto. Ostaje pod velikim znakom pitanja jer mi koji smo odrasli uz rokenrol šezdesetih znamo šta su nam i koliko značili Morrison & The Doors. I ne samo oni, naravno, nego svi iz branše tih psihodeličnih u toj već pomenutoj dekadi Te ono, zašto nam je bitan ostaje u domenu interesovanja vezanih isključivo za nadolazeće generacije, ukoliko njihov zainteresovanost seže u rokenrol pluskvamperfekt. Na izvestan način osećamo ponos jer smo, kako-tako i koliko-toliko, bili deo te psihodelične ere. Nedeljivo je sa drugima to zadovoljstvo pripadnosti i odrastanja uz psihodeliju. Druga tvrdnja da u nas poslednjih četrdeset godina praktično i nije bilo ozbiljnijeg štiva vezanog za Morrisona i grupu Doors takođe ne stoji, jer su niška izd. kuće Gradina i Mg Sorabia uz Art Press, Narodnu knjigu i Rock Express sveukupno na više od šest stotina i pedeset stranica doneli dosta toga o Jimu i njegovoj grupi, a što se naravno ne može podvesti pod brošura izdanja. Sa preostalim delovima Slijepčevićevog teksta se mogu složiti jer ne manje-više nego i iskreno bilo je kako to ovde i stoji.
Sledi Hopkinsov intervju sa Morisonom koji ne donosi ne znam kakve nepoznanica pojedinosti izuzev u delu gde Džim iznosi podatak da su sastav svojvremeno činili on , Denzmor , Manzarek i dva nj. brata plus izvesna devojka na bas gitari čijeg imena se ne seća. Generalno , svi intervjui nam donose jednog Dzima kog smo svi upamtili po tim , ali sa mnogo pojašnjenja ko je zapravo King Of Lizard ! Njegove svetle ali i mnogo više mračne strane kao i to , šta je jednog vrhunskog intelektualca navelo na alcohol route, svet formulisan paranoidnom svakodnevicom od koje teško otrgnuti se , pobeći negde , zaboraviti do tada postignuto , a ne izabrati neki manje naporan dokazivanja put je krajnje diskutabilno. Tako je primer niskosti , pdmuklosti Džim iskusio kada je pročitao intervju dat novinaru ( nazovimo ga Ted )a finalna ona , objavljena verzija tog je umnogome odstupala od izvorne. Navedeni već , Ted je , iz konteksta uzetog mu intervjua izvlačio samo njemu neophodno koristio u izmenjenom obliku tako da tu imamo odgovore na smišljena pitanja. Taj (Ted) mora da je naše gore list!
U delu koji potpisuje Žikica Simić, stoji kako je Alis Kuper izjavio: „Sve što je Morison izjavio je o umiranju“! Ne možete govoriti o njemu, a da ne uzmete za ozbiljno njegovu želju za smrću. Naravno da sam se više puta vraćao na pročitano, a sve u cilju nekog prihvatljivog pojašnjenja, shvatanja vezanog za način Džimovog življenja, ono, uvažiti stavove, gledišta i razmišljanja šireg kruga poznavalaca „The Doors“ opusa, a što je, na koncu, i obaveza koja se nameće svim poštovaocima te grupe. Sva ta povezanost sa Šamanima, urezana slika umirućeg Indijanca na autoputu koja se sve vreme provlačila kroz Džimovu majnd (pa i naš ), zatim scenski nastup, mistificizam i okultno su, ono što nas (uz muziku grupe, naravno) sve vreme proganja, tera da i nakon toliko decenija okrećemo sa A na B stranu njegove ploče, i uz samo nama poznat osećaj spustimo ručicu na tu! Ima onih koji se mogu pohvaliti istetoviranim likom tog na nadlaktici, i to zasigurno govori o dubokom poštovanju i na izvestan način Morrison kultu. Posebno dijagnosticirati, vrednovati njegove tekstove , muziku grupe , pametovati , bilo bi suvišno, kao i iznošenje nekog ličnog stava s tim u vezi , jer , ide to na ruku samo autorima tekstova i storija o grupi , što naravno želim izbeći .Zbir intervjua o Morrisonu publikovan pod okriljem Izd. kuće Gradac je , do sada ipak najmonumentalniji tombstoun Morrisonu u nas. Ovde se uklapa ono Roberta Gouvera: Šta da vam kažem , postojalo je u vezi sa njim , nevidljivo nešto , a što je i bez reči pozivalo na revoluciju ! U Gilmorovoj priči imamo hronološki predstavljene lp albume ! Jedan od tih je i lp L.A. Woman iz 1971. godine. Iako bih najradije zaobišao sve kvazirokkritičare, nenaklonjenih mu , te slike tog , kao, fascinantan portret raspadanja ili Pariza apatrida-jueseja utočišta . Jim je odlučio u skladu sa svojim shvatanjima u datom trenutku naravno i apatridovao se . Stoji ono da vreme može i menja puno toga, ali poziciju neprikosnovenosti grupe The Doors nikada neće !U Gilmor present o grupi stoji kako je L.A.pank scena potkraj sedamdesetih proglasila ovu grupu za svoje legitimne pretke,a što i ne čudi , uzevši da se pomanjkanje ideja vezanih za muzičku scenu i tada , ako ništa drugo , ono barem naslućivalo , ono , ne u meri današnjeg, ali , pank je , kako to već stoji u Markusovom delu Tragovi karmina, antimuzički pravac, a novi val besmisaoni pank, , što se nikako ne da izjednačiti sa opusom ove grupe . Usput , ne verujem da će američka administracija ikada više dozvoliti sebi taj luksuz i pustiti tin i post generacije da potpale plamen slobode( kao u šezdesetim )jer , CIA pomno prati razvoj dogadjaja i spremna je trenutno reagovati .Pol Vilijams u svome slovu o grupi kaže da su najvažnije stvari ove grupe , amaterskih ruku delo, da bi se već sledećom demantovao, napisavši kako oni traju , da su sveži idanas, te da će trajati sve dok je svežih ušiju da ih čuju !?! Po Denisu Šugermenu, Morrison je deo naših života , i to je barem kristalno jasno . I uprkos svemu ne verujem da smog a izgubili: Gledam kako ti kosa plamti /brda su u plamenu/ako ti kažem da te nikada nisam voleo /znaj da lažu!
Ono, cenim da je ovde Šugermenova priča jedina iskrena, nenapadnokonkurentskosenzacionalistička i zbilja realna, jer , „Odavde niko ne izlazi živ“ u prevodu je: „Sa ovog sveta se nikada živ neću izvući“ (Stiv Erl). Dolazimo potom i do bliže muzičke odrednice – definicije po kojoj su Doors californian acid rock sastav, i tu bih se sasvim složio sa Paunovićem. Ako ništa drugo, sa današnjeg gledišta, ta rekapitulacija života je prolongirana do u nedogled, upravo zahvaljujući Džimu i grupi. Ta vrata percepcije, ili ono da je rokenrol šifra za prolazak kroz ta, podrazumeva stizanje na konačan cilj, a taj je, nema sumnje prosvetljenost , u biti, srži, kako god, jednako je to nematerijalnom nekapitalističkom. Ali tu je čovek da pokvari sve dobro , jer , po toj , zašto bi svi imali podjednako i dovoljno, kada manji deo (pohlepnih, surovih i na ubijanje spremnih ) može posedovati sva dobra. Dakle danas je in, danas je tako prirodno biti protiv sebe. U svojim nastojanjima nagovaranja mase ispred da barem pokuša promeniti loše u američkom društvu, Morison nije uspeo te je izvrgivao istu tu ruglu, odavao se alkoholu posmatrao je tu nipodaštavački jer izostalo je to potrebno preduzimanje koraka u smislu promena, ali sa druge strane, barem su tu, valja ih upozoriti. Stvoriti vlastiti sistem vrednosti i po njemu se upravljati možda je samo jedna od poruka. Tu je i uticaj Blejkove poezije na njega, ali i konstatacija kako je on vrlo brzo prerastao sebe, zahvaljujući Blejku. U kontekstu se navodi i Džim Džarmuš, te se tako dolazi do trojke jednake vrednosnom imenitelj uvezane za međusobno pronalaženje u vremenu i prostoru.
U delu ovog književnog dvobroja koji potpisuje Slobodan Nikolić, doznajemo kako je sa ozbiljnijim shvatanjem svega pročitanog sve vezano za Džima krenulo od Keruakovog romana „Na putu“, pa onda tek dolaze Niče, Plutarh, Rembo i drugi. Pridodati svemu da je lične impresije iz pročitanog zapisivao u posebnu svesku koju je nosio sa sobom je ono što navodi na zaključak da se lider ove grupe pošto-poto hteo otrgnuti od ustaljenog onog, u porodici upravo takvog odrastanja, te da je iz tog razloga i upijao sve od pomenutih autora. Sve te gluposti, poređenja nj. opusa sa ovim ili sa onim jesu proizvod nagađanja jer Džim nije bio vernik, a vernici ne čine to što je on činio, usporedba sa božanskim ili božanstvenim. Jednostavno je od života iscedio i poslednju kap.
To, prosto takmičenje, nadmetanje novinarsko, pojašnjavanje gde je, kako i zašto Morison odlutao, dodirnuo ove ili one dubine poetske, Rembo ili šta ja znam, ne stoje. Istina, mnogo toga je pročitao, memorisao, ali ostao je svoj jer za samo nekoliko godina doživeo je sve ono za šta bi čoveku u redovnom načinu življenja trebao životni vek. Nije nepoznanica da novinari smišljeno serviraju svoje priče i ne samo za Džima, ne bi li na taj način sebe lansirali u sferu vrhunskih, uticajnih onih. Naći se u vrhu onih, šablonskokonkurentski prepozantljivih i jeste cilj takvih. Na koncu , pisati o Morrisonu a ne proći i sličnu barem epizodu, ma , haj’te molim vas !Graniči se to sa idiotizmom.. Od svega je ovde prihvatljivo samo ono da su se on i Manzarek našli na Venis plaži i tu doneli odluku o formiranju rock grupe . To da li je Džim mogao i naslutiti barem kroza šta će sve proći , ostaje nepoznanica jer, takvi nose tajnu sa sobom. Možda nije mogao podneti sva ta silna iskušenja, možda ovo, možda ono, tek The Doors su na samo svoj način ispisali svoje stranice svetske rock istorije, i samo to je nesporno, ostalo pak, su novinari. Primitivni most preko rušilačkih onih novinskih brzaka, a sve u slavu hranjenja sopstvenih nekih egoa, i to ovde dolazi do potpunog izražaja (naravno, ostaje priznanje realnima). Išlo se i dotle da su nakon samo jednog intervjua sa njim, znali apsolutno sve o njemu, kako funkcioniše nj. umetnička duša, to koliko je nezgodan u odredjenim trenucima, karakterne osobine, patnje, čime je opsednut, ali nj. tajnovitost i misticizam nikada nisu provalili. Nagađali su samo. Kao mnogo realnije sam prihvatio redove Tristana Konolija i Majkla Meklura, te izdvajam ono ovog potonjeg gde stoji: Vidite, poznajem gomilu ljudi iz sveta rokenrola. Džim je jedini među njima u stanju da sedi sa vama, jede i pije, da bi onda najedanputa krenuo sa pevanjem neke Sinatrine, Elvisove illi sopstvene stvari. On je stvarno bio singer, obožavao je pevanje. Mogao je na koncertima pevati i po četiri sata, samo da su mu to i dozvoljavali, ali nisu. Bio je posvećeniji pevanju nego bilo ko drugi koga sam upoznao. I to je Džim, bez uvijanja i stavljanja u magazinski fil raznoraznih novinarčića. Onih, netuemeljenih pa i zlonamernih glasina o lažiranju smrti Džimove ima, prisutne su takve, ali su samo takve, neutemeljene i sa nedvosmislenim ciljem, zaraditi na priči.
Autor zaključnog teksta u ovom dvobroju čačanskog časopisa za kuluru, Alan R. nas vodi kroz tu, nimalo prijatnu epizodu koja se okončala Džimovom smrću u Ri De Bozer hotelu te sahranom na groblju Per Lašez. Hotelu sa nekada samo jednom crnom zvezdicom (Oskar Vajld) dodana je tako i druga.

U Šapcu, 10. aprila 2015.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *