Izdavač: LAGUNA, Beograd – 2014.
Autor prikaza: Živko Ivković

Napisati prikaz za biografsku knjigu o grupi „Bijelo dugme“, pohvaliti ili pokuditi autora iste pri tom se osvrnuti na moguće propuste ili navijačku obojenost jeste moguće, ali samo istim mastilom. Pročitao sam knjigu (od a do š kao i uvek), ali uz napomenu da nisam bio fan ove grupe, a o nekom preslušavanju da i ne govorim, jer preslušavanje mi je išlo od ruke samo kada je grupa „Smak“ bila u pitanju (uz Tajm, Pop mašinu, Dah…) tako da ispratiti ovo biografsko delo smatram težim zadatkom.
Možda će prikaz imati prizvuk crne vinilne folije iz prve generacije Džuboks Magazina, nekoliko stotina puta preslušanih, pa iako iskočim iz šina realnosti neće to biti od neke fatalno-suštinske prevage. Polovina i druga polovina sedamdesetih prošlog veka, ostaće trajno upamćene po malo već zaboravljenoj, ali istinskoj podeli na Smakovce i Dugmetare! Podsećanje je to iz razloga poznatog samo vernim i doslednim pripadnicima (dva, na izvestan način, suprotstavljena tabora). Lično, vreme provedeno ili posvećeno preslušavanju ploča grupe Smak je uporedivo jedino sa prvom ljubavlju, prvim aritmičnim uzdasima osamljenozaljubljenog para. Sa Dugmetom to nikada nisam uspeo postići. Niije išlo, pa šta da se radi! Smak razina misli nas je zauvek vezao u nerazmrsiv čvor! Ovo iz razloga jer u podnaslovu knige stoji: „Definitivna biografija najrock grupe u nas“, a ja se sa tom konstatacijom nikada neću složiti. Ali, dobro, ovde se radi o sastavu „Bijelo dugme“ i te teme ću se i držati.
Autor ne nudi ne znam kakvo specifično sarajevsko odrastanje i krivo srastanje, a što je dobro, čak odlično, rekao bih, jer fokus je na članovima sastava, njihovim stvaralačkim opusima, mnoštvu podataka vezanim za r’n’r scenu u Sarajevu, a tu su i brojne neobjavljene fotografije. Tako u delu vezanom za Bregovića , autor beleži njegov start u grupi „Izohipse“, potom „Beštije“ i sve tako do padanja na popravnom iz fizičkog vaspitanja. Podaci u knjizi su od izuzetnog značaja , takvi ne samo da zaokružuju priču o ovom sastavu , nego su i od neprocenjivog značaja za zaokuruživanje Yu Rock History, mada u samom uvodu stoji netačan podatak da je Sabahudin Baho Kurt snimio stvar „Smoke Gets In Your Eyes“ davne 1954. godine, iako se ista javlja tek 1958. u izvođenju „The Platters“!
Preteča ili uvod u Bijelo dugme je svakako grupa „Čič(ci)čak“ u kojoj je bubnjar Luciano Paganoto, na bas gitari je Zoran Redžić. Potom Paganota menja Milić Vukašinović, tako da je (uz Bregovića) ta postava umogome već i mirisala na Dugme. Tu je i faza sa grupom Jutro i nekoliko snimljenih malih ploča. Čitaoci ovde neće ostati uskraćeni niti za manje značajne pojedinosti vezane za istorijat sastava jer autor se zdušno potrudio tako da validnost tih potpada pod „od neprocenjivog značaja“. Autoru tako odajem priznanje na sveobuhvatnim, ali i preciznim podacima i činjenicama bez kojih stranice jedne ozbiljne i realno napisane domaće rock istorije ne bi imale nikakvog smisla, bez obzira na povremenu navijačku obojenost. Iz tog razloga barem treba i pomenuti samo Moby Dick, Rock, Crossroads i Kost. Ono, imperativ rok kulure je biti drugačiji, uspeh i nije toliko važan, ako dođe, dobro i jest, ako ne onda se gura dalje.
U delu knjige dolazim i do blejanja ovaca na ploči i prepoznavanju tzv. pastirskog roka, ali i razmimoilaženju u ondašnjem krugu kritičara koji doduše i potvrđuju zaključke autora da su takvi uvek i gotovo uvek bili okrenuti sebi, svojim nekim ukusima i egu. Za razliku od poznih sedamdestih, u šezdesetim nije postojao uži taj, prefinjeniji sloj rok konzumenata jer čak su i seoski domovi kulture slovili za masovna r’n’r uporišta!
U knjizi „Zaječarska rapsodija“ (autora Zorana Aleksića) imamo primer, podatak, svejedno, da je u selu nadomak Zaječara bilo paralelnih svirki r’n’r grupa i narodnjačkih orkestara. Prostor gde se održavala koncert-igranka je bio doslovno prebukiran, a u narodnjačkoj sali, pak, samo nekolicina. I tako je bilo manje-više širom Srbije. Rokenrol je doneo nešto novo, do tada neviđeno i svi su hrlili, prihvatali te vrednosti. Ovo iz razloga autorove tvrdnje da se rokenrol na selu slušao koliko i opera. Mada se ova Vesićeva tvrdnja može zanemariti ako se uzme da je koncem šezdestih imao deset-jedanaest godina. Bilo je tako prirodno da se na Siluete, Crvene koralje, Džentlmene i Grupu Mi nadovežu Korni grupa. Dah, Tajm i konačno Smak!
Da je Bregović pokušao izjednačiti folk tradiciju sa rok kuturom stoji, ali ne i tvrdnja da je definisao tinejdžerstvo u ex-Yu. Autor takođe navodi da su pojmovi masovna histerja i euforija vezani za sastav Bijelo dugme , a što takodje uzimam za proizvoljno , jer , pomenuti pojmovi sežu u šezdesete i vezani su za za Zorana Miščevića ( neka mu je večna slava i hvala ) i grupu Siluete i to bi bila jedna od ozbiljnijih zamerki autoru , mada je više nego li korektno i slovom zaljubljenika napisao Bijelo dugme biografiju. Tu je i ono vezano za Dugmiće: „Tada je rok po prvi put u Yu zadovoljio svoju osnovnu pretpostavku, potpunu međusobnu identifikaciju onih na bini i onih ispred, to nije imao niko pre Bijelog dugmeta“! Ali mi, stariji, znamo da se ta masovna histerija i vriska devojaka (jednaka tom gore navedenom identifikovanju )javila sa grupom Siluete jer: „Kad su bile Siluete, Dugmići su bili malo dete“! Toliko o javnoj reči i odgovornosti na koje se autor poziva. Ono, sasvim je prirodno da autor mora biti sto odsto upućen u priču o grupi i oko nje, i to je ovde sasvim u redu. Knjiga je zaokuržena slika sastava i više od toga jer autor se gotovo poistovetio sa članovima sastava, i sa te strane priznanje ne sme izostati. Ono što pleni dalje, zavređuje pažnju, svejedno, jeste svakako mnoštvo podataka o grupama i članovima tih sa sarajevske pop scene iako autor nije Sarajlija! Tako imamo detaljnije storije o Saninu Kariću, Điđiju Jankeliću, Ljubiši Raciću i inima, za i oko Bijelog dugmeta, ali i o sastavima Podium, Kolinsi, Juli, pa onda Trinaesti pokušaj!
Uopšte uzev, ovde ćete naći više podatka o pop sceni Sarajeva nego od onih koji su o istoj pisali, a rođeni su i odrasli u tom gradu. Tu je, naravno, i nezaboravni koncert (uz organizaciju istog) kod Hajdučke česme uz istoimeni LP-album. Sledi haotična epizoda sa drogama, naravno pogubna za pojedine članove sastava. Autor verno oslikava i Koncert na Stadionu JNA, gde je, piše, bio iznenađen silinom ovacija kojima je pozdravljena grupa Siluete. Da, to su one iste Siluete koje su u šezdesetim žarile i palile širom Lijepe naše Yuge! Dalje stoji da je turneja ove grupe iz 1982. prva turneja jednog rokenrol sastava u Bugarskoj, uopšte! Ako se zanemari turneja Yu grupe iz 1972. godine, po istoj toj socrealističkoj državi, onda autor jeste u pravu.
„Uspavanku za Radmilu M.“ snimaju u Skoplju i to u nama najpoznatijem sastavu: Goran, Željko, Ipe, Zoka i Vlado! Tada kulminiraju određene nesuglasice na relaciji Bregović-Bebek, te ovaj potonji napušta Dugmiće. Zamena je ubrzo (pro)nađena u Mladenu Vojičiću Tifi, koji je dotadašnju karijeru gradio kao član grupa Kako kad, Paradoks, Top i Teška industrija. Po autoru, Tifa se u sastav uklopio svojim glasom, ponašanjem to svakako nije, ali je ostao Bezimeni (Bijelo dugme) album.
Album „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ je uz onu kreativnu epizodu, sadržao i neuspelu ideju koja se ticala gostiju na ploči (Tempo, Vukov i K. Popović). I ovde autor pruža svoj maksimum analizirajući svaku od napisanih stvari sa gore pomenutog LP-albuma, uz malu pomoć Đorđa Matića. A to da je stvar „Hajdemo u planine“ delom ili više pozajmljena od one zagorske, ne znam i ne bih o tome.
Turneja u povodu objavljivanja tog novog LP albuma je podrazumevala nekoliko desetina gradova širom SFRJ, kojoj je sve i bilo podređeno: Jugoslavijo na noge, pjevaj nek’ te čuju , ko ne sluša pjesmu slušaće oluju! Vrlo primetna uloga, tačnije put, koje je Dugme krenulo trasirati, dati svoj doprinos u pravcu beskonfliktnog društva jeste ono što danas svi pozdravljaju, a mogla se izbeći ta pogubnokatastrofalna nesvesnost, koja će se svima olupati o glavu, ovde se to mora uzeti kao Dugme proročanski! Bregoviću bi i desetka za JUGOSLOVENSTVO bila niska ocena, naravno, ako bih se ja pitao jer i lično podupirem takvo stanovište.
Album „Ćiribiribela“ je nekako usledio vremenu aktuelnih mržnje sejača među našim narodima, negde 1988. godine. Vezano za ovaj LP, prisutne su i nedoumice oko snimanja spota za stvar „Đurđevdan“ u Koraćici, a koji je nakon samo jednog emitovanja uništen. I ovde dolazi do izražaja potpuna autorova posvećenost ovom biografskom delu, jer bez ustezanja iznosi sve detalje vezane za i oko snimanja pomentuog LP albuma. Tako valja istaći da ono po čemu ovaj naslov odskače od sličnih jeste činjenica da autor nije zalazio u ne znam kakve bahanalije, malograđanske i gradskoseljačke teme, mada bez tih, knjiga danas i ne može naći put do polica, a kamo li do čitalalca.
Sva je sreća da se ovde radi o grupi iz zlatnog vremena Yu rokenrola, te ne treba brinuti o njenom prolazu do fanova grupe i zainteresovanih. Poslednja turneja na izvestan način i nije u celosti realizovana jer je otkazano nekoliko koncerata.
Na samom kraju knjige knjige su i zanimljiva poglavlja vezana za smrt Ipeta Ivandića i Laze Ristovskog, ali i posteriori u kom stoji da je grupa zabeležila ukupno hiljadu i dve stotine svirki (Jugoslavija, Bugarska, Poljska, SSSR i Austrija)! Pa, ipak , članovi sastava ne nose epitet vaserijskih instrumentalista već se pre ovde radi o vanserijskoj publici, koja je ovu grupu duboko cenila i uživala u njenoj muzici jer su u istoj prepoznali sebe, poistovetili se, kao što su i drugi imali svoje omiljene sastave i u njih se kleli!

U Šapcu, 22. januara 2015. godine

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *