U trenucima u kojima je predvečerje najljepše, sneno otvaram prozor i pogledom tražim kameniti rt obale koja zadire u more, a tada se pali i svjetionik!
Njegovi bijeli bljeskovi mjere se sekundama; nadolaze u serijama. U svakom ciklusu po dva bijela bljeska, ali je vrijeme za računanje njihovog trajanja kratko. Sve traje veoma kratko!
Dok posmatram more kroz širom otvoreni prozor, u uglu terase stoji najlonska kesa žute boje i u njoj najloni u neredu; osim najlona, tu je i neoblikovano olovo, plastične čašice od jogurta sa očišćenim dagnjama, niklovani nož sa nareckanim vrhom sječiva, te parče prekjučerašnjeg hljeba… Sve je to u toj žutoj kesi, ali ja svejedno nikada ne mogu znati šta sve trebam ponijeti. Nikada se ne mogu sjetiti šta mi sve nedostaje. Jedino znam da sam isuviše nestrpljiv u želji da što prije krenem na pecanje, a onda kako bude?!
Postoje li ljudi koji su mi slični, pitam se. Ima ih svakojakih, odgovaram sebi. No oni su oni – a ja sam ja!
Dok razmišljam o tome čekajući da se na vratima stana pojavi Petar da bi skupa krenuli u noćni ribolov – naginjem se preko terase i zurim kroz noć. Uto ponovo svijetlo svjetionika koje nadire poput tajfuna; pršću i prosipaju se gusti, bijeli mlazevi kroz pomrčinu, isprva nekako blijedi i kao kroz maglu, a onda, u djeliću sekunde, narastaju do neslućenog blještavila. Pretvaraju se u svjetlosni prasak zasipajući me laserski precizno da sam u stanju da vidim svako od dugmadi na svojoj košulji. Terasa odjednom tone u mrak, a linija horizonta na izlazu iz kanala nestaje.Srećom, baš onda i puni mjesec. Ploča njegovog diska na obodu tamnog brda. „Da li sada riba radi?“ – pitam se. Ako je ima i ako bismo se našli na nekoj pogodnoj poziciji i bili potpuno sami uz pustu obalu – onamo kuda nošeni morskom strujom noću prolaze crveni pagrevi – možda bismo mogli nešto i upecati!
Nešto od čega ćemo kasnije doživjeti osjećaj neizmjerne sreće pomješan neizvjesnošću uslijed blage uspaničenosti dok se kroz vodu najlon zateže i poput strune bruji, a sve to praćeno bjelasanjem vode u kojoj kao da srebro varniči od izvrnutih i dotle nevidljivih planktona…
Zbog iščekivanja da će se to dogoditi, radi blistavog mjeseca koji me natjerava na neopreznost – u stanju sam da više ne čujem ni sopstvene riječi.
Petar se i dalje ne pojavljuje, ali sam ja kao iz sna probuđen…
Preda mnom se razlilo mlijeko jutarnje svijetlosti; visoka voda u Zalivu se povukla i sa sobom odnijela bujne trave sa morskog dna; iz smjera pučine se približava čamac i iz njega mi maše Petar. Dok čamac nezaustavljivo plovi, na pijesku kraj mojih nogu, sva nakostriješena i ustrijemljena nekud u visinu poput nekakve hodajuće platforme, žurno uzmiče kraba sa maljavim oklopom na kome nosi sićušne kapljice morske vode. U svakoj od tih kapljica vidi se po jedno sićušno, crveno sunce; nakostriješena i sa spljoštenom glavom i buljatim očima, zemjenila je u žurbi pohotu neoprezom i hitala da se što prije dočepa plijena koji stoji na pijesku iza mojih nogu. Munjevito napreduje ka od mesa ispražnjenom tijelu morske dragane čiju sam kožu danima prije toga držao na suncu uz ljeglo mravinjaka. Ta prazna ljuštura morskog pauka trebalo je da nam posluži kao vjerna imitacija žive morske dragane koju ćemo vući pod površinom zalivske vode sve dok se na nju ne zakači – v e l i k a r i b a! …
„Uhvatićemo tu veliku ribu!“ – kažem sebi i u rukama već osjećam njenu težinu. „…Da. Prevarit će je kroz vodu opruženo tijelo morske dragane sa svim onim raznobojnim prugama i šarama!? A povlačićemo najlonski povraz sa opterećenjem na pola dubine i vozićemo tik uz obalu, i jednom će nam se sreća ipak osmjehnuti. Jurnuće u trenutku sa morskog dna smaragdnorumeni zubatac ko vjetropir i kao kada ga netko katapultira; prkosno će htjeti presjeći liniju putanje paukovog tijela, i – to će onda biti njegov kraj!“
A mogao bi biti težak između pet i sedam kilograma! Mogao bi biti i znatno veći i teži, kao onaj od trinaest ili, recimo, onaj od 17,5 kilograma koji bi bio pretežak za naš slabašni najlon. Takvog sigurno ne bismo mogli izvući, ali šta nedostaje i onom od pet ili sedam kilograma? Takav je najljepši.
Sve to šapućem kao hipnotisan posmatrajući kako kraba iza mojih leđa već povlači prema vodi šarenu kožu morske dragane.Dozvoljavam joj da to čini, a onda čujem povik iz daljine. Čujem Petrov glas. Iza njegovog čamca, negdje daleko, usidren, vidi se i razarač sa spuštenim jakovljicama uz koje stoji privezan kuter. Na njemu se žurno ukrcava dio posade, a ostali na palubi ispaljuju posljednje topovske salve. Dalje od razarača ostaje samo nepregledna daljina kroz koju se nazire svilenkasta koprena jutra koje tek počinje i u kojem se osim topovskih salvi ništa drugo ne čuje.
Još dalje od te jutarnje daljine, zatvoren kao kakva dragocijena plava kutija, sklapa se horizont iza kojeg, u to ne treba sumnjati, vrijede isti ili samo donekle različiti zakoni. Još dalje od tih dviju daljina, opet samo daljina, puki slučaj ili pucanj u prazno!!! …
Mi smo u žurbi i da bi pretekli jutro, naglo ispuštali najlon kroz vodu, a riba koju smo uhvatili bila je sasvim slučajno ulovljena i težila je tek nešto malo više od sedamstotina i pedeset grama, ali smo i sa takvom bili zadovoljni.
I tolika kolika je bila, nije se lovila svaki dan!?…
Razmišljajući o tome, nagnut nad terasom i zagledan u tamu, trgnuo sam se na zvuk telefona i potrčao u pravcu hodnika.
Prije nego što će mi Petar javiti da neće moći doći, još sam jedanput pomislio na boju kože morske dragane i vidio joj sve uzdužne pruge. Opružena kroz vodu, ličila mi je na tijelo mlade djevojke s kojom sam se jednom davno kupao u moru kod Komiže…

Herceg-Novi, 1998.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *