JADRANKA VARGA: MJESTO KOJEG NEMA

Napisano 15.3.2012. u 18.43 članak za Temu mjeseca ožujka 2012, iz 7. zbirke „Izbrisano lice“

Postoji li takvo mjesto kojeg nema, je li to neostvariva stvarnost ili je to “u topos”, gdje ja to živim?
Sve je tiho, mirno.
Lijep dan se provlači kroz ovaj ožujak, ljudi su ljudi…
Što znači biti čovjek?
Što znači: čovjek čovjeku?
Je li čovjek čovjeku vuk, čovjek, ptica, duh, prazan prostor, nepročitana knjiga??
U „mom svijetu“, na tom mjestu kojeg nema, teško se diše ispod površine, jer tko ne zna živjeti ispod površine, nije lako.
Ispod površine površnosti, raznoraznih bahatosti, arogancije, trivijalnosti, površnih floskula, neiskrenosti, okrutnosti i svih drugih negativnosti – stvarno se teško diše onome tko je iznad, ali, onome tko zaroni, predivno je:
To je mjesto kojeg nema, to je svijet gdje novac ne postoji, tu su ljudi koji ne plaču, već smijehom kupe litru mlijeka, dodirom dobiju komad kruha, pjesmom plate potrošenu električnu energiju, zagrljajem plate račun za potrošeno grijanje, treptajem oka donesu obitelji sočne jabuke. I jedni sa drugima tako žive.
Na tom mjestu kojeg nema, ne jedu se živa bića, jer ono što ima oči i gleda te – ne možeš jesti.
Toliko si inteligentan da jednostavno tvoja duša ne dozvoljava mozgu uopće bilo kakvu pomisao da bi oduzeo život i nahranio se tim otrovom bola kojeg ispušta zaklano živo biće.
Na tom mjestu kojeg nema, sve savršeno funkcionira, jer se ništa ne mjeri, ne važe se, nema procjena, ocjena, kriterija.
Tu je sve fino uravnoteženo, sve je umreženo onim finim energetskim silnicama, koje kao meteorska kiša prolaze kroz prostor i postaju informacijska komunikacija među ljudima.
Na tom mjestu kojeg nema, moj život je divan, prepun ljubavi koju primam i prosljeđujem dalje, svi smo omotani tim velom univerzalnosti, te bezuvjetne ljubavi jednih prema drugima, da uopće nema ni pomisli ni nikakvih primisli kako bi uopće moglo postojati nešto drugačije osim – ovog mjesta kojeg nema.
Hoće li ikad postojati takvo mjesto kojeg nema?
Hoće li čovjek ikad prestati izrabljivati drugo živo biće: životinju, čovjeka, pticu, ribu, hoće li čovjek, to vrhunsko biće na ovoj planeti, ikad shvatiti da samo dajući može dobiti, dajući ljubav – ljubav širi i dalje?!
Ne znam… ne moram ni znati, jer moj odgovor i moje pitanje uopće nisu bitni.
Ali znam samo jedno: bilo bi lijepo živjeti u tom mjestu kojeg nema.